Nema veće boli od one jedne majke koja je izgubila svoga jedinca. Jedini sin tvoje duše je ljubav prema Bogu, bez koje je vjera mrtva. Oplakuj, dakle, kršćanine, taj neizmjerni gubitak.
Danas kršćanski vjernici nose u hram upaljenu svijeću, koja se sastoji od voska i stijenja. Plamičak simbolizira božanstvo, vosak čovječanstvo, stijenj gorčinu muke Kristove. U tim trima elementima sastoji se istinska pokora: u vatri žar skrušenosti, koja iskorjenjuje sve mane; u vosku ispovijed grijeha, koji se topi kao vosak na vatri; u stijenju oštrina zadovoljštine.
Izmirenje grješnika s Bogom može se nazvati zarukama Duha Svetoga sa skrušenom dušom. Iz takva sjedinjenja rađa se nov kršćanin, baštinik vječnoga života.
Seljak prekriva magarčeve oči i udara ga štapom, i tako magarac okreće teški mlinski kamen. U našem je to slučaju đavao i svjetovni čovjek. Đavao mu prekriva oči kada mu sjajem zemaljskih stvari zasljepljuje um i pamet; udara ga štapom požude da bi za sobom vukao kamen svjetovne ispraznosti.
5. Nitko ne postaje savršen u jednom trenutku. Stoga se malo pomalo moramo odijeliti od svijeta, prezirući bogatstva i naslade. Jedna se navika svladava drugom navikom; filozof kaže: „Nestat će poroka budeš li stekao naviku da ih kroz neko vrijeme napustiš.“
Ako netko uistinu želi činiti pokoru, neka se ne uzda u svoje zasluge, neka ne pretpostavlja učinjena dobra, nego neka s bolom u srcu ispovijedi učinjeno zlo. I nije dosta da se izjavi grješnikom, već ako mu netko predbaci njegove grijehe, neka to ponizno podnese; ako ne, pokazuje da se nije istinski pokajao.
Moramo se stalno brinuti oko naše duše, da se ne dogodi on što kaže Salomon: „Prolazio sam mimo polje nekog lijenčine, i mimo vinograd nekog luđaka, i gle, sve bijaše zaraslo u koprive, i sve pokrio čkalj, i kamena ograda porušena (Izr 24, 30-31).
Duša koja se kaje nasljeduje siromaštvo, poniznost, muku Isusa Krista: to nam govori o njemu i kazuje kakav je bio njegov život na ovoj zemlji. I tako duša postaje njegovom zaručnicom, s njime se zauzima, s njime je povezana prstenom savršene vjere.
„Promatrajte ljiljane u polju“, kaže Gospodin. Ljiljani su oni koji su siromašni u duhu: u njihovim srcima poniznost obuzdava nadutu oholost, njihovo se tijelo bijeli čistoćom, iz njihova se života širi miomiris dobra glasa. Oni se nazivaju ljiljanima polja, a ne perivoja niti pustinje. Polje je svijet: sačuvati cvijet krjeposti toliko je zaslužnije, koliko je teže.
Pustinjaci cvatu u pustinji, daleko od ljudskog zajedništva; u zatvorenu vrtu cvatu redovnici, također izvan susreta sa svijetom. Smatra se da je časnije cvasti usred svijeta, gdje cvijet milosti lakše može uvenuti.
„I bi zatim šum laganog vjetra: Evo službenice Gospodnje“; i tamo bijaše Gospodin. Podsjeti se kako šaputanje nastaje malo stisnutim usnama. Djevica Marija je „stisnula“, umanjila sebe: Kraljica se anđela proglasila službenicom, i tako je Gospodin pogledao na svoju službenicu. Čuvajmo se dakle jakoga vjetra oholosti, u kojem nema Gospodina, i ponizimo se u šaputanju naše ispovijedi i optuživanju samih sebe.
Više vrijedi samo jedna sveta duša sa svojom molitvom nego bezbrojni grješnici s oružjem u ruci: molitva svete duše prodire u nebesa!
