34. NEDJELJA KROZ GODINU

SVETKOVINA GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA KRALJA SVEGA STVORENJA

Čitanja:

Čitanja:
2 Sam 5, 1-3
Kol 1, 12-20
Lk 23, 35-43

Razmatranje

Krist Kralj

Crkvena godina završava blagdanom Krista Kralja. U evanđeljima Krist Kralj-Mesija naveden je oko 500 puta. Kralj ima dvoznačno značenje: nacionalni, osvajački, osvetnički Mesija, ili sveopći Spasitelj svijeta? Da se izbjegne svaki nesporazum, Novi zavjet, osim evanđelja, Kristu pridaje naslov Kyrios (Jahve) – Gospodin (oko 500 puta). Krist je Bog – Kralj nad svima, Kristovo kraljevstvo je Božje kraljevstvo. Kakav je Krist Kralj i kako se očituje, govori nam današnja Služba riječi.
Prvo čitanje nam govori o ustoličenju kralja Davida, koji ujedinjuje sjeverna i južna plemena, Izrael i Judu. David je pralik Isusa Kralja, koji će u svojem kraljevstvu okupiti sve narode svijeta i ostvariti konačno spasenje.
Drugo čitanje donosi hvalospjev vječnom eshatološkom kraljevstvu Kristovu, koji je prije svega i početak svega. Himan nam otkriva Kristovo prvenstvo i gospodstvo u stvaranju (r. 15-17) i u obnovi svijeta (r. 18-20).
U prvoj kitici slavi Krista kao gospodara stvorenja predočenih prema slici svijeta kao prijestolja, gospodstva, vlasti... Krist je Prvorođenac svakog stvorenja, ne u vremenskom, već u uzročnom planu, Prvorođenac u nadnaravnom planu. To prvenstvo Pavao izražava s tri značajke: Prvorođenac, Glava-Tijelo, Punina. Zahvaljujući uskrsnuću, Kristova se ljudska narav nalazi na čelu obnovljenog čovječanstva i svega stvorenja. Razna gnostička strujanja pridaju vlast i upravu svijetom Bogu Stvoritelju, Adamu, anđelima, bićima... Za Pavla je sve to Krist, a sve ostalo je maštanje.
Druga kitica ističe Križ kao znak novoga gospodstva. Uskrsli je Glava vjernika i po uskrsnuću ima prvenstvo nad stvorenjima. Prije su vlast uzurpirale anđeoske vlasti, sada: Krist je jedini Gospodin. Ali njegovo gospodstvo ne guši, ne otuđuje, već svakoga stavlja u njegovo dostojanstvo – čovjeka kao gospodara prirode. Krist je Gospodin stvorenja kojima upravlja obnovljeni čovjek. U svojem Križu Krist je sve pomirio: tijelo i dušu, materiju i duh, zemlju i nebo.
Kako nam se Isus očituje kao Kralj, donosi nam Evanđelje. Ustoličenje Krista Kralja je Križ, kraljevski prijestol. To potvrđuje natpis, koji ne donosi, kao obično, krivnju raspetog, već što je On: “Ovo je kralj židovski”. Židovi očekuju zemaljsko kraljevstvo; Isus ulazi u posjed nadzemaljskog, vječnog, božanskog kraljevstva. Po Mojsijevu Zakonu traže se dva svjedoka za svaku stvar: kod preobraženja su dva glavna lika Staroga zavjeta – Mojsije i Ilija (Lk 9, 28 s.); kod uskrsnuća dva anđela (24, 4); kod ustoličenja na križu dva razbojnika (kod Ivana Marija i Ivan). Isus na križu je žrtva za sve, i za neprijatelje: svima je ponuđeno oproštenje. Ali čovjek to mora prihvatiti, a ne zatvarati se u svoj krug.
Kristova vlast-gospodstvo stvara novog čovjeka. To prvo ostvaruje desni razbojnik. Ovaj trpi s Kristom, vidi u njemu nevinog Patnika, iskazuje mu pažnju i samilost. Ima samo jednu želju: “Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje!” Molba je uslišana: “Danas ćeš biti sa mnom u raju!” Kristovo kraljevstvo je kraljevstvo ljubavi i mira, istine i života, praštanja i blaženstva. Raskajani razbojnik je prvi čuo onu utješnu riječ pravednog Suca: “Bio sam gladan, žedan... i vi ste me nasitili, napojili... Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo!” (Mt 25, 34).
Ispunimo svoje dane Kristovom ljubavlju prema patnicima i nevoljnima, da i mi u trenutku našeg prijelaza u vječnost čujemo: “Danas ćeš biti sa mnom u raju!”

Otajstvo Kraljevstva
Isus Kralj! Što to znači? Ima li smisla Krista nazivati kraljem? Danas “kralj” ima prizvuk vlastodršca, autokrata, samoživog čovjeka, ili pak beznačajne osobe, obične lutke. U kojem je smislu Isus Kralj?
Izaija naziva Mesiju slavnim kraljem. Raniji proroci govore o Knezu, Glavaru, Pastiru, i konačno – o Sluzi Jahvinu. Isus je Kralj, ali ne kroz silu i moć, da drugima nametne svoju vlast i moć, već svojom ljubavlju, svojim služenjem, svojom smrću, po sablazni križa.
Prvo čitanje nam donosi ustoličenje Davida za kralja nad cijelim izabranim narodom, nad Izraelom i Judom. Kralj znači mir i jedinstvo, bratstvo i blagostanje, sjaj... Izrael vidi u Davidu samo ideal, i čeka drugog Kralja, koji će podložiti narode Izraelu i utemeljiti ovozemno, zemaljsko, nacionalno kraljevstvo.
Isus se naziva sinom Davidovim. Tako ga nazivaju bolesnici koji od njega očekuju ozdravljenje. Kod svečanog ulaska u Jeruzalem mnoštvo ga pozdravlja kao sina Davidova. Znači, u Kristu se ostvaruju obećanja dana Davidu. Isus je Kralj, Pastir, ali i Sluga Jahvin. Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, zemaljsko, već nadzemaljsko, duhovno, vječno. On je Otkupitelj i Spasitelj svega svijeta i kozmosa.
U divnom himnu (2. čit.) Pavao hvali Krista, koji je “slika Boga nevidljivoga”, “Prvorođenac prije svakog stvorenja”. Sve je po njemu stvoreno, po njemu je sve otkupljeno. On je Stvoritelj i Otkupitelj sviju. On je “Glava Crkve”, svojeg otajstvenog Tijela. To izriče jedinstvo Krista s vjernicima, međusobno jedinstvo, i svi su jedno u Kristu. On je “Prvorođenac od mrtvih”. S njime smo sjedinjeni u životu, s njime ćemo biti sjedinjeni i u slavi uskrsnuća.
Isus se u muci, na križu, objavljuje kao Kralj u istinskom i punom značenju riječi. Evanđelisti nastoje ublažiti sablazan križa: Isus nije zločinac niti osuđenik, žrtva narodnoga gnjeva. Kod Luke, narod stoji i iza smrti se tuče u prsa. Isus visi na križu bez moći, bez časti, bez sumišljenika, kao bez budućnosti. Ipak, Križ otkriva i njegovu vlast i njegovo dostojanstvo: sve privlači sebi. To potvrđuje raskajani razbojnik: priznaje da je Isus nedužan, da nije razbojik, iako visi na križu među razbojnicima, on je doista obećani Kralj. I zato vapi: “Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje!” Isus ulazi “danas” u svoje kraljevstvo. Raskajani razbojnik će s njime u raj. Kristovo kraljevstvo je oproštenje grijeha i vječno spasenje, Kraljevstvo milosrđa, a ne zemaljska vlast.
Nama danas križ nije toliko sablazan: znak je pobjede nad smrću, pobjede nad grijehom, očitovanje ljubavi, praštanja, milosrđa. Očituje Očevu i Kristovu ljubav i milosrđe. U nj se ulazi obraćenjem, prihvaćanjem Kristova križa. S Kristom smo suukopani u krštenju. Ono se širi po ljubavi, praštanju, pomirenju. Tajna Kraljevstva objavljena je malenima, poniznima.
Ući u Kristovo kraljevstvo znači podložiti se Ocu u Kristu, živeći u njemu kao ljudi mira i pomirenja, služeći braći, i nastojati oko jedinstva sviju. Jedinstvo Crkve i svijeta se ostvaruje ako smo svi zagledani u Raspetog Kralja. Dnevno molimo: “Dođi kraljevstvo tvoje!” Ne molimo za kraljevstvo trijumfa i zemaljske slave, već za kraljevstvo ljubavi, istine i mira u svijetu u kojem vlada mržnja, laž i ratovi.
Crkvena godina završava činom milosrđa raskajanom razbojniku. U svojoj zapuštenosti, osami, neshvaćanju, smrti, ostanimo vjerni Isusu, da i mi čujemo u tom času: “Danas ćeš biti sa mnom u raju”.

Tako današnje slavlje postaje pjesma nade i predanja. Unosi u našu tmurnu i tamnu sudbinu svjetlo, smisao postojanja, mir, u času prijelaza u vječnost: “Danas ćeš biti sa mnom u raju!”

__________________________

33. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:

Mal 3, 19-20
2 Sol 3, 7-12
Lk 21, 5-19

Razmatranje

Dan Gospodnji

Kada? Kako? Pitanje koje vjernik postavlja neprestano, posebno u danima teškog iskušenja i progonstva, kada na zemlji nekako ponestaje pravde i ljubavi i zavlada mržnja i nasilje, ratovi i pošasti. Služba riječi nam progovara o tome.
Prvo čitanje donosi nam zaključak trećeg i posljednjeg govora proroka Malahije. Povratnici iz babilonskog izgnanstva našli su se u teškoj situaciji. Čude se kako Bog brže ne nagradi njihovu vjernost. Postoji opasnost da od jada neki ne počnu surađivati s poganima. Prorok im odgovara: “Evo Dan dolazi”, skori sud je tu. Dolazi “poput peći užaren” za ohole i zlikovce.
“Vatra” igra veliku ulogu u proročkim opisima Dana Jahvina (Am 5, 18; Iz 10, 16s; Sef 1, 18; 3, 8). Ona je sredstvo suda. Pravednici će biti duhovno pročišćeni i moći će ući u posljednja mesijanska vremena (2 Pet 3, 12; Dj 2, 1-4). Oholice i zlikovci bit će kao strnjika, bit će spaljeni, neće im ostati “ni korijena ni grančice”. Onima koji se boje “Imena” Božjega ogranut će “sunce pravde”. Sunce je izvor topline, života, radosti.
Pavao (2. čit.) upozorava Crkvu u Solunu, koja je zahvaćena napetošću eshatološkog očekivanja, na one koji krivo shvaćaju Dan Gospodnji, isprazno brbljaju i ništa ne rade, računajući na karitas braće. Kršćani se ne smiju s njima družiti, uskratiti im pomoć da se što prije ostave lijenosti. Kršćanska ljubav ne smije ići na ruku dangubama. Svatko treba da živi od svog rada. Čovjekovo dostojanstvo zahtijeva da ne bude na teret drugome. Stavlja sebe za uzor u tome. Imao je pravo na uzdržavanje, no ipak nije htio nikoga opterećivati, te je “u trudu i naporu noću i danju” radio. Radio je da se duh dobiti ne uvuče u širenje evanđelja. Navodi poslovicu: “Tko neće da radi, neka ni ne jede!”, što postaje “zlatno pravilo” kršćanskog rada.
Neki se dive hramskom zdanju koje resi “divno kamenje i zavjetni darovi”. Isus im veli da od svega toga neće ostati “ni kamen na kamenu nerazvaljen”. Pitaju ga: kada i na koji znak će se to dogoditi? Isus navodi dva znaka: ratovi i bolesti (r. 8. 11), te progoni (r. 12-19).
Matej govori o dolasku lažnih mesija (24, 5), Luka posebno upozorava na lažne eshatologije: “Doći će tobože u moje ime i govoriti: ‘Ja sam.’ i ‘Vrijeme se približilo!’ Ne idite za njima.” “Treba” da dođu ratovi i pobune. No to nije fatalistička nužnost, već rađanje novog života. Iz smrti se rađa život, kao i u Vazmu Gospodinovom. Matej opisuje te događaje u stilu židovske apokalipse (Iz 8, 21; 13, 13; Jr 34, 17). Luka to iznosi u stilu društvenih poremećaja, što njegov čitatelj – grčki svijet – razumije.
Progoni Crkve su znak (Lk 21, 12-19). Matej opisuje progone unutar židovske zajednice: Ostatak se spašava. To su kršćani koji izlaze iz židovstva. Luka ističe kako će Židovi i pogani progoniti kršćane. Ne trebaju se bojati i smišljati svoju obranu: “Ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik.” Bit će to djelo Duha Branitelja o kojem govori Ivan (Iv 15, 26 - 16, 15).
Govor o Danu Gospodnjem zrači optimizmom. Vjernici pobjeđuju zahvaljujući svojoj postojanosti. Isus nas ne tješi obećanjima da će nas ljudi još dugo pamtiti i nositi u srcu, kako svijet tješi svoje smrtnike. Isus ulijeva život, nagradu vječnog blaženstva.

__________________________

32. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:

2 Mak 7, 1-2. 9-14
2 Sol 2, 16-3, 5
Lk 20, 27-38

Razmatranje

Tajna uskrsnuća

Smrt ne može nitko zaustaviti. Nema ljekovite trave protiv smrti. Možemo je odgoditi, ali ne i izbjeći joj. Pred njom zastaje svaka filozofija, ideologija, sistem. Jedino u Kristu imamo pobjedu nad smrću. Krist je uskrsnuo i predskazao našu budućnost. I mi ćemo u njemu uskrsnuti, kao udovi njegova Tijela.
Prvo čitanje nam donosi vjeru u uskrsnuće u makabejskim vremenima, koja su označena patnjom i progonstvima. U mučeničkoj smrti majke i sedam njezinih sinova otkrivamo tajnu smrti i uskrsnuća. Patnja ima smisla pod uvjetom da smo vjerni Gospodinu. Sedmorica braće sa svojom majkom žrtvuju svoj život za Zakon. Iščekuju spasenje i uskrsnuće kroz mučeničku smrt. Do sada se uskrsnuće smatralo kao povratak iz ropstva, uskrsnuće naroda. Sada novost: uskrsnuće pojedinca. Braća umiru s vjerom u uskrsnuće. To je plaća za vjernost Božjem zakonu. Pravednici su određeni za život, bezbožnici za smrt. Smrt ne može rastrgati vezu ljubavi s Bogom, porušiti zasluge vjernih. Njihova je naknada osigurana: uskrsnuće i vječni život u Bogu.
Pavao potiče Solunjane na ustrajnost (2. čit.). Vjernik ne može mimoići borbu i osporavanje. Ali uporište i okrepa mu je Božja milost. Pavao moli vjernike da mole da “riječ Gospodnja trči i proslavlja se”. Uzima sliku trčanja atlete u trkalištu. Mora se suočavati s preprekama i što prije stići do cilja. Moli i za slobodu djelovanja protiv progonstava i zlostavljanja. Moli posebno da ih Bog okrijepi i sačuva od Zloga. Tome će se uspješno oduprijeti ako ostanu vjerni njegovim uputama.
Saduceji niječu uskrsnuće i navode školski primjer zašto je ono nemoguće. Po Zakonu Mojsijevu, umre li nečiji brat bez djece, njegovu ženu neka uzme njegov brat te podigne bratu potomstvo. Izredaju se tako sedmorica braće ne ostavivši djece. U uskrsnuću, kojemu će od njih pripasti žena? Misle time reći kako je uskrsnuće nešto besmisleno, i to temelje na Zakonu.
Isus ne ulazi u raspru sa suducejima, već potvrđuje činjenicu uskrsnuća i stanje uskrsnulih. Bog se objavljuje Mojsiju kao “Bog Abrahamov, Izakov, Jakovljev”. Nije Bog mrtvih, nego živih. Bog je s Abrahamom sklopio savez vječni. Ne sklapa ga s budućim mrtvima, nego sa živima. Savez je nešto trajno, znak neraskidive ljubavi, a ona je jača od smrti. Spasenje bi bilo smiješno da završi u ništavilu groba. Mrtvi će uskrsnuti.
Uskrsnuli će biti “kao anđeli”, kao “sinovi Božji”, neće se ženiti ni udavati. Gospodin ne želi reći da će uskrslo tijelo postati anđeosko, ili da će uskrsnuli posjedovati anđeosku narav, već želi naglasiti da će to biti drugačiji način života, preobraženog i produhovljenog tijela.
Smrt je gruba, kruta, nesmiljena stvarnost. Ali Krist je uskrsnuo, uzor našeg uskrsnuća. Uskrsnuće Kristovo je događaj koji nadvisuje granice našeg iskustva. Uskrsli se drugačije očituje, ali ostaje naš isti dobri Spasitelj i Otkupitelj, Posrednik i Zagovornik kod Boga. I u našem uskrsnuću odlaze patnje, suze, grijeh i smrt, a ostaje ljubav, radost, mir i blaženstvo, i sve preobraženo.
Sažeto je to izrazio B. Pascal: “Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev, ne bog filozofa i učenih... Bog Isusa Krista. Bog moj i Bog vaš.” I to je nosio utkano u svojem odijelu od dana obraćenja godine 1654. do svoje smrti 1667.

__________________________

31. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:

Mudr 11, 22-12, 2
2 Sol 1, 11-2, 2
Lk 1, 1-10

Razmatranje

Susret s Isusom

Služba čitanja govori nam o Božjem milosrđu, o obraćenju koje se ostvaruje u Isusu, u osobnom susretu s Isusom.
Prvo čitanje je biser-odlomak iz knjige Mudrosti koji govori o Božjoj svemoćnosti i milosrđu. Milosrđe je posljedica Božje svemoći. Bog je milosrdan jer ljubi, ljubi sva stvorenja. Da ih ne ljubi, ne bi ih stvorio. Svijet koji bi nužno izišao od Boga bio bi bogatiji i božanskiji, ali ne bi otkrivao njegovu ljubav. Činjenica je da je Bog potpuno slobodan, i nije trebao stvoriti svijet. To je znak da ga je stvorio iz ljubavi.
Bog nije neko hladno biće, ravnodušno prema svijetu. Iako ne treba svijeta, stvorio ga je, on ga ljubi i obogaćuje, učinio ga je dionikom božanske savršenosti. Ova se ljubav ne očituje samo u stvaranju svijeta nego i u njegovu uzdržavanju. Njegov besmrtni duh prožima sve stvoreno. Egipćani su to označavali simbolom koji nalikuje na križ, i kopti (potomci drevnih Egipćana) su taj znak preuzeli da izreknu ljubav i milosrđe utjelovljene Mudrosti, Isusa Krista.
Bog “blago kažnjava prestupnike”, “koriš ih i opominješ za grijehe njihove, da se ostave zloće i da se ufaju u tebe, Gospodina”. Mudrac vidi u kazni lijek. Evanđelje nam donosi Isusovo poslanje na djelu: da potraži i spasi izgubljeno. Nema ni traga kazni, štoviše: traži grešnika i ulazi u njegovu kuću. Put k obraćenju nije prijetnja i zastrašivanje, nego je Božja ljubav prema grešnicima koja se očituje u Isusu Kristu.
Pavao poučava zajednicu u Solunu (2. čit.) kako nije važno i ključno znati kad će doći Dan Gospodnji, već biti spreman na njegov Dolazak. Zato uvijek moli za njih da ih Bog učini “dostojnima poziva i snažno dovede do punine svako vaše nastojanje oko dobra i djelo vaše vjere te da se proslavi Ime Gospodina našega Isusa Krista u vama i vi u njemu”.
Zakej je “nadcarinik” i k tome “bogataš”. Dakle, čovjek grešnik, omraženi službenik okupatora, koji više nema što tražiti u židovstvu, koji nema prava na mesijansku nadu, na ulazak u Kraljevstvo. Zakej je sigurno toga dana imao svojih važnih poslova u gradu, obaveza, zauzetosti. Grad je pun hodočasnika. Ima za njega puno posla. No on sve ostavlja da vidi tog Isusa o kojemu se toliko govori. Bio je niska rasta i popne se na smokvu da ga bolje vidi. Bio je to prvi korak.
Božje milosrđe ga zahvaća i postaje drugi čovjek. Isus ga pogleda i reče mu: “Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući!” Zakej žurno siđe i primi ga sav radostan. Svi koji to vidješe stadoše mrmljati: “Čovjeku se grešniku svratio!” Glasovi su to farizeja, “pravednika” kojima ne treba obraćenja.
Zakej reče Isusu: “Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko!” Nije to razdavanje bilo čin pokore ni kazne, već odraz novoga što ulazi u njega, Boga koji ljubi. Zato se ne zatvara u sebe, što je prokletstvo bogataša, već se otvara Bogu, što je bogatstvo siromaha. Do obraćenja se ne dolazi toliko razumskim doumljivanjem, već iskustvom životnog susreta s Isusom. Nije dovoljno što je “sin Abrahamov”, potreban je susret s Kristom.
Luka ističe osjećaje dviju osoba: Zakej živo želi vidjeti Isusa, zato se popne na smokvu, te Isusova brižljivost i naklonost pri susretu s tim čovjekom. Zakej je ispunjen ljubavlju i radošću. Tako i cijela njegova kuća, obitelj. Luka opipljivo prikazuje kakve sve promjene u odnosima proizvodi nazočnost Isusa koji ljubi grešnike, koji im prašta, čini ih svojim prijateljima. Sve prima novo obličje. Ljudi se mijenjaju, nastaje novo ozračje.

__________________________

30. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:

Sir 35, 12-14. 16-18
2 Tim 4, 6-8. 16-18
Lk 18, 9-14

Razmatranje

Stav pred Bogom

Služba riječi i današnje nedjelje nastavlja pouku o molitvi. Prošle nedjelje o ustrajnosti molitve, danas o raspoloženju duha što ga mora imati osoba koja moli.
Prvo čitanje govori o stavu pravog molitelja. Bog ne gleda na “lijepo lice”, nije “pristran na štetu siromahovu”, sluša molitve potlačenoga, jauk siročeta, bol udovice. Bog voli iskrenost i sluša molitve siromaha. “Siromah” nije prvotno siromah u društvenom pogledu, već čovjek ponizna, skromna srca, koji prihvaća svoju bijedu, ali se pouzdaje u Boga i zaziva ga, siguran da će ga Bog uslišati. Sveti pisac tvrdi: tko je ojađen, blagonaklono će biti uslišan, jer vapaj njegov diže se do oblaka, “prodire kroz oblake” do Boga. Njegova je molitva uporna, “nema mira”, ne odustaje dok Svevišnji ne pogleda, “pravedno ne prosudi i pravdu ne uspostavi”.
Apostol diktira posljednju poslanicu, opisuje svoj stav pred “odlaskom”. Prinosi se kao “ljevanica”. Iako je zatočen, optužen, ostavljen od svih, nije klonuo duhom, već se pouzdaje u Gospodina. Prisjeća se neuspjeha, napuštanja svojih suradnika, pogibelji. Svjestan je da ga je Gospodin uvijek izbavio, iz smrti (“iz lavljih usta”). Siguran je u pomoć Božju, da će ga izbaviti “od svakog zla djela i spasiti”. Ono što je u svom apostolskom poslanju učinio nije njegovo djelo, već Gospodnje djelo, i zato samo Njemu ide slava. Tako završava svoju duhovnu oporuku.
Evanđelje nam donosi pouku o našem stavu u molitvi. Ona ne smije biti izraz samozadovoljstva, sebeljublja, prezira drugih, već poniznoga priznanja svoje grešnosti i slava Božje milosti. Dva čovjeka uziđoše u hram pomoliti se: imaju istu nakanu da se pomole, ali različitost je u molitvenom stavu.
Farizej je svjestan da opslužuje sav Zakon i da je prema tome istinski pravednik. Došao je da hvalu dade sebi, a ne da slavi Boga i njegovu ljubav. Hvali se da nije kao ostali ljudi “grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik”. Religiozne propise obavlja i više nego što propisuje Zakon: moli u 9 i u 15 sati stojeći u svečanom i vidljivom stavu na gradskim raskrižjima; posti dvaput tjedno, ponedjeljkom i četvrtkom, dok Zakon propisuje samo jednom tjedno; desetinu daje od svega što stekne, i od onog što Zakon ne propisuje. Dosljedno, on nije dužnik Bogu, već obratno: Bog je njegov dužnik; nema potrebe Božjeg milosrđa, smatra da je postigao spasenje po svojim djelima. Dosljedno, ne treba mu obraćenja i Božjeg milosrđa.
Carinik ima posve drugi stav: stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: “Bože, milostiv budi meni grešniku!” Ne spominje svoja djela, uzda se samo u Božje milosrđe.
I nastaje obrat: carinik siđe “opravdan” kući svojoj, a ne farizej. Bog je uslišao poniznu molitvu carinika i opravdao ga, jer svoju vjeru i nadu stavlja u Božje milosrđe.
Gospodin završava: “Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen”. Farizej se uzda u Zakon i u svoja djela. To nas ne opravdava niti posvećuje. Pače ruši vjeru, jer se pouzdajemo u sebe, a ne u Boga koji oprašta i spašava. Spasenje je u priznanju vlastite grešnosti i uvjerenju da smo potrebni oproštenja, i to svi bez razlike. Svima je potrebno obraćenje, svi su potrebni spasenja. A spasenje se ostvaruje po vjeri, a ne po djelima.
Međutim, i djela se traže. Ali ona, iako su i naša, čovjekova djela, ona su učinjena snagom Božje milosti, Božji su dar. Ona svjedoče istinsko opravdanje. Za farizeja su dobra djela uzrok, a ne učinak opravdanja. Zato je pun sebe, svojeg ja, dok carinik sve pripisuje Božjoj milosti, njegovu milosrđu.
Na jednom grobu piše: “Nek me tvoje milosrđe prekrije”. Takav mora biti i naš stav u molitvi, u našem odnosu prema Bogu, da postignemo opravdanje i budemo jednom kod Gospodina uzvišeni.

__________________________

29. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:

Izl 17, 8-13
2 Tim 3, 14-4, 2
Lk 18, 1-8

Razmatranje

Pouka o molitvi

Danas se osjeća izvjesna kriza molitve. Navode se razlozi: molim, pa ništa. Bolje ide onima koji se ne mole. U dnu svega je pomanjkanje ispravnog poimanja molitve. Molitva nam je potrebna kao i kisik da živimo. Crkva je molitvena zajednica. Njeno otajstvo je molitveno. Današnja Služba riječi pomaže nam da shvatimo smisao i važnost molitve u svojem životu i u životu Crkve.
Amalečani, drevni narod, nomadi koji nastanjuju Negeb, žele zaustaviti Izraela na putu u slobodu. Mojsije daje nalog Jošui da povede rat protiv Amalečana, dok Mojsije uzlazi na brdo s Aronom i Hurom, i s Božjim štapom u ruci uzdignutih ruku moli Božju pomoć. Dok je Mojsije držao ruke uzdignute, Jošua je pobjeđivao. Mojsije klonu, te Aron i Hur, jedan s jedne strane, drugi s druge, držahu njegove ruke, dok Jošua ne svlada Amaleka i njegov narod.
Mojsije nije predstavljen kao neki ratnik, vojni zapovjednik, već kao posrednik između naroda i Boga, kao čudotvorac. Dok moli, u ruci drži Božji štap, sredstvo spasenja. To nije neki magički štap, niti je Mojsije neki vrač. Pobjeda nije pripisana ni Mojsiju ni Jošui, već Bogu. Nije to vojna pobjeda, već spasenjska. To je svjedočanstvo vjere u Boga i svijest da je Izrael izabrani narod. Uspjeh se isključivo pridaje Bogu po posredničkoj molitvi Mojsija.
Mojsije na gori postaje pralik Krista, raširenih ruku na križu. Značajka je molitve: ona mora biti ustrajna, podržana živom vjerom i sigurnošću u uslišanje.
Evanđelje nam donosi pobjedu ustrajne molitve. Prispodoba o krutom i neumoljivom sucu i udovici koja traži pravdu, u srži je jasna. Sudac se ne boji ni Boga, niti za ljude mari – to se dvaput ponavlja. Ne želi uzeti udovičin slučaj da se ne bi zamjerio bogatijem i utjecajnijem udovičinom suparniku. Nepravedni sudac traži svoje interese. No sudac ipak popusti i odluči udovicu obraniti da “vječno ne dolazi mučiti me” ili “da mi na kraju ne razbije glavu”.
Moramo li i mi tako Bogu dodijavati? Zar ne osuđuje takvu molitvu sam Isus, dok kaže da ne umnažamo riječi, da prisilimo Boga kao pogani? Ne! Isus želi naglasiti kako je neopravdana bojazan da nas Bog neće uslišati. Bog nas sigurno uslišava.
Sam Isus nas potiče: “Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!” (Lk 11, 9). I to iskati, tražiti, kucati uporno, ustrajno, dok ne dobijemo. Što nam nedostaje? Vjera.
Zato i završava prispodobu: “Kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?” Pavao govori o velikom otpadu (2 Sol 2, 3). Bog će svoje izabranike obraniti u tom sudu. Naša molitva mora biti eshatološka, molitva za potpunu Kristovu pobjedu, u kojoj će pravednici biti izbavljeni, oslobođeni i uvedeni konačno u Kraljevstvo. Bog takvu molitvu uslišava: ustrajnu, u vjeri i usmjerenu na konačno ostvarenje Božjega spasenjskog nauma.
Ona se razlikuje od onih molitava kada molimo za neko uslišanje, a kad to postignemo, prestajemo moliti. Ta molitva glasi: “Dođi Kraljevstvo tvoje!” Neka se ostvari spasenje Božje. Ta molitva nikad ne smije prestati na našim usnama.
Snaga molitve je u vjeri. Pavao (2. čit.) potiče ljubljenog Timoteja da ostane u onom u čemu je poučen od bake Loide i majke Eunike, i od samog Pavla, a to je snaga Svetog pisma, koje nas čini “mudrima na spasenje po vjeri u Krista Isusa.” Ono nas čini “za svako dobro djelo prikladnima”. Svoju vjeru i snagu svoje molitve hranimo ustrajnim druženjem sa Svetim pismom.
Naša molitva mora biti ustrajna. Ne smijemo sustati, jer nam je trajno potrebno spasenje, uvijek nam je potrebno da budemo bolji i svetiji, da budemo ljudskiji i pravedniji, da ne upadnemo u iskušenje i propadnemo zauvijek. Bog će nas sigurno uslišati, ako molimo da njegovo Kraljevstvo dođe, jer se obvezao spasiti svoje izabrane.

__________________________

28. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:

2 Kr 5, 14-17
2 Tim 2, 8-13
Lk 17, 11-19

Razmatranje

Zahvalnost

Navještaj Kraljevstva je navještaj spasenja koje se ostvaruje ne samo riječima nego i djelima. Čudesa su pečat pobjede Duha nad Sotonom. Isus, ispunjen Duhom, ulazi u borbu sa Sotonom. Konačna pobjeda bit će kad bude pobijeđen i posljednji neprijatelj – smrt. Čudesa anticipiraju i naviještaju konačno spasenje. Zahvalnost na Božjem daru ističe da spasenje nije ljudsko djelo, već Božji dar. Ovdje se ne govori o ljudskoj zahvalnosti, već o zahvalnosti koja dolazi od vjere, kojom priznajemo da Isus nije samo onaj koji ostvaruje ozdravljenje već i spasenje.
Naaman Sirac, vojskovođa aramejskog kralja, dolazi u Izrael, jer tamo je Božji čovjek koji ga može izliječiti (1. čit.). Kad mu je prorok Elizej rekao da se okupa sedam puta u Jordanu, prihvati s negodovanjem, ali konačno posluša i ozdravi. Naaman je svjestan da ovo “krštenje” u Jordanu nije neki magični čin, već Božje spasenjsko djelo po riječi Elizejevoj. Zato se vraća Elizeju i ispovijeda svoju vjeru: “Sad znam da nema Boga na svoj zemlji, osim u Izraelu.” Samo je Jahve pravi Bog. Ali ovaj jedini pravi Bog ima posebne odnose s izraelskim narodom i sa njegovom zemljom. Stoga će Naaman uzeti zemlju iz Samarije, da napravi Jahvi u Damasku kutić u kojem će se moliti pravom Bogu, od kojega dolazi sve.
Apostol Pavao (2. čit.) neprestano ponavlja kako spasenje nije vezano uz neki narod ili neko društvo, već je ponuđeno svim narodima. Mogu glasnike evanđelja okovati, proglasiti ih “zločincima” kao Pavla, ali “Božja riječ nije okovana!” Patnje, progonstva za Krista nisu nešto strašno, neprijateljsko, već nam omogućuju da surađujemo s Kristom u djelu spasenja. Ako s njime trpimo, s njime ćemo i živjeti, ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati. To ulijeva sigurnost i nadu da ustrajemo u borbama do pobjedničke slave, jer Isus ostaje vjeran svojim obećanjima.
Evanđelje nam donosi potresni prizor: deset gubavaca vapi za pomoć. Gubavac je čovjek koji i nije čovjek, izbačen je iz društva, iz svoga naroda, iz mesijanskih obećanja. O Isusu su nešto čuli, o njegovim čudesima i navještaju evanđelja. Zato iz svega glasa svi složno vape: “Isuse, Učitelju, smiluj nam se!” Na Isusovu riječ odlaze da se pokažu svećenicima. I na putu ozdraviše. Devetorica – Židovi – nastave svoj put da ih svećenici proglase zdravima i da se vrate na ono što su bili prije bolesti. Ništa se nije promijenilo u njihovu životu. Samo Samarijanac se vrati, poda slavu Bogu, zahvali za primljeni dar. U Isusu iz Nazareta gleda Spasitelja, Boga. “Idi! Tvoja te vjera spasila”, reče mu Isus. Svi su očišćeni od gube, samo je jedan spašen – i to Samarijanac.
Hvala izliječenoga gubavca rađa se iz vjere. Samarijanac ne gleda toliko na ozdravljenje, već svojom zahvalnošću svjedoči da spasenje dolazi od Krista. Njegova zahvalnost nije samo izraz lijepog vladanja, koje se temelji na korisnom i ugodnom, na čudu, već izvire iz vjere.
Zahvalnost mora biti kršćanska molitva. Na hvalu nas poziva svaki radosni trenutak u životu, doživljaj divotnog u prirodi, u životu, u dubini našeg bića. Uvidimo kod toga bljesak sunca, znak, dar na kojemu moramo zahvaljivati.
Današnji čovjek kao da je izgubio osjećaj da se divi i ispunja čuđenjem pred pojavama u prirodi, a time i osjećaj zahvalnosti za primljena dobročinstva. Moramo se truditi da događaje i životne stvarnosti, zbilju svijeta shvatimo kao darove i znakove, kako bismo se znali diviti i zahvaljivati. Zahvalnost je u Bibliji nešto veliko, divotno, susret s Bogom ljubavi.
Stoga je i bitna kršćanska molitva molitva hvale – Euharistija, koja nas okuplja na nedjeljnim sastancima, ne samo zato što je to Božja i crkvena zapovijed, niti stoga što je to bratska gozba, već zato što je to susret s Isusom, koji nas ljubi do kraja, do križa i uskrsnuća, i stvara u nama ugodno otkriće da smo ljubljeni i spašeni.

__________________________

27. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:

Hab 1, 2-3; 2, 2-4
2 Tim 1, 6-8, 13-14
Lk 17, 5-10

Razmatranje

Živjeti od vjere

Što je vjera? Što ona znači u mom životu? U povijesti čovječanstva? Kako živjeti vjeru?
Prorok Habakuk proživljava teške dane sa svojim narodom. Iznutra pljačke i nasilja, Izrael nevjeran svome Bogu, izvana neprijatelj “divlji i naprasit, strašan i jezovit”, koji se klanja samo svojoj sili i moći. A Bog kao da ne vidi, kao da ga sve to ne zanima, kao da ga nema, svakako ne djeluje. I prorok podiže svoj očajni krik: “Dokle... Zašto?” Bog mu odgovara neka se strpi: Bog će u svoje vrijeme donijeti spas pravedniku. “Propast će onaj čija duša nije pravedna, a pravednik od svoje vjere živi.”
Bog nalaže proroku da to zapiše, ureže na pločice za sva vremena. Pravednik živi snagom vjere i predanja, prianjanjem uz Božji zakon. Vjera je vjerno i odano prianjanje uz Boga, čvrsto i trajno podlaganje Božjoj volji. Živjeti od vjere znači provoditi život u predanju Bogu unatoč kušnjama i progonstvima. Upravo patnje su veliki znak čistoće vjere: je li ona istinska ili iz interesa, magijska, idolatrijska.
Pavao (2. čit.) potiče Timoteja, svojeg ljubljenog učenika, na hrabro svjedočanstvo vjere: “Ne stidi se svjedočanstva za Gospodina našega, ni mene, sužnja njegova, nego se zlopati zajedno sa mnom za evanđelje”. Pavao je podnio tolika progonstva i patnje svake vrste za Krista. I sada kao sužanj odvažno i neustrašivo svjedoči istinu vjere. Potiče Timoteja, svojeg voljenog učenika i suradnika, da se ne plaši i ne ustukne pred poteškoćama. Kršćanin koji nije spreman trpjeti za svoju vjeru, ne može se suprotstaviti progonitelju. To ne može postići svojim silama, već “po snazi Božjoj” i “po Duhu Svetom koji prebiva u nama”. Duh “potpomaže našu nemoć” (Rim 8, 26), čini nas sposobnima za svjedočanstvo.
Apostoli su svjesni da evanđeoske zahtjeve mogu ostvariti samo velikom vjerom. Zato mole Gospodina: “Umnoži nam vjeru!” Daj nam vjeru, da to možemo ostvariti. Što je nemoguće, to ostvarujemo snagom vjere. Nije važna količina, puno vjere, već kakvoća – kakva je. Ako je ona i jedva vidljiva, kao sitno zrno gorušičino, ostvaruje čudesna i velika djela. Isus je protiv razglašavanja svojih čudesa, protiv senzacije. Donosi to primjerom: iščupati dud s korijenom i baciti u more – želi kazati da vjerom možemo ostvariti nemoguće stvari. Vjera nije neka ideologija, već predanje Bogu i njegovim obećanjima.
Prispodoba o sluzi na prvi nas pogled zbunjuje. Gospodar kao da izlazi iz okvira naših vidika: gazda neosjetljiv, antipatičan, koji ne osjeća potrebnim da slugu pohvali i nagradi, već mu naređuje da mu poslužuje. U središtu nije gospodar, već sluga. Ako je ispunio svoju dužnost, nema prava tražiti naplatu ni zahvalu.
Gospodin misli na naš odnos s Bogom. Majka koja dođe s posla i prihvaća se pospremanja da podvori muža i djecu, ne traži zato posebne pohvale i nagradu. Radi iz ljubavi, a ne iz proračunatosti. Tako i naš odnos prema Bogu ne smije biti vezan na dužnost, na neki poslovni ugovor po kojem Bog postaje mojim dužnikom. Ne, već sve što imamo i činimo, djelo je Božje milosti.
Prema tome, ne možemo tražiti od Boga ni naplatu ni naknadu, već priznati svoje stanje: “Sluge smo beskorisne”. Ne kažemo time da su naša moralna djela bez zasluge, baš obratno. Želimo reći da sve činimo i radimo u poniznosti, predanju, iz vjere i ljubavi. A vjera je predanje u Boga, pristanak uz Božja obećanja. Vjera nije ni filozofija ni ideologija, već život. Vjera je Bog koji živi u našoj povijesti, koji djeluje, kojega prihvaćam i s njime živim ovdje i sada svoju vječnost, drugi svijet. Vjera je strpljiva, ne u smislu da podnosi sve ili da sve ostavlja kako jest, već je ona snaga koja preobražava svijet. Ona priznaje da Bog spašava svijet.

__________________________

26. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:

Am 6, 1.4-7
1 Tim 6, 11-16
Lk 16, 19-31

Razmatranje

Život vječni

Služba riječi 26. nedjelje kroz godinu govori nam o smislu života, o patnjama i smrti, o prekogrobnom životu. Osuđuje se bezbožnost i nemar za Božje stvari i brata čovjeka. Opominje nas da promotrimo strašne posljedice razvratnog i raskalašenog života.
Prvo čitanje nam donosi retke prijekora proroka Amosa bogatašima koji se podaju životu u slasti i časti, mekušnosti i luksuzu. Kao da žele iscrpsti sve naslade što ih pruža ovaj svijet. Opisuje ih kako izvaljeni na počivaljkama jedu i piju, deru se uza zvuk harfe i ne mare za raspad svoje zemlje. Zato će oni prvi otići u ropstvo. Proroštvo se ostvarilo nakon trideset godina. Poruka je povijesti: društveno i političko rasulo je plod razuzdana života. I današnje potrošačko društvo kao da je malo naučilo od povijesti. Život zatvoren u uskim horizontima naslade i uživanja po sebi je negacija vjere, znak je bezbožnosti, praktičnog ateizma s posljedicama nezainteresiranosti za druge. Materijalizam vodi u propast, vremenitu i vječnu.
To osvjetljava evanđeoska prispodoba o bogatašu i siromahu Lazaru. Vrhunac je dramatičnosti prijetnja protiv bogataša i blaženstvo siromašnih. Opomena je bogatima i utjeha siromašnima.
Bogataš se ne brine za Boga, ne treba mu, ne vidi siromaha na pragu svoje kuće. Provodi život u časti i slasti. Ne kaže se da je nasilnik, psovač, samo je slijep za Boga i za siromaha, ne mari za Zakon i Proroke. Siromah ima slabe noge, leži na vratima bogataša gdje ga dovedu svaki dan, “sav u čirevima”. Mrvice kruha su mekano od kruha za čišćenje masnih ruku od jela, što se baca na pod. Divlji psi dolazili su mu lizati rane i nije ih mogao odbiti. Siromah se zvao Lazar (El azar), “Bog pomaže”. Strpljivo i predano podnosi svoje siromaštvo i bijedu i uzda se u Božja obećanja.
Grijeh bogataša na prvi pogled je pretjeranost u luksuzu i u sjajnim gozbama. U pozadini je nebriga i nezainteresiranost za Boga i bližnjega. Sve misli su usredotočene na ovo: “sjajno se gostio” svaki dan, ne misleći na siromaha Lazara do njegovih vratiju. Siromah se, naprotiv, sav predaje Bogu i vjeruje Božjim obećanjima zapisanima u Mojsiju i Prorocima.
Umrije i jedan i drugi, ali kakva razlika! Ne spominje se pokop siromaha, već samo da su ga anđeli odveli u krilo Abrahamovo, na nebesku gozbu s desne Abrahama. Bogataš bi pokopan s pompom i odlazi u mjesto muka. U teškim mukama podiže oči i ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara. Ono što nije Lazaru za života učinio, sada moli Abrahama: da pošalje Lazara da “vršak svoga prsta umoči u vodu i rashladi mu jezik, jer se strašno muči” od žeđi. U apokrifnoj knjizi 4 Ezr, muke pakla su žeđ i bol. Abraham mu reče da nema prijelaza iz mjesta blaženstva u mjesto muka nakon smrti. Bogataš moli da pošalje Lazara u kuću oca njegova, gdje živi petero njegove braće, da im posvjedoči, da ne bi i oni došli u to mjesto. Smatra da je u mjesto muka došao iz neznanja. Abraham mu reče tešku riječ: ako ne slušaju Mojsija i Proroke, Božju riječ, neće povjerovati ni ako tko od mrtvih uskrsne. Isusovo uskrsnuće nije otvorilo srce nevjernim Židovima.
Poruka je jasna – čovjekov život ne završava smrću: smrt je prijelaz u vječnu radost ili vječnu muku, ovisno o životu koji provodimo na ovome svijetu. Tko vjeruje i uzda se u Boga u životu, ima vječni život; tko živi tako kao da Boga nema, vječno se udaljuje od njega.
Pavao upravlja riječ svom dragom učeniku Timoteju. (2. čit.). Oslovljava ga: “Božji čovječe!” To je svaki svećenik i svaki katehist, i svaki od nas. Naglašava kako je privrženost novcu korijen svih zala. Stoga onaj koji naviješta Božju riječ mora izbjegavati ovu požudu za novcem. Poziva ga dvaput da dadne “lijepo svjedočanstvo” kao i Gospodin. “Vojuj dobri boj vjere! Osvoji vječni život!”
Siromaštvo i patnje nisu znakovi da smo odbačeni od Boga. Oni su sredstva kojima nas Bog želi navesti da žudimo za vječnim dobrima, za Bogom u koga polažemo svoju nadu. Bogatstvo nije u sebi zlo. Bogataš u evanđelju nije osuđen zato što je bogat, već stoga što je od bogatstva učinio idola kome jedinome služi, i nema ljubavi prema Lazaru koji leži pred njegovim vratima.
Uspjesi, časti, bogatstvo – čine nas često tupima, guše u nama čežnju za istinskim, višim vrednotama, posebno za Bogom i za bližnjim koji je potreban naše pomoći. Čuvajmo se toga. Molimo Gospodina da zemaljska dobra ne uguše u nama želju za vječnim dobrima, za vječnim životom.