Kada se naša duša nalazi u Božjoj prisutnosti? Kada je sigurna da ništa nema od sebe, u sebi i za sebe, već sve pripisuje onome koji je svako dobro, vrhunsko dobro, iz kojega izvire svaka milost. Obasjana Bogom, duša doista postaje rajem, sjajući ljubavlju, poniznošću, čistoćom. U nju silazi i u njoj boravi Ljubljeni.
Život pravednika uspoređuje se s glazbalom, iz kojega se razliježe melodija dobra glasa, u skladu sa svetim životom.
15. Priroda je pred jezik stavila dvoja vrata, to jest zube i usta, da naznači kako iz ustiju ne smije izaći riječ bez velike opreznosti… No jezik, tvrdokorno zlo, pun smrtonosnim otrovom, vatra koja zahvaća šumu krjeposti, provaljuje prva i druga vrata, izlazi na trg kao razvratnica, brbljav i lutajući, ne podnoseći mir i donoseći posvuda nemir. Tko je savršen u jeziku, savršen je u svemu.
16. Po zmijinu jeziku te onom Adama i Eve smrt je ušla u svijet. Zmijin je jezik ubacio otrov u Evu, Evin u Adama, a Adamov je pokušao usmjeriti se protiv Gospodina. Jezik je hladan ud, uvijek uronjen u vlažnost, te je zato buntovno zlo i pun smrtonosna otrova, od kojega nema ništa hladnijeg. Zato se Duh Sveti pojavio u obliku plamtećih jezika, kako bi jezike suprotstavio jezicima i žarki plamen smrtonosnom otrovu.
Srdžba zamračuje um i ne dopušta razlikovati pravu stvarnost stvari; unosi nered u sve moći duše; odražava i izvana nutarnje promjene: stvarno, oči se zamagljuju, jezik provaljuje prijetnjama, ruka je spremna udariti. I tako se razara ljubav.
Rođenje jednog sveca dobro je za sve, te je stoga razlog zajedničke radosti. Sveci se rađaju u korist drugima jer je svetost društvena krjepost od koje svi imaju korist.
U ljudskom su srcu tri stvari: u njemu boravi mudrost; u njemu je zapisan naravni zakon: „Ne čini drugomu što ne želiš da se čini tebi.“ Srce je ud iz kojega proizlazi srdžba, gnušanje, protivljenje. Zato u istinskim vjernicima postoji mudrost kontemplacije, zakon ljubavi i odvratnost od grijeha.
Krist čuva svete pod pečatom svoje providnosti da se ne pojavljuju kada hoće, nego da budu spremni za vrijeme što ga je on odredio. I kada osjete da u njihovu srcu odjekuje njegova zapovijed, izlaze iz skrovišta kontemplativnog života i počinju djelovati kako se od njih zahtijeva.
Kao što pauk hvata plijen nitima svoje mreže, tako i đavao čovjeka, rasprostrujući niti zavodljivih misli, proučavajući naime mane kojima je čovjek najviše sklon, hvata s gustom mrežom svojih napasti i čini ga svojim plijenom.
Strpljivost se hrani i izoštruje na račun onih koji nas progone; istinskoj su strpljivosti dragi tvrdi postupci. Duša se u nevoljama ovoga svijeta jedva može očistiti a da joj ne ostane poneka ljaga koju mora ispaštati u čistilištu.
Kada ti netko s odobravanjem i laskanjem kaže: „Odličan si, nema ti premca…“, moraš mu odgovoriti: „Nije tako, neznalica sam, po sebi ne posjedujem ništa, nego častim svoga nebeskog Oca. Njemu pripisujem sve, njemu zahvaljujem jer je on izvor svake mudrosti, svake moći i znanja.“
Promotri kako je strašan čovjek raspaljen srdžbom. Mrgodi čelo, postaje blijed u licu, nosnice steže, iskrivljuje oči, usnice mu poplavljuju, škripi zubima i stiska šake spreman da udari. Takav čovjek ne sliči nego bijesnoj životinji… Molimo se Isusu Kristu da iz našega srca iskorijeni manu srdžbe, da u naš duh ulije mir, kako bismo mogli ljubiti bližnjega riječima, djelima i srcem, te tako doći k njemu koji je naš mir.“
Strpljivost je za dušu neosvojiv zid koji ju brani od svih navala. Duša u kojoj boravi Duh Sveti ponizna je i siromašna, te je stoga sklona poslušnosti i strpljenju. Bez strpljenja nema poslušnosti.