__________________________

25. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:

Am 8, 4-7
1 Tim 2, 1-8
Lk 16, 1-3

Razmatranje

Bog i Mamona

Bog ima posvemašnje povjerenje u čovjeka. Stvara ga slobodnim i odgovornim. Bog sve dariva, i čovjek je pozvan da o tome vodi računa. Ali čovjek tako često uskraćuje svoj pristanak, stvara druge bogove kojima želi služiti, kao što je novac, interes, čast, ugled, bogatstvo. I Bog postaje sporedna vrednota u životu. Kult pravome Bogu i kult bogatstvu-mamoni su u oprečnosti. Nema polovičnosti: ili služiti Bogu u braći, ili služiti svojim probicima. Idolatrija je napuštanje pravog Boga da se slijedi poganska božanstva; svesti pravog Boga na poganskog, koji se brine za sebe i pazi na žrtve i prinose, a ne za dobro čovjeka; znači podlaganje čovjeka stvarima, vlast čovjeka nad čovjekom. I žrtve su maleni, neugledni, bez obrane i zaštite.
Bog se brine za malene, prezrene, odbačene. Varanje i izrabljivanje uvijek je bilo prisutno u ljudskoj povijesti. Amos, najstariji prorok pisac, pozvan je sa svoga posla – bio je “stočar i gajio divlje smokve” – da propovijeda Božju riječ i Božju pravdu. Vremena su Jeroboama II, vremena velikog procvata gospodarstva i trgovine, ali i bezočnosti u trgovini, u gospodarstvu, u sudovima. Pojedinci nastoje da se što prije obogate i sagrade svoje raskošne dvore i ljetnikovce, “gazeći potrebnika i satirući uboge na zemlji”.
Amosova je riječ snažna i otvorena: optužuje trgovce žitom koji izrabljuju poljodjelce. Ne gledaju na bijedu siromaha koji se prodaje u ropstvo za sandale da bi preživio. Bezdušnicima ništa nije sveto, ni “mlađaci”, subotni počinak, i žele da ti dani prođu što brže da bi nastavili svoju rabotu i varanje. Ali Bog je tu, Bog pravde, kome ništa ne izmiče, koji svakome naplaćuje po njegovim djelima.
Evanđelje nam donosi prispodobu o nepoštenom upravitelju. Isus možda ima u vidu neki konkretni događaj o kojem se naveliko priča. Posjednik ima povjerenja u upravitelja. Nadzor je neredovit i nepotpun. Upravitelj je nevjeran. Gospodar ga upozorava da razbacuje i troši njegova dobra, i prijeti mu otkazom.
Sada se upravitelj posluži lukavstvom: mijenja zadužnice svoga gospodara sebi u korist, na štetu gospodara. Vidi se da je bio trgovac na veliko. 100 bata ulja (= 36,5 l, vrijednost oko 1.000 denara, a denar je dobra radnička plaća) krivotvori na 50 bata; 100 kora žita (= 450.000 l, vrijednost oko 2.500 denara) krivotvori na 80. Smatra da si je tim postupkom osigurao budućnost za nekoliko godina.
Gospodar pohvali zlog, ali vidovitog, upravitelja. Kako? Zar nam taj može biti uzorom? Isus želi samo privući pažnju: tako rade sinovi ovoga svijeta, oni su toliko prepredeni u stjecanju zemaljskih dobara i izbjegavanju zla. Isus želi naglasiti: predstoji krajnji i konačni trenutak, te se ne možemo neodlučno poigravati vremenom: traži se hitna odvažnost za temeljne odluke. S Isusovim nastupom počinju posljednja vremena. Potrebno se odazvati “brzo” na njegov poziv, pred konačnim sudom koji dolazi. Zlim upravljanjem upravitelj je sebi stekao prijatelje za trenutke bijede. I mi moramo “nepoštenim bogatstvom”, jer mu je izvor nepošten ili je prigoda da počinimo nepoštena djela ako ga ne iskoristimo pomaganjem siromaha, steći prijatelje koji će nas primiti u “vječne stanove”.
Možda Isus ima pred sobom carinike koji su na dobro upotrijebili novac kojemu porijeklo nije čisto. Radi se o zloupotrebi bogatstva. To Isus jasno kaže: “Ne možete služiti Bogu i bogatstvu-mamoni”. Mamona znači čvrstoća, sigurnost, pouzdanje, nešto u što se možemo pouzdati. Ovdje je u suprotnosti s “Bogom”, predstavlja demonsku moć koja zarobljava ljude, upropašćuje, kao i Baal. Mamona ima isti korijen kao u vjeri “amen”. Dakle, ono u što se stavlja svoje pouzdanje, svoju sigurnost, u što polažemo svoje srce, ideal života, što nema veze s Bogom. Tko je rob bogatstva, ne može biti sluga Božji.
Crkva je molitvena zajednica koja priznaje samo Boga za apsolutnog Gospodara. Pavao (2. čit.) potiče vjernike da mole za sve ljude. Opasna novost. U rimskom carstvu vlada kult cara, ne moli se za cara nego se molitve upravljaju caru. Moliti za one koji su na vlasti znači priznati onog koji je jedini uzvišen, iznad svih ljudi, a to je samo Bog. Crkva priznaje zakonitu vlast, njenu službu i nužnost, ali podsjeća da ta vlast i moć moraju poslužiti Crkvi da može provoditi “miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti”.
Nema polovičnosti: ili služiti Bogu u braći ljudima, ili služiti mamoni, idolu svojih strasti i nastranosti. Bog, i Bog jedini mora biti sve, apsolutna vrednota u našem životu.

__________________________

24. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:

Izl 32, 7-11. 13-14
1 Tim 1, 12-17
Lk 15, 1-32

Razmatranje

Bog je ljubav

Temeljna crta kršćanskoga gledanja na Boga jest: Bog je ljubav. Kroz tu ljubav moramo gledati čovjeka, Božjim osjećajima ljubiti ljude, imati razumijevanja i poštovanja prema čovjeku i onda kada vidimo da ide pogrešnim, grešnim putem. I tada ga moramo ljubiti, moliti za njegovo obraćenje, za povratak na pravi put, k Bogu.
Prvo čitanje donosi jednu od najvećih pobuna Izraela protiv svoga Boga, kad je napravio sebi zlatno tele, simbol plodnosti kanaanske religije, novca, razvrata, bluda. I Bog odluči istrijebiti taj narod “tvrde šije”, a Mojsija postaviti rodozačetnikom, vođom novog Božjeg naroda, “velikog naroda”. Mojsije se zauzme za narod i veli Gospodinu: to je “tvoj narod”, kojeg si izveo iz Egipta “silom velikom i rukom jakom”. To je narod obećanja danog ocima. Što će reći Egipćani kad čuju da je Jahve izveo narod iz Egipta da ga istrijebi u pustinji? Mojsije traži razloge da gane Božje srce. I Bog se smiluje. Božje milosrđe je tako veliko da nas često zbunjuje.
Evanđelje nam donosi tri prispodobe o Božjem praštanju i radosti nad obraćenim grešnikom. Dvije male prispodobe, blizanke – o izgubljenoj ovci i o izgubljenoj drahmi – objava su Isusove ljubavi prema grešnicima. Podulja prispodoba o izgubljenom sinu, koji se vraća svome ocu koji ga prihvaća, objava su neiscrpive, rasipne ljubavi milosrdnog Boga. Iako je odbjegli sin oca teško povrijedio, otac ga čeka i žudi za njim, prima ga natrag u kuću i priredi mu veliku gozbu.
Ulazak grešnika u Kraljevstvo je uzrok najveće radosti. U prispodobama sve govori o radosti i veselju. Pastir koji je našao izgubljenu ovcu, žena koja je našla izgubljenu drahmu, otac koji prima izgubljenog sina – svi pozivaju na radost, pastir i žena prijatelje i susjede, otac starijeg sina koji odbija da se pridruži radosti oca koji je pripremio gozbu sinu “koji bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se”. Ove prispodobe su s pravom nazvane “evanđelje o Očevoj ljubavi”, evanđelje o milosrdnom Ocu, evanđelje o rasipnom milosrđu Oca.
Pavao (2. čit.) govori o svojem iskustvu Božje ljubavi i praštanja. Bog ga je postavio u službu apostolata, iako je bio “hulitelj, progonitelj, nasilnik” Crkve Božje. Priznaje se najvećim grešnikom: “Isus Krist dođe na svijet spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja”. Sve je milost s kojom će on surađivati, i moći će reći: “Milošću Božjom jesam što jesam, i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom.” (1 Kor 15, 10).
Možda smo i mi oni “pravednici” poput starijeg brata, kojemu je žao što se izgubljeni sin vraća Ocu. Zavidni smo, kivni smo ako se netko obrati od svoga grešnog života. Neka danas naša čvrsta odluka bude da nikad ne odbacujemo druge koji se smatraju grešnicima, a pomireni su s Bogom, već da se pridružimo njihovoj radosti; da budemo zabrinuti i zauzeti za svakoga i da se ne zatvaramo u svoju sebičnost i mislimo samo na sebe; da budemo ispunjeni dobrotom i ljubavlju, da oni koji se obraćaju nađu u nama prijatelja, brata, čovjeka.

__________________________

23. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:
Mudr 9, 13-18
Fil 9-10. 12-17
Lk 14, 25-33

Razmatranje

Put spasenja

“Tko od ljudi može spoznati Božju namisao? Tko će se domisliti što hoće Gospodin?” (1. čit.). Mi jedva nagađamo što je na zemlji i s mukom spoznajemo zemaljske stvari. Kako možemo prodrijeti u Božju misao, otkriti njegove naume spasenja, shvatiti “nebeske stvari”? Mudrac odgovara: “Plašljive su misli smrtnika, i nestalne su naše namisli.” Uvijek smo podložni zabludi, jer osjetila varaju i čine da više volimo prolazna zemaljska dobra, nepouzdana, nego buduća, nebeska, vječna. Oteti se, izbjeći tome – nemoguće je bez Božje pomoći. Samo Bog nam može osvijetliti stazu dobra, poučiti nas što je njemu milo. I Bog je poslao Duha svoga Svetoga, poravnao staze ljudima na zemlji, naučio ljude što je Bogu milo i spasili su se njegovom mudrošću. U punini vremena Utjelovljena Mudrost je tijelom postala i svojim životom i riječju pokazala nam put spasenja. To je tema Evanđelja.
Luka nam donosi tri Isusove sentencije koje osvjetljava dvjema kratkim prispodobama.
Prva: “Dođe li tko k meni, a ne mrzi svoga oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik.” “Mrziti” izaziva kod mnogih sablazan. Kako mrziti ono što ljubimo i moramo ljubiti, osobe vezane uz nas prisnim vezama, svoju obitelj, koja je naša sigurnost i zaštita?! Isus propovijeda ljubav, a ne mržnju. Naglašava četvrtu zapovijed (Lk 18, 19 s.).
Ovaj semitski izraz Matej prevodi: “više voljeti nego mene” (Mt 10, 37). Isus je iznad svega, sve se mora podrediti njemu. To može tražiti samo Bog. I to kao nešto bezuvjetno, da postanemo Isusovi učenici. Isus nam ne zapovijeda da napustimo obitelj, zemaljske stvari, već da ne postanemo robovi toga, da nas ne zavedu i udalje od Isusa, koji je Istina, Život i spasenje.
I druga misao: “Tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik.” Križ je mučilo samo za robove, dezertere, buntovnike, koji nisu rimski građani. Proklet koji visi na križu! Isus je na putu u Jeruzalem, gdje će biti raspet. Poziva sve da nose svoj križ s ljubavlju i ustrajno. Ne samo povremeno, nego svakoga dana. Prihvatiti sramotu križa ludost je za one koji propadaju, a pozvanima je “Božja sila i Božja mudrost” (1 Kor 1, 24). Osvjetljava svoje zahtjeve dvjema malim prispodobama: o čovjeku koji želi graditi kulu, o kralju koji se želi zaratiti s drugim kraljem. Prije pothvata mora dobro razmisliti može li sagraditi kulu i dobiti rat. Tako i učenik Isusov mora sve dobro sračunati, stvoriti životnu, važnu opciju za Krista. Ne smije se osloniti na svoje sile. Ali Bog sigurno daje milost, posebno za određenu službu.
Završava trećom sentencijom: treba se spremno odreći svega što posjedujemo. Krist je jedino i najveće bogatstvo. I za ove riječi Luka kaže da nisu upravljene jednoj grupi, eliti, već svima. To znači slijediti Krista, put spasenja, koji jedini vodi do slave.
Mala poslanica-pismo Filemonu, biser nježnosti i zauzetosti za jednog roba, otkriva nam što od nas konkretno traži Gospodin: ljubav za sve, bez obzira kojem sloju ljudskog društva pripadaju. Pavao se s puno topline i ljubavi zauzima za odbjeglog roba Onezima kod njegova gospodara Filemona. Odbjeglog roba Pavao je obratio i u okovima pokrstio, postao je njegovo “dijete”, njegovo “srce”. Moli Filemona da ga primi, ne više kao roba, nego kao “brata ljubljenoga”. Kršćanstvo ne ruši revolucionarno “robovlasničko” ustrojstvo, ali ga iznutra razara dok roba proglašava bratom i uči da su svi “Jedan u Kristu Isusu!” (Gal 3, 28).
Kršćanstvo nije bezličan život, bez napora, bez plana. Ono je “put”, Kristov put, koji jedini vodi vječnom spasenju.

__________________________

22. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:
Sir 3, 17-18. 20. 28-29
Heb 12, 18-19. 22-24a
Lk 14, 1. 7-14

Razmatranje

Spasenje je Božji dar

Spasenje je Božji dar. Nitko nema na to pravo, niti ga može ostvariti svojim snagama. Bog daje što mi ne možemo. Kako to postići, pomaže nam današnja Služba riječi.
Prvo čitanje (Sirah) nas potiče da budemo ponizni u odnosima prema drugima. Ponizno držanje u društvenim odnosima važnije je od darežljivosti i plemenitosti. “Budi krotak u poslu svojem, i bit ćeš voljeniji nego onaj koji darove dijeli. Što si veći, to se većma ponizi, i naći ćeš milost u Gospodina.” Tko ponizno misli, govori, djeluje – stječe ugled i ljubav drugih. I to je milost. Ponizan: latinski humilis dolazi od humus-zemlja. Ponizni hoda po zemlji. Ponizni je svjestan svoje ograničenosti i bezdana koji ga dijeli od Božje veličajnosti. U njemu nema duhovne oholosti, želje za samodopadnošću, za ciljevima koje ne može postići. Ponizni razmatra o Božjoj riječi i stječe božansku mudrost koja je potrebna za spasenje.
Drugo čitanje podsjeća vjernika da bude svjestan svoga uzvišenog položaja. Pisac to osvjetljava suprotstavljajući starozavjetnu objavu na Sinaju novozavjetnoj objavi Isusa Krista. Starozavjetni Božji narod nalazi se pred opipljivom gorom, kojoj se ne može približiti. Bogojavljenje je u ognju, mraku, tami, vihoru, što stvara neizrecivi strah pred Bogom, koji se objavljuje kroz ječanje trublje i tutnjavu riječi. Starozavjetna objava ispunjena je strahom. Židovski učitelji uče: opslužuj Zakon i ne boj se suda Božjega. Ali time se ne uklanja strah.
Kršćanin je, naprotiv, na gori Sionu, u gradu Boga živoga, nebeskom Jeruzalemu. Njegovi građani su “nebrojene tisuće anđela, svečan skup, Crkva prvorođenaca”, koji su još na zemlji, ali su im imena već zapisana u nebu, u knjizi života. Tu je Bog, pravedni sudac sviju, tu su i “dusi savršenih pravednika, svjedoci vjere u Starom zavjetu, kao i kršćani koji su već stigli u grad Boga živoga. Tko može uzići na goru Sion, u grad kojega je graditelj sam Gospodin? Pisac upućuje na “Posrednika” novog Saveza, na Isusa. Samo u njemu imamo pristup u nebeski Jeruzalem, spasenje se ostvaruje po njemu.
Evanđelje nam donosi subotni objed u kući jednog farizejskog prvaka, na koji je pozvan i Isus. Isus, promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu. Isus ponavlja već poznati nauk mudraca: “Ne veličaj se pred kraljem, i ne sjedaj na mjesto velikaško, jer je bolje da ti se kaže: ‘Popni se gore’, nego da te ponize pred odličnikom.” (Izr 25, 6-7). No Isus ne želi pružiti samo neka pravila pristojnosti, bontona. Prispodoba, kao i sve prispodobe, otkriva tajnu kraljevstva Božjega. Subotno blagovanje je u tijesnoj vezi s gozbom u Kraljevstvu. Isus daje pouku: “Koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.” Pasiv “uzvišen” upućuje da Bog uzvisuje. Moramo biti ponizni da nas Bog uzvisi.
Druga prispodoba nas uči kako jedino možemo mijenjati svijet da postane drugačiji, ljudskiji i bratskiji, pravedniji i radosniji. Čovjek je društveno biće, uspostavlja odnose s drugima i ovisi o drugima u svom životu. Isus postavlja načelo protiv proračunatosti, protuusluge, uzvraćanja. Mora se na gozbu pozvati one koji ne mogu uzvratiti. Samo tako se stvara istinsko ljudsko društvo, a ne na trgovačkoj računici, koja raslovljuje već na osnovu ljubavi i darivanja. Pred svijetom to izgleda kao ludost. Ali u očima Božjim to je blaženstvo: “uzvratit će ti se (pasiv: sam Bog) o uskrsnuću mrtvih”. Tako Bog radi i djeluje u djelu spasenja. I mi se moramo suobličiti Božjem djelovanju, služiti drugima iz ljubavi, velikodušno.
Bog nas je pozvao u svoje Kraljevstvo ne zato što smo bili vrijedni, dostojni, zaslužni, već iz samilosti prema našoj bijedi i grešnosti. On nas je uzljubio dok smo još bili grešnici, njegovi neprijatelji, da i mi slijedimo put Isusov, put blagosti i poniznosti, krotkosti i malenosti te postignemo svoje spasenje.

__________________________

21. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:
Iz 66, 18-21
Heb 12, 5-7. 11-13
Lk 13, 22-30

Razmatranje

Uska vrata

Pripadati zajednici, izraelskoj ili Crkvi, ne osigurava spasenje. Današnja Služba riječi poziva nas na obraćenje, djelovanje. Pravovjerje bez pravog življenja ne spašava. Božja riječ ne pruža samo ispravan pogled na svijet, već potiče na izmjenu svijeta na bolje. Vjera se ne prenosi riječima, već djelima, životom. Prvo čitanje nam otvara neočekivana obzorja sveopćeg spasenja. Odlomak spada među najljepše bisere u knjizi Izaije proroka. Svi puci i jezici vidjet će Slavu Jahvinu. “Preživjeli” vjerni Ostatak nakon babilonskog izgnanstva naviještat će Slavu narodima u Taršišu – Španjolska, Putu – Libija, Ludu – Lidija, Mošeku, Rošu i Tubalu – narodi na Crnom moru, Javanu – Grčka, k dalekim otocima. Znači, zahvaćen je cijeli tada poznati svijet. I oni će doći da prinesu prinos u Domu Jahvinu. I vrhunac u ovom proroštvu: “Gospodin će uzeti sebi između njih svećenike i levite”. Najavljuje se novo svećeništvo, ne po krvi i baštinjeno, već po pozivu, karizmi, kao dioništvo u Kristovom svećeništvu. Izrael mora biti svjetlo narodima.
Drugo čitanje svjedoči kako je Bog naš Otac, i moramo uskladiti život sa zahtjevima Oca. U očima vjere, iskušenja ovoga života dio su Božje očinske pedagogije prema njegovoj djeci. Dokazivanje se temelji na biblijskom poimanju odgoja – odgajanje kažnjavanjem (Izr 3, 11 s.). Bog onoga koga ljubi “stegom odgaja, šiba sina koga voli”. Patnje imaju odgojni cilj u Božjem planu. One dokazuju da smo djeca Božja. Ako to ne shvatimo, tada patnje postaju bezvrijedne i neplodne. Bog upotrebljava pedagogiju ukora i boli. Iako patnje dolaze od Boga, one ostaju bolne i neugodne, izazivaju stresove i veoma su teške, ali donose “plod mira i pravednosti”. Pisac završava pozivajući vjernike da usprave “ruke klonule i koljena klecava”, da mogu drugima pomoći. Život s Kristom je život samoprijegora i ljubavi prema drugima.
Na nečije pitanje (Evanđelje): “Gospodine, je li malo onih koji se spašavaju?”, Isus odgovara kako to nije važno, a navodi što treba činiti da se spasiš. Svima upravlja riječ: “Borite se da uđete na uska vrata.” Poziva na duhovnu, moralnu borbu. Traži se napor. I kad se vrata zatvore, kucat će oni koji se ne spašavaju. I oni pokazuju izvjesni napor, ali taj je uzaludan.
Oni koji su ostali “vani” pozivaju se da su s Isusom jeli i pili, slušali njegove propovijedi na svojim trgovima. Isus im upravlja teške riječi: “Ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!”. To su oni koji su odbili Krista i drugima zabranili pristup. “Plač i škrgut zubi” slika je teških boli i patnja u paklu. Podsjeća nas to na Isusov pravorijek na Posljednjem sudu: “Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim!” (Mt 25, 41).
Kome Isus upravlja ove riječi? Povijesno Židovima, kojima želi prodrmati lažnu sigurnost da pripadnost izabranom narodu sama po sebi osigurava spasenje – i oni najteži grešnici uhvatit će se za skute Abrahamove. Prorok gleda u duhu (1. čit.) kako sa svih strana svijeta dolaze pogani, i zasjest će za stol u kraljevstvu Božjemu. I ovi posljednji bit će prvi.
Ali ove riječi su upravljene i učenicima i svim vjernicima koji se hrane euharistijskom hranom i slušaju Kristovu riječ, ali ne žive po njoj. Isus želi i nama prodrmati lažne sigurnosti. Ulaze kroz uska vrata u kraljevstvo Božje oni koji žive u skladu s Božjom voljom, koji prihvaćaju bližnjega ne samo kao nužno zlo, već kao suputnika, brata, pa i onoga koji im ide na živce, koji usklađuju svoj život sa zahtjevima ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

__________________________

20. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:
Jr 38, 4-6. 8-10
Heb 12, 1-4
Lk 12, 49-53

Razmatranje

Znak osporavan

Isus je znak protivljenja. Šimun je to već prorekao: “Ovaj je postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan” (Lk 2, 24). Opredijeliti se za Isusa znači ići njegovim stopama križa i sramote, smrti i uskrsnuća, i naći konačni smisao svoga života.
Prvo čitanje nam donosi lik proroka Jeremije, “znak osporavan” svojim suvremenicima, pralik Isusa Krista. Jeremija je bio prorok koji obeshrabruje ratnike koji su preostali u gradu, neprijatelj je naroda, govori da je borba uzaludna, da je bolje predati se Kaldejcima. Kao neka zloguka ptica, naviješta gradu da će biti žrtva mača, gladi, pošasti.
Dostojanstvenici, vojni zapovjednici, smatraju da je jedini spas u razvikanom nacionalizmu i borbi do posljednjeg branitelja. To znači ostvariti svoje planove, oslanjajući se na svoju vojnu silu i ljudske saveze, znači otpad od vjere, raskid saveza s Bogom. Predlože kralju Sidkiji da ovaj čovjek mora umrijeti. I osude ga na smrt, na polagano umiranje u dubokom zdencu punom gliba, i Jeremija propade u glib, što je biblijska slika za Šeol i smrt. Bio je to najteži trenutak za njega koji je toliko ljubio sveto mjesto i svoj narod i htio ga spasiti od posvemašnjeg uništenja.
Za Jeremiju se zauzme stranac, eunuh, sluga Ebed-Melek, vjerojatno čuvar kraljevskog harema. Samo dobrota i suosjećanje s čovjekom koga smatra pravednikom vode ga da se za njega zauzme kod kralja. Sunarodnjaci imaju prema Jeremiji samo riječi prezira, osvete, mržnje, dok ovaj stranac, Etiopljanin, nečist, pokazuje samilost. Kralj Sidkija, koji je inače visoko cijenio Jeremiju i prihvaćao njegove savjete, ali je bio nemoćan, igračka u rukama vojnih zapovjednika, prepusti mu proroka. Tako je Jeremija bio spašen od sigurne smrti i mogao je nastaviti svoje spasenjsko djelovanje u tim najtragičnijim danima svoga naroda. Postaje za biblijsku i crkvenu predaju tip Krista, Sluge Patnika, koji je optužen da buni narod i brani plaćati caru porez i osuđen je na na sramotnu smrt križa.
Nakon što je pisac poslanice Hebrejima (2. čit.) iznio niz svjedoka vjere, “toliki oblak svjedoka”, koji su ostali vjerni u najtežim iskušenjima, poziva vjernike da se uključe u trku, odloživši svaki teret i grijeh koji nas sapinje u trci, da postojano trčimo u borbu, upirući pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa. U Isusu imamo izvanrednog svjedoka, koji nas pomaže, jača, podržava u našoj borbi i zagovara. On je već dostigao cilj: “podnese križ, prezreviši sramotu, te sjedi zdesna prijestolja Božjega”. Svjedočanstvo Isusovo je to važnije što su patnje koje je on podnio mnogo teže nego ove naše. One su to bolnije što trpi za one koji mu ih nanose. Nastavlja slikom iz vojničkog života: patnje kršćana još nisu dosegle svjedočanstvo krvi u borbi protiv grijeha. U toj borbi njihove patnje do sada nisu bile nepodnošljive.
Isus se u današnjem Evanđelju predstavlja kao znak osporavan. Došao je – tu je – da baci oganj na zemlju. “Oganj” u biblijskom rječniku ima više simboličkih značenja: oganj suda, oganj muke, oganj Duha Svetoga. Ovdje se radi o ognju suda koji će se objaviti u ognju muke. Zato veli: “krstom mi se krstiti”, ispiti čašu tjeskobe, podnijeti muku za spas svijeta. Po toj muci i uskrsnuću dolazi istinski mir na zemlju, mir koji svijet ne može dati. Njegov dolazak donosi razdijeljenost, podijeljenost duhova, podijeljenost u obitelji. Ali to nije rušilačka, ubitačna podijeljenost, nego pozitivna i konstruktivna: oganj koji čisti zlato. Isus donosi pravi mir, a ne prividni. Mir stečen kroz teške i mučne patnje križa, to je istinski mir.
Ljubitelji mira bit ćemo istom onda, ako smo i mi spremni s Kristom podnositi muke i patnje života i suživota u Kristovoj ljubavi za mir u svijetu.

__________________________

UZNESENJE BL. DJ. MARIJE
VELIKA GOSPA

Čitanja:
Otk 11, 19a. 12, 1-16a
Ps 45
1 Kor 15, 20-27a; Lk 1, 39-56

Razmatranje

"Uzvišena je Marija u nebo, raduje se vojska anđela!"

Blagdan Marijinog uznesenja na nebo, blagdan je radosti. Slavi se u ozračju radosti: "Radujmo se u Gospodinu slaveći blagdan u čast Blažena Djevice!"
Jedino je ljudsko stvorenje koje uživa tjelesno uskrsnuće prije svršetka svijeta. I to je žena. To otkriva veliko dostojanstvo žene i njen udio u djelu spasenja.
Marijina Pasha nije kao Kristova. Evanđelja su nam napisali mnoge pojedinosti o Isusovoj muci, smrti i ukopu. Uskrsli Krist se očitovao svojim apostolima i pokazao im očitost novoga života. Istina, nitko nije bio prisutan samom činu Isusova uskrsnuća. Događaj uskrsnuća ne bi mogao nitko ni uočiti. To je prijelaz iz smrti u viši život, iz zemaljskog u duhovski život, iz opipljiva tijela u nevidljivo produhovljeno tijelo. No sva četiri evanđelista govore o ukazanjima Uskrslog Gospodina. Isus učenicima i ženama očituje svoje živo tijelo sa znakovima muke. On se očitovao svim apostolima i brojnim učenicima. Jednom ih je bilo više od pet stotina braće. I to je bitno za kršćansku vjeru. Evanđelja kao i novozavjetni spisi ne govore nam o posljednjim trenucima Marijina zemaljskog života. Nemamo ukazanja Marijina apostolima i učenicima. Bila je položena u novi grob i ovaj je bio zatvoren. Uskrsnu i bi uzeta na nebo. Apostoli su bili samo svjedoci praznog groba u Dolini Kedronskoj. Tako nam to opisuje apokrif Usnuće Marijino iz 4. stoljeća. Ali jezgra ove legende je sigurno iz prijelaza prvog na drugo stoljeće, kako nam to potvrđuju i arheološka istraživanja Marijina groba. Kamena ploča, na kojoj je bilo položeno njeno tijelo rupičasta je. Hodočasnici su u Srednjem vijeku, dok je pristup grobu bio slobodan, otkidali sitne kamenčiće i nosili kao drage relikvije. Mnoge crkve ponose se tom relikvijom. Kao za Krista i za Mariju nije bilo moguće vidljivo promatrati njeno uskrsnuće i uzašašće. Marija se nije ukazala apostolima. Ova odsutnost ukazanja odgovara vlastitosti njene suradnje u djelu spasenja.
Trenutak najodlučniji Božjeg zahvata za sudbinu čovječanstva i svijeta, čas utjelovljenja, taj tako važan događaj, ostao je skriven, spoznat samo u vjeri odozgo.
Prvi proročki navještaj Marijina sudjelovanja na djelu spasenja imamo u riječima Šimuna Mariji u Hramu. Šimun joj kaže: "mač će probosti tvoju dušu" (Lk 2, 35). Te su riječi upravljene samo njoj i ostaje skriveno drugima, dok se ono ne očituje na Kalvariji.
Za vrijeme Isusova javnog djelovanja Marija se ne pojavljuje. Samo evanđelist Ivan otkriva nam Marijin udio u prvom "znamanju", koje razbudi vjeru učenika u Isusa. Bilo je to u Kani. Marija preuzima inicijativu za prvo znamenje. Ali, nakon što je poslužiteljima kazala: "Što god van rekne učinite!", povlači se (Iv 2, 1-12). I pogled sviju usmjeruje na Isusa.
Njena prisutnost na Kalvariji ne privlači pažnju evanđelista. Samo nam evanđelist Ivan otkriva dubine njezine patnje s Kristom i kako je u tim patnjama pridružena Isusovim mukama u kojima se rađa Crkva i ona postaje Majkom Crkve i Majka djece spasenja. (Iv 19, 25s)
Djela apostolska nam govore o njenoj prisutnosti usred apostola, i učenika i žena, koji se u molitvi pripremaju za dolazak Duha Svetoga (Dj 1, 14).
Sve nam to otkriva kako je sudjelovanje Marijino na spasenjskom poslanju Sina njezina bilo diskretno, šutljivo, nenametljivo. Sigunrno je njezin udio u djelu spsenja bio jedincati i učinkovit, ali ostaje uvijek skriven sve do slavnog njezina uznesenja u nebesku slavu. Marijina je veličina u onim unutarnjem raspoloženju osvjetljenom Duhom Svetim, a ne na izvanjskim djelima, čudesima, objavama. I ta raspoloživost nadahnuta milošću daje vrijednost Marijinu životu. (J. Galot)
To su vrednote i danas i uvijek nebrojenih duša duboko sjedinjenih s Kristom, koji ostvaruje velika djela ljubavi i milosrđa u svijetu, iako ostaju uvijek skrivene i nezamjetive, ali Bogu su takove duše mile i drage.
Blagdan Marijina uznesenja na nebo, blagdan je radosti. Radujemo se što je Marija dušom i tijelom u slavi. To je njen dies natalis - nebeski rođendan, novo milosno rađanje. Znakovito to Marijino uznesenje prikazuju velebni mozaici romanskih bazilika, dok prikazuju Narijino usnuće. Gospodin slave, Krist je uz svoju Majku. Na rukama nosi Mariju kao malu bebu. Simbolizan je jasan: Marija se rodi za nebo, po kojoj se Krist rodio za ovaj svijet. Za razliku od dana "rođenja mučenika", Marija ulazi dušom i tijelom u slavu, ona koja je doista Nova Eva, Majka živih.
Stoga, radujmo se u Gospodinu, slaveći svetkovinu Marijina uznesenja u nebesku slavu, gdje nas trajno zagovara kod svojeg Sina.

__________________________

19. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:
Mudr 18, 6-9
Heb 11, 1-2. 8-19
Lk 12, 32-48

Razmatranje

Budni i spremni

Čovjek koji ništa ne očekuje, živi je mrtvac. Čovjek uvijek nešto čeka, uvijek nešto bolje, radosnije, sretniju budućnost. I vjernik čeka, čeka svoga Gospodina da dođe. I to daje smisao svemu, obasjava njegov životni put, ispunja ga velikom nadom.
Prvo čitanje nam donosi biser židovskog mudraca, u kojem na svojstven način sažimlje povijest Izraela. Pomor egipatskih prvorođenaca, slavlje Pashe i Izlazak uspostavili su Izraela kao narod Božji. Pomor prvorođenaca bio je kazna za pomor djece Izraelaca, djece svetaca, potomaka pravednika, svete loze patrijarha Abrahama, Izaka i Jakova. Noć koja je za Egipćane bila stravična, za Izraela je noć svjetla i slobode u kojoj slave Pashu “pobožna djeca pravednika” i prinose “žrtve tajne”, jer se slave po kućama. I odjekuju “svete pjesme otaca” (Hallel, Ps 113-118), koje se i danas pjevaju u pashalnoj noći kod pobožnih Židova. Izrael, neshvaćen, osuđen, prezren, progonjen – postaje narod, Božji narod.
Obeshrabrenima zbog progonstva pisac tumači (2. čit.) da vjera nije nešto ovozemno, već usmjerenje prema budućnosti i posve priljubljena uz nevidljivo. Ona je anticipacija posjedovanja i sigurne spoznaje nebeskih zbiljnosti. Neki rukopisi imaju: “Vjera u sigurnost stvarnosti kojima se nadamo (nebo), uvjerenje u stvarnosti kojih ne želimo (pakao).” Primjerima iz Starog zavjeta to potvrđuje. “Vjerom” 19 puta počinje nova rečenica, da naglasi kako je bez vjere nemoguće ugoditi Bogu. Ona je potrebna za spasenje: vjera da Bog postoji i da je platac onima koji ga traže. Vjera je iščekivanje nebeskog “Grada kojemu je graditelj i tvorac Bog”.
Evanđelje nam govori o tom iščekivanju. Crkva je “malo stado”, nema zemaljske moći, ugleda, poštivanja, bez kasta i klasa, svi su jedno, ali je bogata jer joj je Otac predao Kraljevstvo. Ovu malu zajednicu čine nasljednici i nosioci Božjih obećanja, blagoslov su svoj zemlji.
Kao Kristovi učenici, ne smijemo biti vezani uz zemaljska dobra. Moramo pretvarati zemaljska dobra u vječna, “kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače”. Tu mora biti naše srce. Trima prispodobama Isus tumači kako moramo biti uvijek spremni na njegov dolazak. Kao Izraelci, koji blaguju Pashu opasanih bokova i s upaljenim svjetiljkama, tako i kršćanin mora biti spreman da čeka Gospodina. Blago slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne. Sam će se pripasati i posluživati im večeru.
Prispodobom o kradljivcu koji potkapa kuću Gospodin upozorava da Dan Gospodnji dolazi kao kradljivac u noći, i moramo biti spremni.
Treća prispodoba govori o upravitelju, koji može biti vjeran ili zao. Upravljena je u prvom redu apostolima. Gospodin ističe da je apostolska vlast u služenju. Ako upravitelj zlorabi svoju vlast, počne “tući sluge i sluškinje”, “jesti, piti i opijati se”, doći će gospodar toga sluge u dan u koji mu se ne nada, u čas u koji i ne sluti: “rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među nevjernicima”. Koliko se to puta ponovilo u Crkvi Kristovoj, kada su se oni koji vode Crkvu pokazali kao zli upravitelji i posljedice su bile shizme, otpadi od vjere cijelih naroda i pokrajina.
Ali to je opomena i svakome od nas. Svi moramo biti budni i spremni za dolazak Gospodinov. Dolazi kao tat, nenadano, neočekivano, taj čas se ne može izračunati. Ne smijemo se uspavati i podati se zemaljskim užicima. Moramo biti budni – s upaljenim svjetiljkama i spremni opasanih bokova.

__________________________

18. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:
Prop 1, 2; 2, 21-23
Kol 3, 1-5. 9-11
Lk 12, 12, 13-21

Razmatranje

Bogat u Bogu

Sve zemaljsko je nesigurno i prolazno. Tko svoj život, svoju budućnost, svoju nadu stavlja samo u posjed i bogatstvo, taj je lud. Protiv smrti čovjek se ne može ničim osigurati. I čemu tada sve bogatstvo, ako je siromah pred Bogom? Mudrac (1. čit.) veli: truditi se i raditi samo za ovaj život je “ispraznost”, besmislenost, ništavnost. Dani su čovjekovi mukotrpni, poslovi puni briga, noći neprospavane u planiranju. Sve je to “ispraznost i velika nevolja”. Čemu sve to? Na to mudrac nema odgovora.
Pavao nas podsjeća na krštenje (2. čit.), na naše obveze i veli: “Tražite ono što je gore!”, nebesko, uskrsno. Tražite ne tjelesne želje, zle požude, zlo, jednom riječju: tražite život a ne smrt. Ali mi smo ovdje, dobro ukopani u ovoj zemlji i sviđa nam se. Zar je moramo napustiti? Ne raditi i surađivati na izgradnji boljeg svijeta, ostvariti nešto u svom životu? Ne, mi ne smijemo napustiti svoj rad i zanimanje, moramo raditi, izgrađivati bolji svijet.
No u našem radu ne smijemo zaboraviti da smo Kristovi, da je Krist u nama i na našem poslu i zanimanju. Kršćanin ne smije živjeti dvojakim životom: jedan u crkvi, drugi u svom privatnom životu, jedan u molitvi, a drugi u razgovoru s ljudima. Moramo živjeti jednim, kristovskim životom. Misliti na vječnost. Jedina je istinska vrednota: koliko smo Kristovi. Moramo tražiti ono jedino nužno. Quid hoc ad aeternitatem? Koja korist od toga za vječnost? Unijeti više Krista u svoj život. I čas smrti bit će nam zaista prijelaz u ono što je već ovdje na zemlji počelo, biti s Kristom u Bogu, u slavi i blaženstvu.
Evanđelje nas uči kako se moramo vladati u svijetu. Posebno se moramo čuvati lude vezanosti za zemaljska dobra. Težnja za posjedovanjem duboko je ukorijenjena u ljudskom biću. Moramo se čuvati pohlepe i lažne sigurnosti. Običaj je na Istoku da se obraćaju na religiozni autoritet u zemaljskim pitanjima. Isus odbija da se miješa u zemaljske rasprave, da bude sudac u podjeli baštine među braćom, koja se često pretvara u svađu i mržnju, te brat bratu postaje vuk.
Isus navodi razlog: “Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.” Fizički život se ne osigurava količinom onoga što se posjeduje. To Isus osvjetljava prispodobom o bezumnom bogatašu.
Ovome obilno urodi zemlja i stvara plan: srušiti stare žitnice i podignuti veće, pa ondje zgrnuti sve žito i sva dobra svoja. Reći će tada svojoj duši: “Počivaj, jedi, pij, uživaj!” I dok on o tom stvara plan, čuje Božji glas: “Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?” Prispodoba je uvijek prisutna. Na svakom koraku nailazimo na takve ljude. Trude se i muče, čini se da uspijevaju, ruše staro, grade novo, raskošnije. I smrt zaključi sve, onda kad se najmanje nadaju. Zaista tragično, bezumno!
Gospodin završava opomenom: “Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.” Ne osigurava čovjekov život bogatstvo. Lažna je to sigurnost. Samo ono što je u Bogu učinjeno, što je usmjereno vječnosti, to ima pravu vrijednost, to je istinsko bogatstvo, to je istinski život.

__________________________

17. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:
Post 18, 20-32
Kol 2, 12-14
Lk 11, 1-13

Razmatranje

Molitva očituje čovjeka

Molitva je život, molitva je ono što čovjek jest. Što, kako, je li moli – to najbolje očituje čovjeka.
Prvo čitanje nam donosi molitvu zagovora. Dva čovjeka – anđeli – krenuli su prema Sodomi, dok je Gospodin ostao s Abrahamom. Bog otkriva Abrahamu, kao prijatelju, pretežak grijeh Sodome i Gomore i tešku kaznu koja ih čeka. Sodoma i Gomora su predstavnici Kanaana, grešnog naroda.
Abraham postaje branitelj pravednika koji bi se našli u gradu. Ključno je pitanje upravljeno Bogu: “Hoćeš li iskorijeniti i nevina s krivim?” Zašto se Božja pravda ne bi očitovala u spasenju pravednih? Zašto pravednici ne bi mogli spasiti grešnike? Zašto je njihova sudbina ista kao i grešnika? Abraham, iako je “prah i pepeo”, usuđuje se moliti: bude li 50 pravednika u gradu, hoće li uništiti grad? Gospodin mu kaže da neće. Abraham se spušta na 40, na 30, na 20, i zaustavlja se na 10. Zašto ne silazi ispod deset? U Abrahamu je živa solidarnost među ljudima. Istom kasnije dolazi naglasak na individualnu krivnju. Sluga Jahvin, jedini Pravednik, spašava sve (Iz 53). U Isusu, Potomku Abrahamovu, ostvaruje se obećanje dano Abrahamu: sva plemena na zemlji bit će blagoslovljena (Post 18, 18).
Pavao (2. čit.) svjedoči kako nam Bog u Isusu Kristu “milostivo oprosti sve prijestupe, izbrisa zadužnicu koja propisima bijaše protiv nas, protivila nam se, nju on ukloni pribivši je na križ.” Po muci i križu Isusovu smo spašeni. “S Kristom suukopani u krštenju, u njemu smo i suuskrsli po vjeri... koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa i neobrezanosti svojega tijela, oživljeni smo zajedno s njim”. Krist nije samo polazište našega spasenja, već i jedini put da dođemo do kršćanske punine, savršenstva.
“Gospodine, nauči nas moliti!” Apostoli vide Gospodina uronjena u molitvu, osjećaju potrebu za molitvom. Ivan je naučio svoje učenike moliti, i Isusovi učenici moraju imati svoju molitvu. I Isus daje obrazac svoje molitve, što mora biti i molitva učenika. Luka donosi samo pet molbi, dok ih Matej ima sedam. Luka je izvorniji, ima katehetski obrazac, dok je Matejev više liturgijski.
“Otac” kome upravlja riječ je Abba – otac, tata, s kojim uspostavlja sinovske odnose kao i dijete sa svojim dragim ocem. Prve dvije molbe izriču naš odnos prema Bogu: “Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje!” To ne ovisi o čovjeku, već o Bogu. “Sveti se ime” ostvaruje se dolaskom Kraljevstva.
Zadnje tri molbe odnose se na nas – na naše dnevne materijalne brige: “kruh svagdanji”; duhovne: oproštenje grijeha koji nas tište; da nas oslobodi napasti te ne utonemo u materiju i postignemo spasenje.
Prispodoba o prijatelju koji je zamoljen za pomoć (r. 5-8) uči nas ne toliko da budemo uporni u svojim molitvama, već da će Bog sigurno uslišati naše molitve. Ako već prijatelj ustaje nevoljko, kako ne bi Otac uslišio naše prošnje. Slijedi poticaj na pouzdanu molitvu (r. 9-11). Moliti znači snažno iskati, tražiti, kucati – i sigurno će nam se dati, naći ćemo i otvorit će nam se. I što je najvažnije, Otac će nas obdariti Duhom Svetim.
Danas je molitva u krizi. Jedni se ispričavaju: molim pa me Gospodin ne uslišava. Oni koji ne mole, svega imaju. Još teže: kao da čovjek danas ne osjeća potrebu za Bogom. Čovjek se pouzdaje u sebe i u svoje sile. Imat ćemo kruha ako radimo, ako ne radimo – nećemo.
Međutim, Isus nas poziva na molitvu, na prozbenu molitvu, da molimo – i dobit ćemo. Kod toga moramo imati na umu da Bog nije neko biće koje možemo magijskim čarolijama prisiliti da nas usliši, koga možemo potkupiti, prevariti. Pred Boga moramo stupiti priznajući svoju skučenost, omeđenost, uza sav tehnički i znanstveni napredak. Molitva nas ne oslobađa briga za sutrašnjicu, već nam pruža snagu da ne očajavamo, da radimo bez uzrujavanja, da sačuvamo svoju slobodu, ljudskost, svoju osobnu vrijednost. Moramo moliti Duha da shvatimo svoj put, da možemo i mi s Kristom reći: “Ne moja volja, nego tvoja neka bude!”

__________________________

16. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:
Post 18, 1-10a
Kol 1, 24-28
Lk 10, 38-42

Razmatranje

Gostoprimstvo
Čovjek koji se uvlači u se, zatvara se, postaje osamljena gomila, dolazi do unutarnjih tjeskoba, otuđenosti, samoće. Zatvoreno društvo, ograđeno zidovima, gubi osjećaj gostoljubivosti, otvorenosti, zajedništva. A to je velika milost. Današnja Služba riječi nas poučava kako u gostu susrećemo anđela, poslanika Gospodnjeg i samog Gospodina.
Prvo čitanje nam živo opisuje tipičan prizor istočnjačke gostoljubivosti. Abraham za dnevne žege ugleda tri čovjeka i radostan im pruža gostoprimstvo. Oni prihvaćaju. Cijela obitelj je u pokretu. Sara mora brzo zamijesiti tri mjerice najboljeg brašna i ispeći prevrtu, Abraham otrča govedima i uhvati mlada i ugojena junca i dade momku da brže zgotovi. Abraham uzme masla, mlijeka i zgotovljenog junca i stavi pred njih. I dok su blagovali, on je stajao da im poslužuje. Pobožnost i ljubaznost Abrahamova je obilato nagrađena: “Dogodine u ovo doba tvoja će žena Sara imati sina”. Sam Bog je pohodio Abrahama. Sve na to upućuje – već u naslovu: “Gospodin se ukaza Abrahamu kod hrasta Mamre”, što je Jahvino svetište. Abraham pohiti gostima ususret, “pade ničice na zemlju pa reče: ‘Gospodine moj, ako sam stekao milost u tvojim očima, nemoj mimoići svoga sluge!’” Pripravljeno jelo je žrtva pričesnica Gospodinu. Navještaj rođenja Izaka je potvrda da je Bog pohodio Abrahama. Oci u ovome vide i najavu Presvetog Trojstva: trojica su, a Abraham se klanja jednome i njemu upravlja riječ. Ovaj prizor u kršćanskoj mistici i ikonografiji nadahnjuje umjetnike da prikažu otajstvo Presvetog Trojstva: jedan Bog u tri osobe.
Pavao (2. čit.) nam predstavlja lik pravog apostola, koji naviješta Božju riječ. Isus je trpio da bi uspostavio kraljevstvo Božje. Svi koji nastavljaju njegovo djelo moraju biti sudionici njegovih patnji. Pavao zasigurno ne želi ništa pridodati ostvarenoj otkupiteljskoj vrijednosti križa, kojoj se ne može ništa nadodati. Ali on se pridružuje Isusovim “mukama” svojim apostolskim trpljenjem. Ta iskušenja mesijanskog vremena već su unaprijed odmjerena Božjim naumom, i Pavao kao apostol pogana mora dopuniti svoju mjeru. On to čini radosno. Pogani su bili na neki način isključeni iz spasenja, bili su bez Krista, bez nade. Konačno je objavljeno otajstvo po kojem su svi pozvani na spasenje i po sjedinjenju s Kristom na božansku slavu (BJ).
Evanđelje nas uvodi u prijateljsku kuću Marte i Marije. Marta je domaćica, nastoji što bolje pogostiti dragoga gosta, sva je zauzeta poslom. Marija sjede do nogu Gospodinovih i slušala je njegovu riječ. Marti se čini da je to u ovom trenutku odviše komotno, graniči s neradom, lijenošću, vidi u tome gubitak vremena, koje je tako dragocjeno da što bolje posluži Isusa. Marta, sva zauzeta posluživanjem, reče Isusu da on kaže Mariji da pomogne u posluživanju. Isus reče Marti: “Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala najbolji dio.” Potrebno je dobro pogostiti gosta, ali potrebnije je i važnije slušati Božju riječ. Ni djela učinjena s najboljom namjerom ne mogu nadomjestiti slušanje Božje riječi.
Danas smo gosti u Gospodnjem domu. Isus nas hrani životnom hranom: hranom riječi i snagom sakramenta, stvara Crkvu. I naše obitelji moraju biti Crkva u malom. Gostoljubivost znači međusobno poštivanje i ljubav, širi radost, uljepšava život, povezuje ljude, hrani bratstvo, unosi u naše obitelji toplinu.
Neka i u našim kućama bude stalno dragi gost Isus u svojoj riječi, u evanđelju. Isus ne očekuje brigu i pažnju u jelima, već da bude primljen kao Učitelj.
Ostavimo za nekoliko trenutaka svoje brige i poslove i poslušajmo Isusovu riječ, da ona posveti i blagoslovi naš rad i posao. Inače će posao brzo dosaditi i zagušiti nas.