Ako odlučiš poći na tržnicu nevolja, gdje se nabavljaju istinska bogatstva, prije svega dobro promisli imaš li na raspolaganju dovoljno strpljivosti za dobru kupovinu; inače ti savjetujem da se ne upuštaš u dragovoljne nevolje, jer ćeš ostati praznih ruku. No, ako si spreman uložiti mnogo strpljivosti, onda dođi: Ne gledaj na poteškoće, jer je piti iz kaleža nevolja svakako gorka stvar. No kad je budeš ispio, bit ćeš sretan, jer ćeš biti stavljen s desna Gospodinu, gdje je život koji nikada ne svršava.
Tko nema strpljivosti usred nevolja, nije zlato, nego pozlaćeno željezo. Nema istinske krjeposti, nego prividne. Kad se udari po željezu, ono ne odjekuje ugodnim zvukom. Tako se i nestrpljiv, udaren od protivnika, razbješnjuje i griješi.
Sveto pismo često govori u slikama, metaforama, tako da se ono što se ne može vidjeti u jednoj stvari, može otkriti u drugoj sličnoj. Trbuh se na primjer uspoređuje s bogom kada se kaže: „Njihov je bog trbuh; njihov je ponos u njihovoj sramoti“ (Fil 3, 19). Hvale se naime onim čega bi se trebali stidjeti. Bog-trbuh naslađuje se raznim žrtvama, otvara uši glasinama, uzbuđuje ga brbljanje a ne molitva, draga mu je lijenost i prepušta se ugodnosti spavanja. Taj bog-trbuh vlada onima koji rado žive u bezbrižnosti, koji ne vole moliti, nego radije slušaju bajke s raskalašenim smijehom i trate vrijeme u bizarnim i nepotrebnim stvarima. A vrijeme prolazi i oni s njime!
Srce je kao kralj, koji upravlja i vlada nad „državom“, to jest tijelom. Taj kralj raspolaže s pet posebnih „ministara“, to jest s pet osjetila tijela, od kojih su mu dva naročito blizu: uši i usta. Ušima čuje vanjske stvari, a ustima očituje one nutarnje. No ako se uši začepljuju osjećajima i jezik zaustavi, što može učiniti kralj, što srce? Njegovo kraljevstvo biva uništeno, jer su uništeni njegovi ministri. Što dakle učiniti? Ostaje samo i jedino sredstvo: povesti gluhonijemog Isusu da na nj stavi ruku i da ga ozdravi.
Podsjeti se najljepših dana svoga života, dana svoje nevinosti, kada je Bog milošću osvjetljavao tvoju dušu, govorio ti u molitvi, vodio te i čuvao u svemu što si počeo raditi. Tada si s njime živio sretan u njegovu gradu; no ti si htio izaći, i tada su te ubojice napale, ranile te i lišile svakog dobra. Plači i uzdiši zbog izgubljene sreće sada kada u svojoj bijedi ležiš gotovo bez života, nesposoban da se digneš.
Misli kako moraš dati račun onome koji je autor i branitelj zakona što si ga prekršio. Morat ćeš se kao grješnik predstaviti onom pred kojim se trese čitav svemir, pred onim pred kojim će zli urlati: „Padnite na nas, brda, pokopajte nas žive, nas, koji ga ne možemo vidjeti!“ Da, Gospodin je šutio, pustio je da prolazi vrijeme, dopuštao je da ga ćuškaš i na njega pljuješ, i nije reagirao. No, njegovo ćeš lice, blijedo i beskrvno, jednog dana vidjeti raspaljeno srdžbom protiv tebe. Hoćeš li tada moći podnijeti to lice?