__________________________

14. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:
Iz 66, 10-14
Gal 6, 14-18
Lk 10, 1-12. 17-20

Razmatranje

Evanđelje mira

O miru se mnogo govori, ali kao da je mir sve ugroženiji. Služba riječi nam pod raznim vidovima govori o miru. Prorok poziva utučene povratnike u Jeruzalemu na veselje, klicanje, radost. Jer ovako govori Gospodin: “Evo mir ću na njih kao rijeku svratiti i kao potok nabujali bogatstvo naroda.” Dojenčad će na rukama nositi i milovati na koljenima. “Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti”. Mir nije prestanak rata, već punina mesijanskih dobara. Radi se o božanskom daru, što je znak mesijanskih vremena. Isus je nositelj mira, što je milost spasenja i vječno blaženstvo, ne samo pojedinca, nego za sav Božji narod, koji sa svih strana hrli prema nebeskom Jeruzalemu – savršeno Kraljevstvo vječnog mira.
Crkva, zemaljski duhovni Jeruzalem, već posjeduje blago mira, koje Bog daje ljudima dobre volje, i njezino je poslanje da taj mir širi u svijet, da bude promicatelj mira. Crkva je uosobljena u sedamdesetdvojici učenika koje Isus šalje pred sobom. Po njima Kristovo poslanje zahvaća sav svijet i sva vremena. Oni pripremaju eshatološku žetvu. Ulaze i u kuće i u gradove donoseći im “mir”, što je prodor i prisutnost mesijanskih dobara, ostvarenje pravde i blagostanja, u konačnici Božja prisutnost u ljudima i među ljudima.
Mir je isto što i kraljevstvo Božje. Oni moraju naviještati: “Približilo se kraljevstvo Božje”, što je jezgra Isusova propovijedanja. Ne počinje kraljevstvo Božje njihovim propovijedanjem, već oni naviještaju da se “kraljevstvo Božje približilo”. Bog je na djelu i on spašava i daje milost onima koji prihvaćaju Kraljevstvo.
Navještaj evanđelja mira je besplatan. Obitelj i grad koji ga prihvate, na njima počiva mir Kristov. Radnik je vrijedan svoje plaće. Glasnik mira može i mora prihvatiti gostoprimstvo, stan i prehranu, ali ne smije prelaziti iz kuće u kuću, tražeći gdje je komotnije i bogatiji stol. Siromaštvo mora biti i na taj način prihvaćeno.
Ima obitelji i gradova koji će ih odbiti i progoniti. Isus šalje svoje glasnike kao “janjce među vukove”. Oni nemaju druge obrane doli napustiti tu kuću ili grad i krenuti dalje. Neuspjeh i odbijanje ne smiju zaustaviti trku Božje riječi, evanđelja mira. Mnogi će biti osuđeni na smrt kao Isus, Jaganjac Božji koji odnosi grijeh svijeta. Isus ne jamči svojim glasnicima uvijek osiguranu pobjedu, već samo milost da budu hrabri i odvažni pred neprijateljskom silom. Ne posjeduju proždrljivost vukova, već blagost i nježnost jaganjaca. Moraju živjeti s prisutnošću zla i nasilja, ali moraju biti sigurni da su zaštićeni i da je konačna pobjeda mira sigurna.
Ali teško onima koji odbijaju glasnike. Na eshatološkom sudu “Sodomcima će u onaj dan biti lakše negoli tome gradu”. Znak je otresanje prašine s nogu. Pobožni Židov, kad ulazi u Svetu zemlju, strese prašinu s nogu, da ne bi što pogansko i nečisto obeščastilo sveto tlo. Sveta zemlja, sveti grad Jeruzalem sada je obitelj, grad, pojedinac koji prihvati evanđelje mira. To je novi Božji narod, “mirotvorci” koji u sebi nose Kristov mir, puninu mesijanskih dobara i istiniti su nosioci i stvaraoci mira. Isus upozorava da to nije mir koji svijet daje, obećavajući zemaljski raj u kojem neće biti zla. “Neka se ne uznemiruje srce vaše i neka se ne straši” (Iv 14, 27), opominje Isus svoje učenike na Posljednjoj večeri. To je mir koji je u dubinama našeg bića i kojega ni patnje, ni progonstva, ni smrt ne može zasjeniti. To je evanđelje mira (Ef 6, 15; Dj 10, 36), koje onima koji ga prihvaćaju donosi radost i spasenje, blaženstvo i vječni život. Pavao (2. čit.) se predstavlja kao pralik apostolata. Ne želi se ničim drugim ponositi nego “križem Gospodina našega Isusa Krista”. Svijet sa svojim čarima, koristoljubljem, slavom, vlašću nema za njega nikakve snage otkako se dao zanijeti Gospodinovim križem. Nosi na tijelu “biljege (stigme) Isusove”, znak da mu posve pripada. I na sve koji se ovog pravila budu držali – “mir i milosrđe”.
Evanđelje je navještaj mira, Kristova mira, što je punina mesijanskih dobara. Budimo “mirotvorci” i mironosci, da budemo doista “sinovi Božji”.

__________________________

13. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:
1 Kr 19, 16b. 19-21
Gal 5, 1. 13-18
Lk 9, 51-62

Razmatranje

Nasljedovati Isusa

Ilija (1. čit.) poziva Elizeja, bogatog felaha. Ogrnu ga svojim plaštem, kao da ga uzima u posjed. Elizej sve ostavlja, i ono od čega je živio, i postaje “sluga” Ilijin. Isus poziva učenike da ga slijede, ali ne da ih učini robovima, slugama, već prijateljima (Iv 15, 11), da sudjeluju u njegovu poslanju koje mu je Otac dao i koje se nadahnjuje ljubavlju (15, 15), da ih uvede u otajstvo svoje osobe i svog odnosa s Bogom. Poziv je totalan, no ipak slobodan i spontan, kako nas evanđelje uči.
Evanđelje počinje svečanim uvodom: Isus praćen učenicima kreće “sa svom odlučnošću” prema Jeruzalemu, da tamo bude “uznesen” (Ivan “proslavljen”). Isus pokazuje spremnost da ostvari Očev naum spasenja. Grčki glagol analepseos znači uzašašće kao kod Ilije. Evanđelje ukazuje na različitost djelovanja Ilije i Isusa, kao i odnosa Ilije prema Elizeju i Isusa prema svojim učenicima.
Isus posla glasnike pred sobom da za nj priprave mjesto. Uđu u selo i Samarijanci ih ne primiše. Jakov i Ivan rekoše da se pošalje oganj s neba na selo i uništi ih. Učenici još dišu duhom Ilijinim (2 Kr 1). Isus nije došao da “vatrom” sudi svijetu, već kao Sluga Patnik koji se prinosi na križu. “Ne znate kojega ste Duha. Sin Čovječji došao je tražiti i spasiti što je izgubljeno.” Bog ne ruši, već spašava.
Isus na povijesnim događajima pokazuje što znači slijediti ga, biti njegov učenik. Onome koji se pokaže spremnim da ga slijedi, Isus kaže: “Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema ni gdje bi glavu naslonio.” Sin Čovječji je “lutalac i beskućnik”, siromah. Samo onaj tko je spreman slijediti Krista u siromaštvu može shvatiti Kristovo otajstvo i slijediti ga.
Drugome, koji moli da najprije pokopa oca, reče: “Pusti neka mrtvi pokapaju mrtve.” Onaj koji želi slijediti Isusa mora ostaviti “mrtve” i slijediti Onoga koji je život.
Trećemu, koji ga moli da se oprosti od svojih, reče: “Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.” Učenik mora biti spreman sve ostaviti: očinstvo, baštinu, obitelj, i staviti se s Kristom u službu čovjeku, u službu života, spreman žrtvovati i život za druge.
Slijediti Krista znači prihvatiti neudoban i siromašan život, biti putujući misionar, dijeliti s Kristom sudbinu Sluge Patnika. Dakle, prekinuti sve ljudske veze, prihvatiti novi način života, da može bez zapreka i odlaganja “navješćivati Kraljevstvo”. Naglasak nije na siromaštvu i na celibatu, već na navješćivanju Kraljevstva. Kod Mk i Mt Isus to upravlja učenicima, kod Luke svakom čitatelju. U nasljedovanju Isusa bitno je, iako su pozivi različiti (poziv Ivana i Pavla), sudjelovanje u Isusovu poslanju. To traži napuštanje materijalne sigurnosti radi slobode i unutarnje spremnosti – predanje; preziranje svega što je “mrtvo” – Isus je život; raskid s prošlošću, da budemo otvoreni novosti – navještaju Kraljevstva.
Pavao (2. čit.) govori o slobodi koja izvire iz vjere i oslobađa nas od robovanja Zakonu i svakom religioznom robovanju. Sloboda ima svoj izvor u vjeri koja se očituje u ljubavi, što je ispunjenje Zakona, ali ne ropski i legalistički, već snagom Duha. Pavao naglašava oprečnost tijela, što znači samodostatnost, bez traženja Božje pomoći, robovanje egoizmu, i Duha što nadahnjuje ljubavlju, da služimo drugima. Po Duhu Bog u nama ostvaruje ono nečuveno, novi svijet, pravo ćudoređe, što je sloboda duha koja se očituje u ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Put Kristov u Jeruzalem je put u smrt, ali i put u “uzvišenje”. Učenik je na putu, neprestano u hodu. Slijedi Krista u odricanju od svega što je prolazno i “mrtvo”, da u posvemašnjem predanju Isusu naviješta radosnu vijest spasenja, Kraljevstvo pravde i ljubavi, ne samo riječima već cijelim svojim životom.

__________________________

12. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:
Zah 12, 10-11
Gal 3, 26-29
Lk 9, 18-24

Razmatranje

Slijediti Krista

Tko je Krist? Što je Krist za čovječanstvo? Tko je Krist za mene? Životna i sudbonosna pitanja. Poslušajmo Božju riječ. Prvo čitanje donosi nam odlomak iz knjige Drugog Zaharije, koja sadrži raznorodna proroštva skupljena početkom 4. stoljeća prije Krista. Bog daje narodu “duh milosni i molitveni”, što treba dovesti do obraćenja. Božja je to milost i inicijativa. I gledat će koga su proboli i naricat će nad njim kao nad jedincem. Veliki plač će nastati, poput plača “hadad-rimonskog, u ravnici megidskoj”.
Prorok ne misli na oplakivanje umirućeg i rađajućeg božanstva Baal-Hadada, koje se svake godine slavi, već na kralja Jošiju, posljednjeg dobrog kralja, koji je poginuo u ratu kod Megida. Novi zavjet vidi u tome proroštvo Sluge Patnika (Iz 53) uzdignutog na križ, kao i Izraelcima zmiju podignutu u pustinji (Br 21, 8-9) da postignu spasenje. Ivan vidi proroštvo ostvareno u probodenom rebru Isusovu na križu (Iv 19, 34. 37). Božji dar obraćenja daje se otajstvenim posredstvom žrtve Krista na križu, što je vrelo života i spasenja.
Obraćenici iz židovstva dovode u sumnju Pavlov nauk o jedinstvenoj ulozi Krista unutar čovječanstva, niječu mu apostolsko poslanje, napadaju ga i ruže. U poslanici Galaćanima Pavao brani svoje apostolsko poslanje (gl. 1-2), izlaže svoj nauk potkrepljujući ga primjerom Abrahama, kome se Bog objavio te Abraham povjerova i ubrojeno mu je pravednost, dok Zakon dolazi nekoliko stoljeća kasnije po Mojsiju, po anđelima, i uživa ga samo Izrael (gl. 3). Zakon ima posredničku i relativnu ulogu. S Kristom prestaje.
Isus Krist je presudni događaj ekonomije spasenja. On je Potomak koji ostvaruje obećanja dana Abrahamu, Bogočovjek, pravi Bog i pravi čovjek (2. čit.). Kao Sin Božji najveći je dar Boga čovječanstvu, kao čovjek najviši je odgovor na Božji naum. U vjeri i krštenju dajemo i mi odgovor Ocu u Kristu. Obučeni smo u Krista, postajemo u njemu sinovi Božji, posinci. Ovi novi odnosi povezuju sve u jedno. Padaju ograde i ostvaruje se blagoslov svih naroda, obećan Abrahamu. U Kristu svaki krštenik postaje baštinik obećanja danih Abrahamu.
Evanđelje nam donosi tri odlomka: Petrovu ispovijest vjere (Lk 9, 18-21), Isusovo proricanje o svojoj muci (9, 22), te navođenje onoga što se traži da netko bude Isusov učenik (9, 23-26). Petrova ispovijest u Mateja (16, 18-30) je unesena u “besjedu o Crkvi”, u Marku (8, 27-31) čini stožer evanđelja: završava prvi dio Isusova javnog djelovanja, usredotočen na Mesiju, i počinje drugi, usredotočen na Slugu Patnika. Bitno: Krista treba prihvatiti kao Krista Patnika, trpećeg. Luka je malo drugačije poredao ovaj događaj: ispušta geografske naznake i donosi putovanje u Jeruzalem usredotočeno na patnju Mesije.
Isus postavlja pitanje: Tko je Krist? Na usta Petrova učenici ispovijedaju: “Krist – Pomazanik Božji!” Odgovor je dvoznačan: suvremenici očekuju Mesiju koji će doći u sili i održati sud poganima. Isus nema političkih ni osvetničkih poteza, iz njega zrači blagost i mir. Pun svjetla otkrit će se istom kroz muku i uskrsnuće. To je sudbina Sina Božjega, to mora biti i sudbina njegovih učenika. Njihovo poslanje je neodvojivo od patnje i posvemašnje lišenosti. Luka ističe da je Isus u osami molio. Isus moli uvijek kad zakoračuje u novu etapu svoga poslanja (3, 21; 6, 12; 9, 29; 11, 1; 22, 31-34). Moli jer njegova ljudska volja sama ne raspolaže sredstvima da ostvari svoje poslanje, stoga traži od Oca pomoć i prosvjetljenje, da uzmogne podnijeti strašnu muku koju nazire na obzorju svojega poslanja. I mi samo u molitvi možemo shvatiti i prihvatiti križ svoj svagdanji.
Isus postavlja pitanje “Tko sam ja?” u odlučnom času, kad napušta Galileju i polazi u Jeruzalem da podnese muku i smrt. Petar i ostali učenici znaju da je on Mesija kome su povjerovali, idu za Isusom koji ne traži svoju slavu, živi skromno, ide u smrt. Moramo i mi slijediti Isusa na njegovu putu patnje i umiranja, a ne, kako mi zamišljamo “po tijelu i krvi”, Krista slave, umjesto ludosti križa (1 Kor 2, 1-9).
Čemu naše patnje? Ako je Isus u slavi, zašto mi patimo? To ostaje tajna koju možemo shvatiti jedino u molitvi, da prihvatimo Isusa i priznamo, ne samo Mesiju već i Slugu Patnika, kao uzor života, putokaz, mjerilo. Isus nije Patnik da ljude liši patnja, već da im pokaže put koji vodi k uskrsnuću. Prvi ide pred nama. Slijedimo ga, i tada naše patnje nisu uzaludne, već su uvod u slavu.

__________________________

11. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:
2 Sam 12, 7-10. 13
Gal 2, 16. 19-21
Lk 7, 36-8, 3

Razmatranje

Svijest o grešnosti

Grijeh otkrivamo u dodiru s Božjom riječju. Uvijek je to grijeh protiv Boga. Ali i milosrđe Božje koje oprašta.
Nakon dvostrukoga Davidovog zločina – preljuba i umorstva zakonitog muža Bat-Šebe, kad je izgledalo da je sve to prikriveno, Bog Davidu šalje Natana (1. čit.). Prorok ne počinje s ukorom, već iznosi jednu prispodobu o bogatašu koji ima ovaca i goveda u obilju i siromahu koji imaše samo jednu jedinu ovčicu. Da pogosti putnika, bogataš ukrade ovčicu siromahu i zgotovi za svog pohodnika.
David plane gnjevom na toga bezdušnika: “Smrt je zaslužio onaj koji je to učinio!” David je sebi izrekao smrtnu osudu. Prorok mu veli: “Ti si taj čovjek!” Prorok nastavlja: nakon tolikih dobročinstava, počinio je taj teški dvostruki grijeh. Stoga prisutnost mača po zakonu taliona ulazi u njegovu obitelj: ubijeni su mu sinovi Amnon, Abšalom, Adonija. Očev grijeh postaje “istočni grijeh” obitelji i uzročnik kobnih događanja.
David priznaje grijeh: “Sagriješio sam protiv Gospodina!” Bog mu oprašta, ali kazna, posljedica grijeha, ostaje u njegovoj obitelji.
Pavao (2. čit.) piše: smrt Kristova izvor je opravdanja. On nas oslobađa i opravdava svojom smrću. To mora biti poticaj za kršćanski život. “Opravdanje” znači odgovoriti na plan što ga Bog ima s čovjekom. Zakon ne opravdava, jer ne može mijenjati srce i dati novo srce, čak osuđuje na smrt. Isus na križu ima srce puno ljubavi, umire za spas svijeta i uskrsnućem po svom Duhu daje nam novo srce i nov duh, preporađa nas u Božju djecu.
U evanđeljima imamo dvaput spomenuto pomazanje Isusovo: u Betaniji, s porukom da je pažnja iskazana preminulom veća od milostinje siromasima (Mt 26, 6-13; Mk 14, 3-9; Iv 12, 1-8), i u jednom gradu – to donosi današnje Evanđelje. Isus u kući Šimunovoj govori o praštanju. Okvir u kojem se donosi oproštenje je gozba.
Po Pnz 23, 19 ne smije se primiti dar od prostitutke. Ovdje Isus dopušta zaplakanoj grešnici da mu suzama kvasi noge i maže ih pomašću, čime izražava svoje stvarno i duboko kajanje i traži oprost. Farizej koji ga je pozvao pomisli u sebi: “Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko je i kakva je to žena koja ga se dotače: da je grešnica.”
Isus mu iznese prispodobu o dvama dužnicima. Vjerovnik ima dva dužnika: jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. Budući da nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici. “Koji će ga dakle od njih više ljubiti?”, pita Šimuna. Ovaj odgovori: “Predmijevam, komu je više otpustio.” Reče mu Isus: “Pravo si prosudio!”
Farizeji su zaokupljeni religijom dugova i dužnosti. Isus je vjerovnik koji otpušta dugove. Očekuje zahvalnost i osjećaj ljubavi dužnika: ne kome se više oprašta, više ljubi, nego tko više ljubi, više mu se oprašta. Farizej smatra da je “pravedan”, osuđuje i prezire druge, umišljen u svojoj zakonskoj pravednosti. Žena grešnica priznaje grešnost i kaje se. Tko ne prizna grijeh, ne ljubi Boga. Tko misli da nema grijeha, niječe Boga, ne sluša Boga. Samo po praštanju i ljubavi postajemo slični Bogu. Isus se ne okreće ni od koga: ulazi u kuće i sjeda za stol s “pravednicima” i s grešnicima. Šimun sebe smatra pravednim, ima neko poštovanje prema Isusu, ali nema ljubavi, zahvalnosti. Žena grešnica posjeduje tu zahvalnost i ljubav.
Uvijek smo spremni suditi druge, teško opraštamo drugima. A ipak, samo ako drugima opraštamo uvrede i Bog će nama oprostiti, “Otpusti nam duge naše, ta i mi otpustismo svojim dužnicima”, molimo u Očenašu. Neka i naša oporuka bude kao bl. Alojzija Stepinca: “Molim za oproštenje, ako sam koga uvrijedio ili mu što nažao učinio. Sa svoje pak strane od srca opraštam svim svojim neprijateljima i progoniteljima.” (9. X. 1959.).

__________________________

9. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:
1 Kr 8, 41-43
Gal 1, 1-2. 6-10
Lk 7, 1-10

Razmatranje

Vjera spašava

Prvo čitanje donosi nam odlomak iz molitve kralja Salomona povodom posvete Doma Gospodnjeg u Jeruzalemu. Odiše univerzalističkim duhom. Moli da Gospodin usliši i tuđinca koji je stigao iz daleke zemlje, ako dođe i pomoli se u ovom Hramu. Ovo univerzalno otvaranje vlastito je židovstvu u vrijeme babilonskog izgnanstva i poslije njega. Tako čitamo u Izaiji: “Sinove tuđinske ću dovesti na svoju svetu goru, jer će se Dom moj zvati Dom molitve za sve narode.” (Iz 56, 6-7). “Gora Doma Jahvina bit će postavljena vrh svih gora, uzvišena iznad svih bregova. K njoj će se stjecati svi narodi, nagrnut će mnoga plemena i reći: ‘Hajde, uziđimo na goru Jahvinu, pođimo u Dom Boga Jakovljeva.’” (Iz 2, 2-23). “I doći će mnogi puk i moćni će narodi tražiti Jahvu nad vojskama u Jeruzalemu: molit će lice Jahvino.” (Zah 8, 20).
Ipak, to još nije univerzalizam Novoga zavjeta. U Starom zavjetu narodi hrle u Jeruzalem i svoju vjeru izražavaju podložnošću. U Novom zavjetu Bogu se istinski klanjaoci neće klanjati ni u Jeruzalemu ni na Gerizimu, već u “Duhu i Istini” (Iv 4, 21-24). Univerzalizam dobiva osobni i dubinski značaj: “Nema više: Židov-Grk! Nema više: rob-slobodnjak! Nema više muško-žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu.” (Gal 3, 27-28). U Novom zavjetu ne postoji jedan izabrani narod (Izrael) ni jedan sveti grad (Jeruzalem), kamo moraju svi narodi poći da se poklone i podlože, već su svi, bez razlike, sinovi Božji i braća Kristova, svi s istim naslovima i povlasticama. To nam osvjetljava današnje Evanđelje.
Satnik pošalje k Isusu poslanstvo, moleći ga da dođe i ozdravi mu slugu. Satnik je predstavnik okupatorske sile. Židovi nerado gledaju tu vojsku koja ih porobljuje, kojoj moraju davati veliki danak. Svjesni su da su slobodni i ne trpe rušenje slobode koju su primili od Boga. Božji su narod. Ne trpe drugoga gospodara osim Boga. I već se čuju glasovi pobune na mnogim stranama. Ubrzo će planuti vatra pobune. Međutim, prema ovom su satniku Židovi skloni, sagradio im je čak i sinagogu. Iz svega izlazi da je ovaj satnik prozelit, to jest da prihvaća židovsko jednoboštvo, ćudoredne propise i mesijansku nadu. I ovaj poganin prihvaća Isusa kao onoga koji dolazi od Boga i donosi spasenje. Otkriva se kao čovjek duboko ponizan i skroman. Židovi vele: “Dostojan je da mu to učiniš.”
Satnik poručuje Isusu: “Nisam dostojan...” Otkriva svoju duboku i iskrenu poniznost, malenost, bezvrijednost. Satnik ispunjava volju carevu, i na njegovu riječ podložnici vrše njegovu volju. Isus jednako može riječju ostvariti ono što hoće, objaviti volju Oca.
Isusa zadivi vjera satnika te reče mnoštvu: “Kažem vam, ni u Izraelu tolike vjere ne nađoh.” Vjera se budi s dobrim djelima i završava otvorenošću Božjem otajstvu spasenja. Takva je bila vjera satnika. Takva mora biti i naša vjera.
Samo vjera spašava, ne djela Zakona – ističe Pavao u poslanici Galaćanima, koju posvećuje tom važnom i temeljnom članku vjere. To je jedino “evanđelje apostolsko”, “evanđelje Kristovo”. “Drugo evanđelje”, koje naviještaju “lažna braća”, ne postoji. Izriče teško prokletstvo: “Kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet!” To dvaput ponavlja.
Spasenje dolazi po vjeri. Veličina i dostojanstvo nekog čovjeka ne mjere se po njegovu razumu ili uspjehu, već po vjeri u Boga. Satnik i Pavao nas pozivaju da otkrijemo koliko je autentično naše kršćanstvo. Možda je ono više vezano na običaj i folklor, a ne na snagu vjere i ljubavi.
Divi li se Isus danas našoj vjeri? Koliko nam nedostaje od vjere onog satnika iz Evanđelja! Počnimo s dobrim djelima i otvorimo se u vjeri Bogu svome.

__________________________

SVETKOVINA PRESVETOG TROJSTVA

Čitanja:
Izr 8, 22-32
Rim 5, 1-5
Iv 16, 12-15

Razmatranje

Kršćanska vjera

Na svršetku božićnih, uskrsnih i duhovskih dana, liturgija donosi blagdan Presvetog Trojstva, blagdan u kojem slavimo vrhunac Božje objave i naše svete vjere.
Mi vjerujemo da je Bog jedan i jedincat i da nema drugih bogova osim jednoga, pravog i živog Boga. Vjerujemo u Boga Oca: Svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga. Vjerujemo u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa, utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom. Raspet i pokopan, i uskrsnuo treći dan i uzašao na nebo, sjedi s desne Ocu. I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve. I njegovu kraljevstvu neće biti kraja. Vjerujemo u Duha Svetoga, koji od Oca i Sina izlazi, koji je govorio po prorocima.
Vjerujemo da je svijet ljubavlju Očevom stvoren i čovjek kao kruna svega. Vjerujemo da je Sin Božji svojom smrću i uskrsnućem pobijedio moć zla. Vjerujemo da nad svijetom lebdi Duh Božji koji je lebdio nad kaosom u početku stvaranja i čijom snagom je zasjalo svjetlo i nastao sklad u svijetu, koji djeluje u Crkvi i priprema je za susret s njenim Zaručnikom.<br>
Vjerujemo da je Otac ljubav, koji nas je toliko ljubio te je dao svoga Jedinorođenca za nas. Vjerujemo da nam je Isus svojom smrću, uskrsnućem i uzašašćem zaslužio milost otkupljenja i spasenja, po kojoj postajemo dionici božanske naravi, djeca Božja. Vjerujemo da nas Duh Sveti, ljubav Oca i Sina, posvećuje i čini djecom Božjom. Vjerujemo da sve dolazi od Oca po Sinu u Duhu Svetomu i da sve uzlazi u Duhu po Sinu k Ocu. Ispovijedamo da je “Jedan Bog, jedan Gospodin, ne u jedinstvu jedne osobe, već u Trojstvu jedne biti”.<br>
Otajstvo Presvetog Trojstva otkrivamo u djelovanju božanskih osoba u povijesti spasenja. Prvo čitanje nam donosi himan Božanskoj Mudrosti. Ona je prikazana kao osoba, stvorena kao počelo svega, kao najraniji od svih čina – u pradoba. Njezine tragove možemo otkriti u djelima i čudima prirode, što ukazuju na moćnog i Mudrog Boga. Ali najveća radost i naslada Mudrosti su “djeca čovjekova”, ljudi. U Starom zavjetu nemamo objavu Trojstva, ali u ovom možemo već s ocima nazrijevati pralik utjelovljene Mudrosti, Riječi Božje (Iv gl. 1).<br>
Objava postaje jasna u Novom zavjetu. Pavao (2. čit.) govori o opravdanju i uspostavi zajedništva s Bogom Ocem, narušenog grijehom, po Gospodinu Isusu Kristu. U vjeri imamo pristup u ovu milost – “nadom u slavu Božju”. Ta nada izvor je snage i utjehe u nevoljama koje nas prate u ovom svijetu. One ne uništavaju nadu, već je čine postojanom i prokušanom. Ta nada ne postiđuje, jer Ljubav Boga Oca razlivena je u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan. Imamo objavu Boga Oca, Boga Sina Gospodina našega Isusa Krista i Boga Duha Svetoga. <br>
Evanđelje nam donosi odlomak iz Isusova oproštajnoga govora o obećanju Duha Svetoga. Duh Istine “upućivat će apostole u svu istinu”. Neće novu istinu naviještati: “od mojega će uzimati” i “navješćivati vama”. Počelo Istine je sam Otac: “Sve što ima Otac, moje je.” Od Oca po Sinu u Duhu Svetome silazi nam objava, istina, ljubav, i tako se vraća po Sinu u Duhu Svetom k Ocu.<br>
Ovu istinu pokušavali su najveći umovi produbiti. Ostavili su nam velika, duboka teološka djela. Produbili su ono što znači “osoba”, što znači narav-bit. Ali sve je to tepanje. Ljudski, stvoreni razum ne može ocean Božji preliti u svoju malenu čašicu. Tajna je nedokučiva. Ali vjera u Presveto Trojstvo je naš raspoznajni znak, pečat istinitosti naše vjere. Tko ne vjeruje u ovu tajnu, nije kršćanin. Kršteni smo u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Naš se život odvija pod moćnim i milosnim djelovanjem Oca, Sina i Duha Svetoga. Presveto Trojstvo živi u nama i mi u njemu. Hram smo Presvetog Trojstva. Život kršćanina je zajedništvo punine života, istine i blaženstva u Presvetom Trojstvu, predokus vječnog blaženstva i zajedništva u nebu.

__________________________

DUHOVI - NEDJELJA PEDESETNICE

Čitanja:
Dj 2, 1-11
1 Kor 12, 3b-7. 12-13
Iv 20, 19-23

Razmatranje

Rođendan Crkve

Isus je u oproštajnom govoru rekao: “Bolje je za vas da ja odem: jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama” (Iv 16, 7). “Otići” znači umrijeti za spas čovječanstva. Bilo je potrebno da Krist umre i uđe u svoju slavu, tumači Uskrsli učenicima na putu u Emaus i apostolima u dvorani Posljednje večere.
Vojnik probode bok njegov i poteče “krv i voda”. Nije to samo znak sigurne smrti, već znak stvarnosti Crkve. Oci tumače: iz usnulog Adama izlazi Eva, iz mrtvog Krista (novi Adam) rađa se Crkva (nova Eva). Ali u tom času apostoli su raspršeni. To je čas kušnje i Tmina, što je Isus prorekao. Da ih ponovno ujedini na jedno mjesto, potreban je Duh Sveti. I pedeseti dan siđe na apostole Duh Sveti. Kraljevstvo Božje je došlo, počinju posljednja vremena, rođendan je Crkve. Luka (1. čit.) u prvom dijelu (r. 1-6) opisuje silazak Duha slikama i simbolima starozavjetnih objava, posebno objave Sinajske (Izl 19). Prestanak Gospodinove vidljivosti uvjet je vidljivosti Crkve, zajednice Kristovog Duha. Ovaj se otkriva na Pedesetnicu: kao “buka s neba i silna huka vjetra”, kao oganj, u nečuvenoj rječitosti apostola i njihovu zanosu slavlja velikih Božjih djela.
U drugom dijelu (r. 7-11) govori o okupljanju Židova i nežidova “iz svakog naroda pod nebom”. Svima je otvoreno spasenje, bez razlike rasa i kulture. Crkva se tako otkriva kao jedna, sveta, katolička i apostolska zajednica. Duh je vidljivo počelo postojanja Crkve i Gospodin postaje nazočan u Crkvi na duhovni način, ostvaruje se novo stvaranje, novo nebo i nova zemlja.
Pavao (2. čit.) piše da Duh Sveti dijeli karizme i upravlja Crkvom. Institucija i karizme izviru iz istog izbora i stvaraju jedno Tijelo. I svaki rast i buđenje u Crkvi dolazi od Duha. I ispovijest vjere da je Isus Kyrios-Gospodin, plod je Duha.
Evanđelje nam donosi Isusovo ukazanje na uskrsni dan. Ivan, okom teologa i mistika, u jedan događaj povezuje: uskrsnuće, proslavu, nebesko ustoličenje (uzašašće) i izljev Duha (Pedesetnica) i tako omogućuje dohvatiti dubinu i domet događaja. Strah, sumnja, nevjera u dodiru sa Živim, koji je isti onaj koji je bio s njima (nosi znakove muke na svom tijelu), pretvara se u radost. Uskrsli daje apostolima Mir i Duha, što nije samo želja i obećanje, već navještaj-ispunjenje. Duh Sveti nije mogao biti dan Crkvi prije nego što je Isus bio proslavljen. Potreban je prestanak vidljive prisutnosti Učitelja – Gospodina, prijelaz iz carstva mrtvih (Šeola-Podzemlja) u slavu, zdesna Bogu. Sada može biti nazočan svima svojima crkveno-sakramentalno. Šalje učenike u svijet da svjedoče – što je poslanje Crkve – i daje im Duha da započne po njima i u njima novo stvaranje (“dahne u njih”, što podsjeća na stvaranje prvog čovjeka u Post 2, 7) i vlast otpuštanja grijeha.
Od sada možemo susresti Isusa Krista u Crkvi ispunjenoj Duhom Svetim, koja se okuplja u radosnoj jednostavnosti srca, u nauci apostolskoj, u Božjoj riječi, u zajednici ljubavi, u Euharistiji, u zajedničkoj molitvi, u svakom čovjeku, posebno u patnicima i napuštenima.
Teško je svjedočiti o miru, o ljubavi, o novom životu ondje gdje se to ne osjeća, gdje toga ne žele, već žele samo ovaj zemaljski život. Svjesni toga, molimo Duha Svetoga, koji “obnavlja lice zemlje”, da nas ispuni svojim darovima, da svjedočimo o miru, o ljubavi, o novom životu, danas, u svijetu u kojem kao da je zavladala civilizacija mržnje, rata, smrti.

__________________________

7. VAZMENA NEDJELJA

Čitanja:
Dj 7, 55-60
Otk 22, 12-14. 16-17. 20
Iv 17, 20-26

Razmatranje

Savršeno jedno

Nikad se u povijesti nije kao danas govorilo o jedinstvu i dijalogu, a ipak nikad nije bilo toliko ratova i sukoba kao što ih ima danas. Devetnaesto stoljeće gotovo nije imalo mirnih godina bez ratova i pobuna u nekom dijelu naše planete. Evanđelje nam govori o savršenom jedinstvu. Isus moli Oca ne samo za apostole nego i “za sve one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno”.
U Kristovoj muci ostvareno je pomirenje ljudi s Bogom i to omogućuje ljudima da se međusobno pomire. Temelj jedinstva je jedinstvo Oca i Sina: “Kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi”. Svijet podstiče čovjeka na samodostatnost, Krist uči da je život u međuovisnosti i otvorenosti, da svi budu jedno.
Jedinstvo stvara ljubav, koja ne čeka odgovor, već prva započinje. Bog je prvi počeo ljubiti čovjeka jer je Ljubav. Ljubav pretpostavlja obostranost. Isus moli da svi budu jedno, ali ne da svi budu jednaki. Traži obostrani odnos, da se stvori zajedništvo. Ljubav traži da postane onaj koga ljubi i obratno. Bog je postao čovjekom da posvjedoči koliko nas ljubi. Ljubav je i bol i patnja: čovjek se ne otkriva potpuno, već traži znakove i riječi. Ako nedostaju, rađa se bol i patnja. Ljubav je uvijek zainteresirana i prva poduzima inicijativu: tko će prvi očitovati ljubav. Bog je prvi u ljubavi i prvi u praštanju (1 Iv 4, 10). Ljubav stvara jedinstvo.
Prvo čitanje nam donosi ostvareno jedinstvo Kristovo s mučenicima, što potvrđuje Stjepanovo svjedočanstvo i hrabrost pred smrću. U mučenicima Isus nastavlja svoju muku i proslavu, s njima se poistovjećuje. Proces protiv Stjepana ponavlja Isusovo suđenje i muku. Pred Velikim vijećem nastupaju, kao i kod Isusa, lažni svjedoci o rušenju Hrama, oslovljenje optuženog od strane Velikog svećenika, izjava optuženog da je Sin Čovječji zamijenio Hram, kazna “izvan grada”, posljednje riječi umirućeg. Stjepan moli kao i Isus: “Gospodine Isuse, primi duh moj!” Moli za progonitelje: “Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!” Razlika je u tome što Isus molitvu upravlja Ocu, a Stjepan Isusu. Ukazanje Sina Čovječjega zdesna Bogu potvrđuje da je Krist zaista novi Hram, Uskrsli Gospodin, koji okuplja svoje na vječnu liturgiju. Smisao progonstva: mučenici nasljeduju Isusovu muku, umiru za Krista i kao Krist, Krist u njima trpi i proslavlja se. Potpuno jedinstvo ostvarit će se u eshatonu. O tome nam govori zadnja stranica knjige Otkrivenja i Biblije (2. čit.). Gospodin je nagrada vjernih: “naplatit će svakome prema djelu njegovu” (Otk 22, 12). On je gospodar i ključ povijesti: “Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i svršetak” (r. 13). Otvara vrata raja: “Blago onima koji peru haljine svoje: imat će pravo na stablo života, i na vrata će smjeti u grad!” (r. 14). On je Mesija budućeg vijeka: “Ja sam korijen i potomak Davidov, sjajna zvijezda Danica” (r. 16). Duh i Crkva-Zaručnica Kristova željno čekaju svoga Gospodina zazivom: “Maranata – Dođi, Gospodine Isuse!” I tada će se ostvariti “savršeno jedinstvo”.
Jedinstvo je Božji dar, duhovna stvarnost. Ima temelj u jedinstvu Oca i Sina. Jedinstvo je poziv i odgovornost vjernika. Naše podjele odjekuju loše u svijetu. Naše jedinstvo, jedinstvo kršćana, očituje Božju slavu, Božju prisutnost. Jedinstvo je u ljubavi. Bog je ljubav, očitovao ju je u Isusu Kristu. Što više rastemo u Kristovoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu, to više u svijetu izgrađujemo jedinstvo, za kojim se toliko žudi.

__________________________

6. VAZMENA NEDJELJA

Čitanja:
Dj 15, 1-2. 22-29
Otk 21, 10-14. 22-23
Iv 14, 23-29

Razmatranje

Duh Branitelj

Sva tri čitanja donose osnovnu poruku: u Božjem narodu je na djelu živi Duh, koji je prvi i temeljni dar uskrslog Krista.
U Crkvi nastaje razmimoilaženje i zabuna: spašavamo li se djelima Zakona ili vjerom u Krista? Slomiti mentalitet koji se stoljećima stvara, mijenjati shvaćanja, predrasude, i prihvatiti evanđeosku novost nije lako. Isus je to već riješio: ne stavljati novo vino u stare mješine, novu krpu od prijesna sukna na staro odijelo (Mt 9, 16-17). Isus traži novo srce o kojem govore proroci. Crkvi je dao Duha da ih “uči i podsjeća”, da shvate smisao poslanja i smjer kojim treba ići. Potrebno je sastati se, uočiti razmirice i zazvati pomoć Duha. Odluka pada na prvom saboru u Jeruzalemu: samo vjera spašava. Tako se u Crkvi uspostavio mir i rast u pravoj slobodi.
Drugo čitanje opisuje nam “sveti grad Jeruzalem”. Za Židove “sveto” je prostor susreta s Bogom, vezano uz određenu kulturu, narod, osobe, posvećeno mjesto, posebno jeruzalemski Hram. U nebeskom Jeruzalemu nema hrama – nezamislivo za Židove. Otkrivenje nam govori da je novi Jeruzalem sav svetište, bogato i slavno (Dn 8, 14). K tome novi Jeruzalem nije samo pretvoren u hram, već je ispunjen “narodima” svih rasa i jezika, znak sveopćenitosti Crkve.
Evanđelje nam govori kako hram, mjesto Božje prisutnosti, nije vezano za jedno mjesto, prostor, već je Božja prisutnost u srcu vjernika. Na pitanje Jude, ne Iškariotskog: “Kako to da ćeš se objaviti nama a ne svijetu?”, Isus odgovara: “svijet” ga nije upoznao, jer nema ljubavi. Krist je gospodar čitavog svemira, svega svijeta, ali ovdje se misli na svijet koji odbija Isusa, ne poznaje ga, ne čuva njegovu riječ, ne ljubi ga. Tko ljubi i čuva Isusovu riječ, njega će i Otac ljubiti i “k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti”. Onaj koji ljubi Isusa i čuva njegovu riječ, postaje Božje prebivalište, hram Presvetog Trojstva. U srcu koje ljubi “nastanjuje” se Bog. Vjera nas čini velikima, vjera koja se očituje u djelatnoj ljubavi, po kojoj postajemo stan Božji. Ta Božja prisutnost u nama nije konačna. Ona je samo jamstvo i sigurnost za ono što nas čeka u drugom Isusovom dolasku.
Vazam i paruzija (dolazak Krista u slavi) jedan je događaj, ali u dva vida. U Vazmu se Isus vraća Ocu, ostaje nevidljiv među nama, Otac i Sin se nastanjuju u vjerniku; u paruziji se Krist vraća u slavi, vidljiv svima, i uzima svoje u kuću Očevu.
Duh Sveti, koga će Otac poslati u Isusovo ime, “poučavat” će ih o svemu i “dozivati u pamet sve što sam rekao”, uvoditi u svu istinu, u produbljivanju navještaja Riječi. To se očituje već na prvom crkvenom saboru (1. čit.).
“Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem!” Mir nije želja već dar. Nije to prividni mir, varavi mir koji daje svijet, već božanski mir, što je život, punina života, spasenje. Stoga pouzdanje.
Bog prebiva u nama po Duhu Svetome. Njegova poglavita uloga je učiniti Kristovu riječ živom i učinkovitom u nama i u svijetu, riječ koja preobražava povijest i ide prema punini, prema svetom gradu Jeruzalemu. Budimo uvijek otvoreni daru Duha Svetoga, s njime radimo i djelujmo da Kristov mir koji je u nama, dar Božji, zavlada u svijetu.

__________________________

5. VAZMENA NEDJELJA

Čitanja:
Dj 14, 21-27
Otk 21, 1-5a
Iv 13, 31-33a. 34-35

Razmatranje

Učenici su pitali Isusa: “Nauči nas moliti!” (Lk 11, 1), ali nisu ga pitali: “Nauči nas ljubiti!” Ljubav izvire iz zajedništva s Kristom, Ljubav koja je bit Boga i drugo ime za Crkvu. Pavao i Barnaba (1. čit.) obilaze crkve koje su utemeljili u Likaoniji, Pizidiji i Pamfiliji, da utvrde zajednice za slučaj progonstva i postave im starješine. Nevolje i kušnje što prethode dolasku Gospodnjem prokušat će najbolje. Apostoli ih žele učvrstiti u vjeri. Postavljaju im starješine (prezbitere) koji će voditi zajednicu. Kristovo uskrsnuće nije prazna riječ: to je rušenje starog svijeta grijeha, opačine i smrti i početak novog stvaranja, novog neba i nove zemlje (1. čit.). Kršćani vjeruju u blaženi život nakon smrti, ali konačno dovršenje stvaranja i konačna uspostava Kraljevstva dolaze s uskrsnućem mrtvih, posljednjim sudom, kada će staro stvorenje uminuti i novo sve nastati. Samo Bog odlučuje o eshatološkim događajima. Oni nisu produžetak zemaljskog života, nego sve biva novo. “Novi Jeruzalem”, posve izgrađen, silazi od Boga. Ali gradi se i ljudskim djelima, u svakom ljudskom srcu. Vjernici aktivno i slobodno sudjeluju na urešenju Zaručnice. Evanđelje nam donosi odlomak Isusova oproštajnog govora. Isus govori o “novoj zapovijedi”, zapovijedi ljubavi. Zapovijed – entole, što nije nomos (moralna ili pravna zapovijed), već objava i plan Božje volje, objava Očeve ljubavi. Nova zapovijed i slava Očeva su jedno. Isus veli: “Vlast imam položiti svoj život i vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed (entole) primih od Oca svoga” (Iv 10, 18). To je ljubav poput one kojom je Krist nas ljubio. Po ljubavi Krist nastavlja svoje poslanje. Evanđelist donosi “zapovijed” na mjesto Euharistije. Ljubav je spomen-čin kao i Euharistija, raspoznajni znak Kristove ljubavi u svijetu. Nova zapovijed nije ograničena na bližnjega kao u Starom zavjetu (Lev 19, 18), nije samo zakonski propis, već sakramentalna ustanova kao i Euharistija, vidljivo mjesto Kristove prisutnosti. Ostvariti je možemo samo u Kristu i s Kristom, ljubeći Boga sinovskom ljubavlju i bližnjega bratskom ljubavlju Božjega djeteta. Ljubav je poziv, poslanje i sakrament, dar, izraz i znak Kristove prisutnosti u nama i među nama. Ljubav se ne zapovijeda. Ne može se nametnuti. Isus ipak naređuje ljubav kao nešto bitno, sržno, središnje kao i Euharistija. Ta ljubav izgrađuje “novo nebo i novu zemlju”. Ona se ne ostvaruje na zemlji, već silazi s neba. Očituje se u kolegijalnosti, zajedništvu, da budemo “jedno.

__________________________

4. VAZMENA NEDJELJA
Nedjelja Božanskog milosrđa

Čitanja:
Dj 13, 14. 43-52
Otk 7, 9. 14b-17
Iv 10, 27-30

Razmatranje

Isus je Pastir koji ulijeva sigurnost i vodi svoje stado na izvore vode života, ali koji je blizak svojim ovcama, postavši i sam Jaganjac.
Židovi govore o obraćenju pogana, ali samo prihvativši njihovo posredništvo. Neki su i u Crkvi na Zapadu govorili da urođenici na misijskim područjima moraju prihvatiti zapadni način mišljenja i djelovanja. Djela apostolska (1. čit.) govore kako obraćenici prihvaćaju evanđelje u okviru vlastite kulture i svoga mentaliteta.
Drugo čitanje nam donosi nebesku sreću izabranika. U pozadini je blagdan Sjenica, bogat simbolikom i porukom. Nema paralele u kršćanskoj liturgiji, jer je to blagdan eshatološke ere, koja je počela s Uskrsom. Proročki pokret dao je blagdanu navještaj nebeskog života izabranika, uspostavu Jahvinog kraljevstva.
Blagdan je to poklika (ili “truba”). Na glas truba Židovi su dugo klicali. I sveti u nebu kliču jakim glasom. Blagdan prethodi obredu očišćenja hrama i zajednice, Danu Pomirenja, što je ostvareno u punini tek u Kristu (Heb 9, 11. 14). To je blagdan plodnosti: molitva za kišu. U nebu Jaganjac vodi izabranike na “izvore vode života”. Blagdan se slavi pod šatorima, da dožive iskustvo pustinje i zajedništvo s Bogom. Židovi podižu svaki svoju sjenicu. U nebeskom Jeruzalemu sam Bog razapet će šator nad njima. Blagdan je i okupljanje plemena. I sve je to ostvareno u nebeskoj liturgiji oko Jaganjca. Euharistija je trajno slavljenje Blagdana Sjenica.
Objavu otajstva Isusove osobe Ivan evanđelist donosi u gl. 10 u obliku alegorija: Isus je vrata, pastir. Treba biti od njegovih ovaca. I puna objava: “Ja i Otac jedno smo!” – istobitan s Ocem, Bog. To je nužno jamstvo za sigurnost ovaca: one ga slušaju, slijede, a on im daje život. Ovce su neraskidivo povezane s njim. Samo On im daje život, sigurnost, radost.
Pred nama je izbor: ili slijediti Isusa, dobrog Pastira, ili se izgubiti i propasti. Samo Isus poznaje svoje ovce: preuzima suživot s njima, služi im, hrani ih, daje im vječni život, božanski život. Moramo slušati glas Pastira, da budemo dionici nebeske radosti, Kraljevstva, u nebeskom Jeruzalemu.
Pjevajmo Spasitelju, dobrom Pastiru, svom svojom dušo: “I ja hoću biti ovca tvoja, vjerno ići za tobom ću svud: gls ću slušat premili tvoj vazda, nit od tebe ja ću ići kud.”

__________________________

3. VAZMENA NEDJELJA
Nedjelja Božanskog milosrđa

Čitanja:
Dj 5, 27b-32. 40b-41
Otk 5, 11-14
Iv 21, 1-19

Razmatranje

Crkva svjedoči radost, ljubav, siromaštvo, mučeništvo. Prvo čitanje nam donosi Petrov govor pred Vijećem: proglas smrti i uskrsnuća Isusova, poziv na obraćenje. Mojsije je tip Kristov kojega su jednako progonili oci u pustinji. Otajstvo smrti i uskrsnuća temeljni je zakon povijesti spasenja. Svjedoci su apostoli i Duh: ono što su vidjeli, to u Duhu svjedoče. Crkva je zajednica koja slijedi novi zakon slobode: za nju je mjerodavno pokoravati se Bogu.
Otkrivenje nam donosi Crkvu kao kultsku zajednicu (2. čit.). Poglavlja 4 i 5 donose nebesku liturgiju vazmenog otajstva. Mnoštvo anđela, nebeski dvorjanici, svjedoče Božju onostranost i glasnici su Božjih odluka (Dn 7, 9-14). Tako nebo i zemlja sudjeluju u ovoj nebeskoj liturgiji. Zaklani Jaganjac je uskrsli Gospodin. Jaganjac – talia znači i Sluga (Mesija) i Jaganjac, kojemu je jaganjac koji izbavlja Izraela u noći izlaska od Zatornika pralik. Nepregledno mnoštvo anđela i sve stvorenje, i na nebu, i na zemlji, i pod zemljom, i u njima govori: “Onome koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu blagoslov i čast i slava i vlast u vijeke vjekova!”
Uskrsli je utemeljio Crkvu kao hijerarhijsku, na Petru, ali svatko je pozvan da sudjeluje u poslanju Crkve i dadne svoj udio. Ivan u svom Evanđelju predstavlja Crkvu kao stado (Iv 10), kao trs i lozu (gl. 15), u današnjem odlomku kao lađu, mrežu, zajednicu ujedinjenu za stolom Gospodnjim. Uskrsli predaje prvenstvo Petru ne kao nagradu za njegovu ljubav, već kao ustanovu koja svjedoči Kristovu ljubav prema ljudima. Petar mora biti spreman žrtvovati se za stado i tako se pokazati kao dostojan i vjerodostojan predstavnik Krista.
Petar je triput zatajio Isusa. Uskrsli ga triput pita: “Ljubiš li me?” Isus dvaput upotrebljava riječ agapein što znači posvemašnju vjernost i predanje; Isus treći put i Petar četiri puta upotrebljava glagol filein što znači naklonost i privrženost, prijateljstvo. Agape je milost koja se očituje na djelu. Isus je onaj koji daje agape, ali onome koji mu je posve odan i vjeran. Petar je to potvrdio: prvi skače u vodu da pozdravi Isusa, sam vuče mrežu, spreman je biti raspet kao i Gospodin. Petrovo zatajenje je bilo osobni grijeh, ovdje mu Uskrsli daje nalog za Crkvu: “Pasi jagance/ovce moje!” To mu triput ponavlja – znak svečanosti.
Više nego predstavnik, zamjenik, namjesnik, Petar je znak prisutnog Gospodina. Pastirska služba je i hijerarhijska i karizmatička, služenje ljubavi. Sv. Ignacije mučenik pozdravlja rimsku Crkvu kao “predsjedateljicu ljubavi”. Autoritet bez ljubavi ubija. Ali i ljubav odijeljena od autoriteta u opasnosti je da završi u strančarenju i sektaštvu, kao što nam povijest Crkve svjedoči. Vlast u Crkvi je služba i karizma, vlast i milost.

__________________________

2. VAZMENA NEDJELJA
Nedjelja Božanskog milosrđa

Čitanja:
Dj 5, 12-16
Otk 1, 9-11a. 12-13. 17-19
Iv 20, 19-31

Razmatranje

Uskrsnuće Gospodinovo je temelj kršćanske vjere. Njegova prisutnost u zajednicama donosi mir, radost, život. To se posebno osjeća u nedjeljnom slavlju.
Sažeci o životu prve jeruzalemske zajednice govore o pobožnom i pobudnom životu zajednice (Dj 2, 42. 46-47); o apostolskom svjedočenju i revnosti vjernika (4, 32. 34-35); i današnji sažetak govori o odjeku zajednice u narodu i čudotvornoj Petrovoj moći.
Jeruzalemski kršćani većinom su stranci u gradu, iskorijenjeni Galilejci, siromasi bez doma, članovi Dijaspore bez prebivališta. Sretni su što se okupljaju oko zajedničkog stola i u tome vide eshatološku gozbu.
Drugo čitanje uvodi nas u liturgijsko slavlje nedjelje. Ivan ima viđenje u “dan Gospodnji”, za vrijeme euharistijskog slavlja, povoljan trenutak za karizme. Ivan je zatočenik na otoku Patmosu “zbog Riječi Božje i svjedočanstva Isusa Krista”. Bilo je to u vrijeme sedam careva, od Nerona do Domicijana (54-96), koji traže za sebe božanski kult.
Evanđelje nam donosi dva Isusova ukazanja nedjeljom. Isus prolazi kroz zatvorena vrata i stade u sredinu. Nije duh, vidljiv je i mogu mu dotaći ruke i rebra, koji nose tragove razapinjanja i smrti. Zajednica je okupljena u nedjelju. Tu su apostoli koji će okupljati učenike kao Isus apostole. Zato im daje Duha. Ono što Luka donosi na Duhove, Ivan donosi u prvi dan po suboti. Krist je uskrsnućem postao novi čovjek, oživljen Duhom koji nagoviješta posljednja vremena i očistit će čovječanstvo od svih bezakonja, i nastat će novo stvorenje.
Krist ponavlja stvaralački čin stvaranja prvog čovjeka: “dahne u njih” (Post 2, 7). Daje im vlast opraštanja grijeha, ustanovljuje sakrament pomirenja, pobjede nad zlom i grijehom, što će Crkva u vremenu nastaviti.
Tomina sumnja pouka je za sve buduće učenike. Želi se uvjeriti u stvarnost Isusova tijela, da bude siguran da se na križu ostvarilo spasenje čovječanstva. Više nego u činjenicu uskrsnuća, Toma se želi uvjeriti u stvarnost otkupiteljsku. Zato je i njegov usklik izraz da smo doista spašeni i otkupljeni: “Gospodin moj i Bog moj!” Razmatranje Kristove smrti na križu rađa vjeru djelovanjem Duha.
Nedjeljno slavljenje je slavlje Isusova uskrsnuća i njegove prisutnosti među nama; to je susret s Gospodinom, što donosi radost i mir, zajedništvo; u euharistijskom blagovanju osjećamo snagu ljubavi, koja nas sili na djelovanje u svijetu, u kojem vlada pomanjkanje ljubavi, i dosljedno pomanjkanje vjere.

__________________________

USKRS

Čitanja:
Dj 10, 34a. 37-43
Kol 3, 1-4; 1 Kor 5, 6b-8
Iv 20, 1-9; Lk 24, 13-35

Razmatranje

Crkva se veseli i raduje na današnji dan. Ne nalazi riječi da izreče svoju radost. Sve sabire u jednu, koja izražava tu radost, predosjećaj neba, gdje će taj poklik odjekivati vječno: Aleluja!, što je izraz vječne sreće, vječnog blaženstva, vječnog mira.
Kršćanin je čovjek radosti, jer vjeruje u uskrsnuće. Siguran je u svoju budućnost, i progonstva, patnje i smrt ne oduzimaju mu mir, slobodu, ljubav, radost.
Prvo čitanje donosi nam Petrov govor u kući poganina Kornelija. Krist je prošao zemljom “čineći dobro i liječeći one koji su pod vlašću đavla”. Izliječeni, oslobođeni, ozdravljeni nisu izolirani slučajevi, već predstavljaju čovječanstvo zahvaćeno zlom i grijehom koji se neprimjetno uvlače u svaku našu djelatnost i misao, i ne možemo se toga osloboditi ni psihoanalizom, ni sociologijom, ni ikakvim ljudskim pomagalima, već samo snagom Duha Božjega.
Krist je prihvatio žrtvu križa da nas oslobodi zla, smrti. Bog ga uskrisi! I predodređeni svjedoci od Boga to svjedoče.
Uskrs je dan radosti, ali ne bezbrižnog veselja, već dan naše vjere, dan konačnog obraćenja, naše zauzetosti za dobro. Pomazani smo snagom Duha, i mi moramo proći svijetom kao i Isus “čineći dobro”. Krist je živ: moramo život unositi tamo gdje je smrt. Moramo biti osjetljivi na ugrožavanje slobode, na vlast sile, nasilja, izrabljivanja, da donosimo ljubav, dobrotu, pravdu. Da nam i ovozemni život bude bogatiji, radosniji i puniji.
Pavao (2. čit.) nas poziva da pogled usmjerimo prema budućnosti, da tražimo ono što je “gore”, “gdje Krist sjedi zdesna Bogu”, što nam otkriva duboki smisao sve stvarnosti. Ono što vidimo samo su ulomci stvarnosti. Prava stvarnost nije smrt, mržnja, strančarenje... Krist mora biti naš život. Nije to bježanje iz ovdašnje stvarnosti, već da tu ne apsolutiziramo, da se ne zadovoljimo sadašnjim stanjem, da ne očajavamo, da se založimo za pobjedu u Kristu, nad zlom, nepravdom, nasiljem.
Evanđelje nam donosi svjedočenje Marije Magdalene i “stupova” Crkve Petra i Ivana o praznom grobu. Ukazanja će pokazati da je prazan grob znak pobjede nad smrću, ili bolje: život neće biti uništen. Ono što istinski živimo ostat će zauvijek s nama. Bog nije Bog mrtvih nego Bog živih. Smrt je pobijeđena. Uskrs nije samo blagdan već i otajstvo, a otajstvo treba neprestano otkrivati. Svako oslobođenje od grijeha, svako izgrađeno bratstvo, svaka žrtva za drugoga obogaćuje nas da bolje shvatimo Uskrs. Uskrs je prijelaz iz trpljenja u radost, iz tamnice na slobodu, iz smrti u život.
Kristovo uskrsnuće je vrhunac i završni svodni kamen sveukupne objave naše vjere. Bez vjere u uskrsnuće naša vjera bila bi uistinu puka tlapnja. Vjera u uskrsnuće daje čovjeku i svijetu iskonsku vrijednost. Nije sigurnost novac, vlast, lažna kultura, već samo Krist.
Svjedoci i Pismo govore da je uskrsnuće događaj povijesti, ali i naš događaj. Ako mi nećemo uskrsnuti, ni Krist nije uskrsnuo. To je izvor radosti, nade, ali i odgovornosti. Budimo svjedoci uskrsnuća za druge, otvoreni čovjeku, da se nitko ne osjeća osamljenim, pogaženim, ostavljenim, u tjeskobi. Ne vlast, gospodstvo, moć, prisila, već služenje u ljubavi. To rađa istinsku radost.

__________________________

CVJETNICA
Nedjelja muke Gospodnje

Čitanja:
Iz 50, 4-7
Fil 2, 6-11
Lk 22, 14-23. 56

Razmatranje

Nedjelja Muke ili Cvjetnica uvod je u Veliki tjedan. Prvo čitanje nam donosi pjesmu o zagonetnom Sluzi. Svoje poslanje ispunja bez vanjskog sjaja, s blagošću i prividnim neuspjehom. Doživljava protivljenje i prezir. Nedužan je osuđen na smrt kao zločinac. Njegove patnje su živo opisane: radi se o pravim udarcima i tjelesnim povredama: leđa, lice, obrazi, sve je pogođeno. Ali Gospodin mu pomaže. Prva Crkva vidi ovo proroštvo ostvareno u Isusovoj muci.
Pavao (2. čit.) donosi najglasovitiji kristološki himan koji slavi otajstvo Kristovo. Premda božanske naravi, nije se držao niti hlepio za jednakošću s Bogom. Krist od vječnosti kao Bog pred-postoji, u vremenu u utjelovljenju sebe “oplijeni”. Nije se lišio svojeg božanstva postavši čovjekom uzevši narav Sluge, postade sličan ljudima, podložan patnjama, slabostima – izuzev grijeha. Poslušan do smrti, do najsramotnije smrti, smrti na križu. Slijedi nebeska proslava: poklonstvo svemira – nebesnika, zemnika i podzemnika – anđela, ljudi i demona. Koljena prigibaju u činu klanjanja, jezikom proglašuju i ispovijedaju na slavu Boga Oca: “Isus Krist jest Gospodin-Kyrios”. Krist je Bog i čovjek u jedinstvu ljudsko-božanske osobnosti.
Muka se čita po Luki. Dužina prema ostalim dijelovima Evanđelja je nerazmjerna, i time ukazuje na važnost Kristove muke u Isusovu životu i za naše spasenje. S ostatkom Evanđelja čini jedinstvo i povezanu cjelinu. Sva četiri evanđelista se u prikazu Muke uglavnom poklapaju, iako svaki ima svoje dopune.
Luka se više od drugih zaustavlja na ustanovljenju Euharistije. Razlikuje židovsku Pashu i čašu od novozavjetne Pashe, od euharistijskog kruha i čaše. U uhićenju Isusovu vidi “čas i vlast Tmina”. U suđenju pred židovskim Vijećem ističe Petrovo zatajenje i pokajanje, opomenu za svakog učenika. Pred Vijećem Isus posvjedočuje svoje mesijansko dostojanstvo koje se zasniva na onostranom božanskom sinovstvu. Židovski glavari Isusa pred Pilatom optužuju kao političkog buntovnika: zavodi narod, brani davati porez caru, tvrdi da je Krist Kralj. Pilat ga proglašava nevinim i šalje Herodu, što je svojstveno Luki. Ovaj praznovjerni i sumnjičavi tetrarh čekao je da Isus učini neko čudo. Isus šutnjom osuđuje Herodovu nakanu. Ovaj mu se naruga, obuče ga u svečanu haljinu: bezopasna luda. Pilat ponovno proglašava Isusa nevinim, ali ga pod pritiskom mnoštva osudi. Luka donosi prizor jeruzalemskih žena koje plakahu i naricahu nad njim. Luka nam donosi Isusove riječi na križu – molitva Ocu za krvnike i progonitelje: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine!” Raskajanom razbojniku obećava raj: “Zaista, tebi kažem, danas ćeš biti sa mnom u raju!” Svoju muku na križu završava molitvom: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!”
Isusove riječi s križa utisnimo u svoje srce: Isus i za mene moli oproštenje od svojega Oca; on i meni oprašta ako se pokajem; molimo ga da i naša posljednja riječ bude predanje u Očeve ruke, koje izriču blagost i praštanje, ljubav i nježnost.

__________________________

4. Korizmena nedjelja

Čitanja:
Jš5, 9a. 10-12
2 Kor 5, 17-21
Lk 15, 1-3. 11-32

Razmatranje

Božja ljubav očituje se u daru zemlje (1. čit.). Jošua je suradnik i nasljednik Mojsija. Čovjek snažnih sposobnosti, ali i čovjek vjere protiv malodušnosti i neodlučnosti mnogih koji će ostaviti svoje kosti u pustinji, dok će jedino on i Kaleb ući u zemlju obećanja. Jošua uvodi Božji narod u obećanu zemlju. Bio je to prijelaz iz skitalačkog i pustinjskog na zemljoradnički način života. U tom trenutku obnavlja sinajski savez: zakletvu vjernosti Bogu. Isti narod koji je posredstvom Mojsija pronašao u pustinji svoga Boga, sada posredstvom Jošue prima iz Božje ruke obećanu zemlju.
Pavao se (2. čit.) brani od optužbi svojih protivnika, izlažući svoj nauk o apostolatu. Iznosi kušnje i svoju revnost i predanje u apostolatu na koji ga pokreće i nadahnjuje ljubav. Kršćani su umrli grijehu i moraju živjeti u Kristu novim životom. Postali su novo stvorenje, novi stvor, novi čovjek u Kristu. Moraju odbaciti starog čovjeka sa svojim zlim sklonostima i živjeti u pravednosti i svetosti. Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio, apostol nastavlja kao “poslanik” po Kristovu nalogu riječ pomirenja, radosnu vijest pomirenja Boga i čovjeka, pronositi svijetom. Ne donosi svoju riječ, već onu koja mu je povjerena. Zato umjesto Krista zaklinje: “Dajte, pomirite se s Bogom!” Krista, bez grijeha, Otac grijehom učini, da nas pomiri sa sobom. Krist je uzeo našu grešnu narav, grešno tijelo, jednobitan postao s našom ljudskošću. Stavljajući na njegova leđa grijeh svih ljudi, njegovom žrtvom mi grešnici postajemo pravednici, poistovjećujemo se s Kristovom svetošću.
Evanđelje nam donosi prispodobu o rasipnom, izgubljenom sinu, ili bolje, o ljubavi i milosrđu Oca. Farizeji i pismoznanci mrmljaju: “Ovaj prima grešnike i blaguje s njima.” Isus se nalazi između dvije struje: grešnici koji ga slušaju i farizeji, neprijateljski raspoloženi prema njemu. Isus prispodobom želi obraniti svoje ponašanje prema grešnicima. Prispodoba osvjetljava ljubav Oca, punog dobrote, milosrđa, oproštenja i ljubavi koja nas predusreće, njegov postupak s ljudima.
Mlađi sin predstavlja grešnika koji napušta očinsku kuću i upada u krajnju moralnu i materijalnu bijedu. Stariji sin obdržava zapovijedi, ali ga sablažnjava milosrdni postupak Očev prema grešnom sinu. Otac pokazuje beskrajno milosrđe prema zalutalom sinu, dobrotu i razumijevanje prema starijem sinu, tumači mu razlog radosti i poziva ga da se pridruži gozbi jer “ovaj brat bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se.”
Otac je nebeski Otac: izgubljeni sin je grešnik, stariji sin je farizej. Kako radi Otac, tako radi i njegov Sin, Otac i Sin jednako djeluju. Krist se poistovjećuje s Ocem. On je objava njegovog božanstva. Kao i Otac, poziva sve na radost, na nebesku gozbu. “Tko vidi mene, vidi i Oca.” (Iv 14, 9).
Božje djelovanje prati ljubav. Bog nije strogi Sudac, nego Otac koji ljubi ljude, svoju djecu. Kuća Očeva postaje simbol života i radosti, jer je to upravo Očev dom. Kršćanin zna da je Kuća Očeva Crkva, u kojoj cvate istiniti život i mesijanska je gozba već započela u zajedništvu s Ocem. Stariji sin traži da Bog primjenjuje ljudsku pravdu, po zasluzi. Otac ga usmjeruje da je primat u ljubavi, i da ljubav pobjeđuje grijeh i zlo. To i nama Isus veli.

__________________________

3. Korizmena nedjelja

Čitanja:
Izl 3, 1-8a. 13-15
1 Kor 10, 1-6. 10-12
Lk 13, 1-9

Razmatranje

Kako Boga spoznati u događajima, koji su često tako grozni, puni mržnje i nasilja? Često nam se čini kao da je Bog odsutan, da ne intervenira u našim životima. Služba riječi 3. korizmene nedjelje nam pomaže otkriti Boga koji je sama dobrota, ljubav i milosrđe.
Mojsije (1. čit.) jednog dana dođe do Horeba, brda Božjega, do gorućega grma. Tu, pred Jahvom, snažnije je osjetio tjeskobe svoga naroda. Više nego u grmu, Bog je prisutan u njegovu srcu. Bog mu objavljuje svoje ime, ime pomalo zaboravljenog Boga patrijarha i obećanja: “Ja sam koji jesam.” Bog je neodrediv, nespoznatljiv, iznad imenovanja, pa ipak, on je prisutan u događajima. Nije on Bog mitova i filozofa, već susreta, nazočan, djelatan u ljudskom životu.
Pavao (2. čit.) govori o problemima euharistijske zajednice u Korintu. Podsjeća ih na Izlazak (gl. 13-17). Ističe kontinuitet Starog zavjeta i Novog zavjeta: oni su “naši očevi”, “nama za primjer”. Pavao izvodi pouku: “većina otaca” bila je kažnjena. Nije dovoljno samo primiti krst i Euharistiju, potrebno je živjeti. Sakramenti ne djeluju magijski, automatski. Zabluda je odijeliti sakramente od vjere i ćudoređa. Bog uvijek traži odgovor naše vjere, neprestano obraćenje. Ako nema odjeka u životu, i kršćane čeka sudbina naroda u pustinji.
Evanđelje donosi dva slučaja “crne kronike”: plod nasilja – Pilat je pomiješao krv Galilejaca s krvlju njihovih žrtava; plod nesreće – osamnaest ih je ostalo pod ruševinama kule u Siloamu. Smrt ih je ugrabila poput lopova, ili gospodara koji se nenadano vraća kući (Lk 12, 35-40). Kako protumačiti te znakove? Narod tumači da su bili grešnici i veliki dužnici. Isus, naprotiv, vidi u tome poziv na obraćenje, da ne propadnemo, da smrt ne bude za nas “gubitak” već “dobitak” (Pavao apostol).
Navodi prispodobu o nerodnoj smokvi. Smokva je simbol Izraela, znak spasenja, simbol mesijanskog kraljevstva. Gospodar traži plod na njoj tri godine. Vrijeme je obraćenja. Isus aludira na svoje djelovanje. Ipak, ostavlja i dalje mogućnost obraćenja. Ali ako i nakon godine dana ne donese plod, posjeći će je.
Moramo znati uočiti i shvatiti znakove vremena. Kršćanstvo mnogima nije stvaralačko nadahnuće, već muzejska vrijednost, atrofično biće, osuđeno na smrt. Gospodin traži stalno obraćenje, da otkrijemo znakove vremena, da se naša vjera djelatno očituje, da budemo tamo gdje život kuca, da svjedočimo Božju prisutnost u svom životu, prisutnost koja spašava, izbavlja, djelotvornu i spasiteljsku.

__________________________

2. Korizmena nedjelja

Čitanja:
Post 15, 5-12. 17-18
Fil 3, 17-4, 1
Lk 9, 28b-36

Razmatranje

Preobraženje je svjedočanstvo da Isus nije tek u uskrsnuću Bog i Gospodin, već je i u zemaljskom životu napuštenosti i prezira Bog i čovjek. Ujedno nam otkriva smisao naših patnja, boli i smrti.
Prvo čitanje nam iznosi sklapanje Božjeg saveza s Abrahamom. Bog izvede Abrahama u noći i obećava mu da će njegovo potomstvo biti kao zvijezde na nebu, koje se ne mogu prebrojiti. Abraham povjerova i uračuna mu se u pravednost.
Pavao (2. čit.) govori o neprijateljima križa, o onima koji se uzdaju u tijelo, a ne u Isusa Krista, kojima je svršetak propast, bog im je trbuh, slava u sramoti. Kršćanski život je napor i nadilaženje vlastite skučenosti. Krist svoje “preobražava” dajući im nebeski život, i to besplatno i neočekivano. Zato kršćansko savršenstvo, iako traži obraćenje i napor, nije naša pravednost. Nebeski život, “preobrazbu” bijednoga tijela kroz smrt, očekujemo, ali ona je već na zemlji započelo.
Lukin izvještaj o preobraženju posebno ističe da je Isus uzišao na goru da se pomoli. I dok se molio, nastaje preobraženje. Luka uvijek ističe kako Isus u najvažnijim trenucima života moli. I ovdje je takav trenutak. Osjeća blizinu smrti, i njegovi će učenici jednako životom platiti mesijanski zanos (9, 23-26). Zato moli, predaje se i prikazuje Ocu.
Mojsije i Ilija, koji su mnogo trpjeli, govore o Izlasku. Isus je drugi Mojsije, i sada dolazi novi Izlazak iz Jeruzalema u novi, nebeski Jeruzalem, kroz smrt, uskrsnuće i uzašašće.
Isus za života prolazi kroz mrak i tjeskobu. Nije glumio kad se znojio, gladovao, patio. Otkriva se kao pravi čovjek. Ali i nešto nadljudsko sjaji u njemu: povjerava se i predaje Ocu kao Sin Božji. Učenici su to nazrijevali – da se hrani “drugim kruhom”, da je jedno s Ocem. Preobraženje svjedoči da Isus živi i ostvaruje Božji naum spasenja, koji su Zakon i Proroci navijestili. On je miljenik i poslanik Božji. I njegova djela su ljubav, dobrota, mudrost, čovjekoljublje Boga našega. Isus nije samo u Uskrsnuću Bog i Gospodin, već i u zemaljskom životu, u zapuštenosti i preziru – Slava Božja je u njemu.
Bog svoju slavu otkriva Abrahamu, dok se nalazi u tjeskobi i nesigurnosti; učenicima se Isus objavljuje dok zbunjeni slušaju navještaj muke, smrti i uskrnuća. Pavao govori o našem “probraženju”. Često nam se čini da putujemo u mraku, kao neki sanjari, zanesenjaci, čudovišta. Tada bacimo pogled na preobraženi lik Isusov. I to lice će na naše patnje i stradanja baciti svoj sjaj.

__________________________

1. Korizmena nedjelja

Čitanja:
Pnz 26, 4-10
Rim 10, 8-13
Lk 4, 1-13

Razmatranje

Korizma je milosno vrijeme da produbimo krsno opredjeljenje za Krista. Služba riječi prve korizmene nedjelje nam u tome pomaže.
Prvo čitanje nam donosi starodrevnu izraelsku ispovijest vjere u hramu prigodom prinošenja prvih plodova. Sadrži povijesni okvir, kad se Izrael upoznao sa svojim Bogom: izlazak iz egipatskog ropstva i ulazak u zemlju obećanja. Ispovijest vjere povezana je sa spasiteljskim događajem. Ona Izraelu objavljuje Božju ljubav prema svome narodu i postaje pouzdani putokaz njegovu životu.
Pavao (2. čit.) ističe kako pravednost dolazi od vjere, a ne od Zakona. Vjera dolazi preko propovijedanja, ona je bliska, u ustima i u srcu svakog vjernika.  Sažetak vjere i kršćanskog života i duhovnosti jest: vjerovati u Krista i prionuti uz njega svim svojim bićem.
Evanđelje (po Luki) nam donosi Isusove kušnje u pustinji.
Isusova hrana bit će uvijek poslušnost Očevoj volji, izvršiti volju Oca, biti u onome “što je Oca mojega”.
Isus izlazi slavodobitno iz napasti kao pobjednik. Ostvarit će spasenjski plan ne oslanjajući se na političku, gospodarsku, ekonomsku moć, već na vjernost i poslušnost Božjem naumu.
Isus je pobijedio kušnju i posve se opredijelio za Oca, naspram sigurnosti, slave i posjeda koji su mu bili ponuđeni. Postaje nam uzor u nadvladavanju kušnja: unatoč neuspjesima u životu, neshvaćanju Božjih putova, nesigurnosti i neprotumačivosti događaja, moramo ostati vjerni svome Gospodinu. Spasenje se ne sastoji u tome da Bog ispuni naše želje, već da mi vjerno ispunimo Božje želje.
Luka ističe da je “Duh” vodio Isusa pustinjom. Sila i milost Duha daje mu snagu da sudi stvari i živi kako to Otac hoće. I mi samo u snazi Duha možemo nadvladati svoje kušnje i napasti.Isus pobjeđuje sotonu navodima Svetoga pisma. Obnovimo i mi u ovo korizmeno vrijeme svoju ljubav prema Riječi Božjoj, da nam ona doista postane “svjetlo našim koracima” (Ps 119, 105), i u snazi Duha riječju Svetog pisma nadvladamo svoje napasti i riješimo svoje životne probleme.

__________________________

Pepelnica

Čitanja:
Jl 2, 12-18
2 Kor 5, 20-6, 2
Mt 6, 1-6. 16-18

Razmatranje

Počinjemo korizmeno vrijeme. Počinjemo obredom pepeljenja. Posipanje pepelom poziv je na obraćenje. Svećenik veli: “Obratite se i vjerujte evanđelju!” Ali pepeo nas sjeća naše smrtnosti: “Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti.” Međutim, nije to poziv da oplakujemo što smo prah, smrtni, već da oživimo svoju vjeru u uskrsnuće, da se radujemo u nadi da ćemo i mi s Kristom uskrsnuti, da će Bog oživjeti naš prah da budemo uvijek s Kristom u Bogu.
Crkva danas određuje post. Post ne smijemo shvatiti kao neki asketski čin, koristan našem tijelu. Post znači raspoloživost za slušanje Božje riječi, znak obraćenja srca, da doživimo unutarnju slobodu. Ali to je ujedno i znak solidarnosti s gladnima i siromasima. Da naš suvišak znamo dijeliti s njima i tako razbijati okove društvenih nepravdi Kristovom ljubavlju.
Isus nas upozorava da svoja dobra djela (“pravednost”) ne činimo s nakanom da nas ljudi hvale. I navodi tri temeljna čina u religijama: post, molitva i milostinja. Isus traži da te čine ne obavljamo sa svrhom da nas ljudi vide i hvale, da se pred ljudima pokažemo da smo dobri vjernici i uživamo kod njih ugled. Primili su svoju plaću, veli Isus. Isus želi da ih obavljamo u tajnosti, u iskrenosti srca, samo da omilimo Ocu svome, koji vidi u tajnosti, i uzvratit će nam. Otac traži naše srce. Milostinja, molitva i post vrijede toliko, koliko u njima sebe predajemo Božjoj ljubavi: svoja dobra, svoje srce, svoje biće. To mora biti izraz da smo se od zla puta vratili k Ocu, da živimo s njime u zajedništvu kao novi ljudi koji čine samo ono što Otac nebeski hoće, izvršitelji njegove svete volje. To je istinski znak obraćenja.

__________________________

7. nedjelja kroz godinu

Čitanja:
1 Sam 26, 7-9. 12-13. 22-23
1 Kor 15, 45-49
Lk 6, 27-38

Razmatranje

Nasilje, mržnja, osveta – to su pojave koje zapažamo u svijetu. I Biblija ih poznaje. Gospodin nas potiče da nadvladamo razornu moć nasilja, mržnje, osvete, da budemo milosrdni kao što je Otac prema nama milosrdan, da ljubavlju odgovorimo na mržnju.
Budući da je kralj David neprestano izložen opasnosti (1. čit.). Današnje čitanje govori kako je Bog izbavio Davida u jednom izvanrednom trenutku, šaljući duboki san na Šaula i njegove ljude. David odlučuje o njegovu životu. Po zakonu osvete morao bi ga ubiti. To mu savjetuje Abišaj. Ali on tu napast odbija. Svjestan je da je, konačno, sudbina svakog čovjeka u Božjim rukama, a ne u čovječjim. Život i smrt su u Božjim rukama. On gradi povijest, a ne čovjek, ni David ni “izabranik”. Oni su sredstva u Božjim rukama.
Evanđelje nam donosi razrađen Isusov nauk o ljubavi prema bližnjemu. U ljubavi se sastoji novi poredak što ga je Krist došao uspostaviti. Ljubav je suprema lex.
Teško je ostvariti zapovijed ljubavi u sredini zatrovanoj mržnjom, klevetama, uvredama i nasiljem, u sredini posve neprijateljskoj prema učenicima, gdje vlada idolopoklonstvo moći novca i laskanja, a učenici su po logici blaženstva siromasi, nemoćni i prezreni. Palestina je u to vrijeme prožeta fanatizmom i sektaštvom religiozne i političke naravi. Kršćanin mora odgovoriti ljubavlju: na mržnju – dobrotom, na klevete – blagoslivljanjem, na prezir i zlostavljanje – molitvom i zagovorom za svoje neprijatelje.
Isus postavlja načelni i opći ton: “Kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima.” Jednako govore i mnogi židovski rabini. Voltaire slično: “Zdrav razum koji upravlja strastima... u sva srca upisuje ovaj zakon: ‘Ne čini drugima ono što ne bi želio da oni učine tebi.’” Ali “drugi” u evanđelju je nametljivac, nasilnik, neprijatelj. Načelo je evanđeoske ljubavi: “Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.” (6, 36). Moramo nasljedovati Božje milosrđe, kao djeca Božja. Ne samo željeti dobro i neprijateljima, već i pokazati stav dobrohotnosti koji nadilazi ljudsko.
Čovjek od zemlje, zemljan, naravan, to ne može shvatiti niti živjeti ovu pouku (2. čit.). Da je shvati i živi, mora se ponovno roditi u Kristu, postati novi čovjek, duhovan, i nositi sliku nebeskog, “posljednjeg Adama – duh životvorni”. U punini će se to osvariti u slavi, ali početak je već ovdje na zemlji: u krštenju smo oživljeni milošću i Duhom Kristovim da možemo ljubiti sve ljude, pa i neprijatelja, kao što je Krist ljubio i učio.
Ljubav nije pasivnost, već zalaganje za veću pravednost na svim razinama: kulturnoj, ekonomskoj, političkoj; omogućiti svima da žive u pravednosti i ljubavi. To je jedina snaga koja obnavlja svijet: zapovijed ljubavi koja zahvaća svakoga bližnjeg, pa i neprijatelja.

__________________________

6. nedjelja kroz godinu

Čitanja:
Jr 17, 5-8
Ps 1
1 Kor 15, 12. 16-20
Lk 6, 17. 20-26

Razmatranje

Blaženstvo čovjeka i njegovo prokletstvo su misao vodilja današnje Službe riječi.
Prvo čitanje i pripjevni psalam (Ps 1) u mudrosnom prizvuku govore o čovjeku blaženom i čovjeku prokletom. “Blago” na početku psalma je neka vrsta pohvale i ohrabrenja. Oni kojima je upravljeno često ne pokazuju da su svjesni svoje sreće, dapače, čini se da su uvjereni u suprotno. To je paradoks evanđeoskih blaženstava: vi držite da ste nesretni, a u sebi imate tajnu sreće.
Biblijska blaženstva i oni koji ih žive neminovno iznenađuju svijet i predstavljaju sablazan. Razlog njihove radosti je što su se opredijelili za Boga, uživaju u Zakonu Gospodnjem, o njemu razmišljaju. Ova dva izraza se u bitnom podudaraju: Zakon Božji nije neka zbirka zapovijedi, već izraz Božje ljubavi. I njegovo blaženstvo nije uzrokovano zadovoljstvom što je nešto zaslužio, još manje što je uspio u svom životu, već u zajedništvu s Bogom: našao je Boga!
Suprotan je pravedniku onaj koji se pouzdaje u čovjeka. Taj je osuđen na propast, ne zato što ga čovjek može iznevjeriti, nego jer je njegova snaga u tijelu tj. u slabosti. To je isto što i pouzdavati se u vodu kad se utapamo. Koji su to ljudi? To je bezbožnik, koji živi kao da Bog ne postoji i nastoji nadomjestiti odsutnost Boga utječući se bližnjemu i tlačeći nemoćne.
To su grešnici, ne siromašni grešnici, već ukorijenjeni u stanju grijeha, koji ništa ne čine da se toga stanja oslobode, žive mirno umjesto da su zabrinuti zbog svoga loma s Bogom. To su oholice (podrugljivci), koji ne samo da Boga ne poznaju, već se izruguju prorocima i pravednicima i imaju uspjeha u životu, što smućuje dobre. Ali sablažnjivi uspjeh zlih uvijek je puka tlapnja.
Kršćanin ne temelji svoju nadu na sebi, ni na drugim ljudima, ni na dobrima ovoga svijeta. Njegova nada se temelji na Kristovu uskrsnuću (2. čit.). Nada prelazi granice ovoga života i dosiže vječnost: jednom ćemo biti dionici Kristova uskrsnuća. Blaženstva su trajni i korjeniti ispit savjesti kršćanskog postojanja, da se konačno opredijelimo za Isusa, za Boga i da već sada živimo ono utješno “Blago vama”, pa i u svojoj boli, jadu, progonstvu.

__________________________

5. nedjelja kroz godinu

Čitanja:
Iz 6, 1-2a. 3-8
Ps 138
1 Kor 15, 1-11
Lk 5, 1-11

Razmatranje

Poziv i poslanje odvijaju se u ozračju Božjeg očitovanja, pozvani postaje svjestan svoje nedostojnosti, no Jahve upravo ponizne poziva i šalje.
Prvo čitanje donosi nam autobiografski odlomak proroka Izaije. Radnja se odvija u hramu. U blistavom liturgijskom slavlju Bog se objavljuje proroku Izaiji kao “Sveti”. Trostruko ponavljanje “svet, svet, svet” odgovara superlativu.
Cijeli Stari zavjet mogao bi se definirati kao religija svetosti. Svetost je osobno i isključivo Božje svojstvo. Druga bića mogu biti sveta samo u dodiru s njime. Izaija daje znatan doprinos pojašnjenju pojma Božje svetosti. I to je sadržano u ovom mističnom iskustvu na početku proročkog djelovanja proroka Božje svetosti, kao u klici. Da bi se netko mogao približiti Bogu, mora biti čist, bez grijeha. “Budite sveti, jer ja sam svet”, ponavlja se u Lev 17-27.
I kod poziva Petra i prvih učenika imamo objavu Svetoga. Objava sada nije u hramu, već u čudesnom ribolovu. Božja riječ ulazi u svagdašnjicu – živimo u vremenima utjelovljenja. Isus se obraća Petru, ulazi u njegovu lađu te iz njegove lađe poučavaše narod. Kad Isus dovrši pouku, reče Šimunu: “Izvezi na pučinu i bacite mrežu za lov.”
Drugo čitanje nam donosi prakršćanski obrazac vjerovanja: Krist umrije, uskrsnu i ukaza se apostolima. Prvu poslanicu Korinćanima Pavao piše godine 57., ali predao je ovu vjeru godine 50-52., za svojega prvog boravka u Korintu, navještaj koji je sam primio godine 36., godine svojeg obraćenja.
Imamo tri poziva: Izaije, Petra i Pavla. Sva trojica svjesni su svoje grešnosti i nesposobnosti, ali se predaju Božjoj milosti. Neće sebe naviještati, nego Božju riječ – i uspjeh je uvijek siguran.
Poziv je uvijek mistično iskustvo: Izaija doživljava svijest o Božjoj svetosti, Petar čudesni ribolov, Pavao ukazanje Gospodinovo.
Kršćanski navještaj temelji se na trostrukom iskustvu: Uskrsli susreće vjernika (“ukazuje se”); pristanak u vjeri u Gospodina koji se ukazuje i poziva; poslanje koje određuje događaj, osobni i Crkve. Pavao to izriče: “Milošću Božjom jesam što jesam (božanska inicijativa) i njegova milost prema meni ne bijaše uzaludna (prihvaćanje poziva)… tako propovijedamo!” (15, 10-15). Iako “nedonošče” i “posljednji”, poziv ostaje uvijek dragocjen i plodan ako mu se posve radosno i svjesno predamo.

__________________________

4. nedjelja kroz godinu

Čitanja:
Jr 1, 4-5. 17-19
Ps 71
1 Kor 12, 31-13, 13
Lk 4, 21-30

Razmatranje

Tko je Isus? Njegova djela zanose, “milina riječi” koje su tekle iz njegovih usta zadivljuje. A ipak, Nazarećani ga odvedoše na rub brijega da ga strmoglave!
Prvo čitanje nam donosi poziv proroka Jeremije. Gospodin poziva u svoju službu svakoga osobno, drugačije, neponovljivo. Gospodin govori Jeremiji o predodređenosti poziva na tri razine: pretpostojanje u božanskoj misli (prije nego što je oblikovan), posvećenje u majčinoj utrobi (posvećen prije nego iz krila majčina izađe), službeno postavljanje (“ja te postavih”). Slikom vremenskog slijeda Bog izriče potpuno zajedništvo između Boga i svoga proroka.
Sve se mijenja i prolazi, samo je ljubav vječna, zanosno pjeva Pavao u svojoj nenadmašivoj pjesmi vječnoj ljubavi (2. čit.). U tri kitice iznosi “put najuzvišeniji” – ljubav. Svi darovi ovisni su o ljubavi (12, 31 - 13, 3). Darovi koji očaravaju Korinćane: dar jezika, proroštva, spoznaja, vjera koja čudesa stvara, spremnost na mučeničku smrt – bez ljubavi “bio bi mjed što ječi ili cimbal što zveči” – “ništa sam!”
Među tri bogoslovne kreposti koje “ostaju”: vjera će se osloboditi sadašnje nejasnoće, ufanje ovozemaljskih kušnja, ljubav je “najveća među njima”. U ljubavi moramo biti vjerni i predani posve.
Evanđelje se nadovezuje na ono od prošle nedjelje: kako je završio Isusov govor u sinagogi u Nazaretu? Isus označuje svoje poslanje proroštvom iz Knjige proroka Izaije. Prvenstvo imaju siromasi i svoju naklonost očituje prema nesretnima. Nazarećani ne prihvaćaju takvog Mesiju, ta Isus je “sin Josipov”!
Ipak, ostaje istina: Boga možemo susresti samo u Kristu, Bogu-čovjeku, koji se poistovjećuje sa svakim čovjekom, posebno s bolesnima i patnicima. To ostaje uvijek sveti prostor susreta s Bogom u vjeri i ljubavi.

__________________________

3. nedjelja kroz godinu

Čitanja:
Neh 8, 2-4a, 5-6. 8-10
Ps 19
1 Kor 12, 12-30
Lk 1, 1-4. 14-21

Razmatranje

U životu postoje trenuci posustajanja – postaje iznemoglosti, umora, smetenosti, da razmislimo o prošlim naporima, o uspjesima i neuspjesima i novim mogućnostima i planovima.
U kršćanskom su životu to nedjeljna okupljanja. To je kršćanska životna postaja kada s osobitom pozornošću slušamo Božju riječ, koja je duh i život. To je temelj i jezgra našega duhovnog života.
Prvo čitanje nam donosi okupljanje Židova na Blagdan sjenica, godine 444. prije Krista. To je blagdan velike radosti i zahvala za žetvu i berbu. S vremenom se ovaj blagdan produhovljuje i postaje blagdan obnove Saveza i slušanja Božje riječi. Sjećanje na prvo slušanje Božje riječi u pustinji.
Pavao (2. čit.) govori o službama u Crkvi. Crkva je jedno tijelo s mnogo udova. U jednom tijelu svi su jednaki. Pavao spominje tri glavne službe u Crkvi: služba apostola koji vode Crkvu, proroka koji navješćuju Božju riječ i učitelja koji poučavaju zajednicu vjernika. To su najvažnije i redovite, a izvanredne su čudesa, dar liječenja, itd.
Luka predstavlja Isusa kao liturgičara. Njegov prvi takav javni nastup je homilija u nazaretskoj sinagogi. Nakon čitanja odlomka proroka Izaije Isus obznanjuje: ''Danas se ispunilo ovo Pismo.''
Liturgija, kako nam predstavlja Isus, nije samo pouka iz katekizma, niti proročka potvrda eshatološke nade, nego ispunjenje Očeva nauma u sadašnjem trenutku života zajednice. To nije puko razmatranje nad prošlošću, niti iščekivanje neke izvanredne budućnosti. To je život u sadašnjem trenutku, u povlaštenom trenutku Gospodinova dolaska.

__________________________

2. nedjelja kroz godinu

Čitanja:
Iz 62, 1-5
Ps 96
1 Kor 12, 4-11
Iv 2, 1-12

Razmatranje

Pomazan Duhom, uveden u mesijansko poslanje, Isus počinje svoj javni nastup, ostvaruje svoje prvo znamenje. Cilj nije samo dobročinstvo, već objava Krista. Učenici gledaju na Isusa, dok drugi gledaju na vino i njegovu vrijednost. Kršćanska vjera nije vjera u čudesa, nego vjernik u čudesima treba čitati i otkriti Krista.

Prvo nas čitanje vodi u davna vremena kralja Kira, nakon čijega se proglasa 538. g. prije Krista, izgnanici mogu vratiti na svoja ognjišta. Povratak je radostan, pun nade, ali ubrzo toga nestaje i dolazi malaksalost, zahvaća ih potištenost zbog spore i nikakve obnove. Prorok nastoji unijeti polet i zanos u njihova srca. Jeruzalem će dobiti novo ime. Neće ga više zvati «Ostavljenom» zaručnicom, ni zemlju «Opustošenom», nego «Moja milina» i zemlju «Udata». Izvor sreće je Božja prisutnost i blizina.

Drugo nam čitanje donosi kriterij po kojem ćemo odrediti jesu li darovi doista od Duha Svetoga. Pogani žele spoznati preko transa i ekstatičnih spoznaja. Pavao ističe spoznaju po vjeri. U poganstvu su darovi koji stvaraju suparništva i podjele. U kršćanstvu darovi stvaraju jedinstvo, jer je jedan Duh koji nadahnjuje i jedan je Krist. A najveći i najvažniji dar je ljubav, kao pokretač i nositelj jedinstva.

Evanđelje nam donosi svadbu u Kani Galilejskoj, kao prvo znamenje koje je učinio Isus. U središtu je i Marija. Njezinim posredovanjem učenici će povjerovati u Krista. Ona je ovdje kao «Žena», nova Eva. Marijina molitva, puna ljubavi i vjere, uvijek je uslišana, iako koji puta izgleda da «nije čas». To je i molitva Crkve i molitva svakog vjernika. Marija je u središtu našega spasenja, ali uvijek uz Isusa, koji jedini Spasitelj i Otkupitelj.

__________________________

Rođenje Gospodinovo – Božić

Čitanja:
Iz 52, 7-10
Ps 98
Heb 1, 1-6
Iv 1, 1-18

Razmatranje:

I Riječ tijelom postade i nastani se među nama.
Žeđ koju čovjek osjeća za nečim višim, boljim, savršenijim, nikako ne može utažiti dobrima ovoga svijeta. Bog izlazi u susret toj čovjekovoj istinskoj težnji – pojavljuje se kao čovjek. I lako bismo mogli zamijeniti ga s običnim čovjekom, možda prorokom, a ne prepoznati u njemu Boga koji dolazi da nas spasi. To je otajstvo Božića.
Njegov dolazak najavljuju proroci; iščekuju ga pokoljenja. Prorok Izaija pjeva o Njegovu dolasku, poziva na pjesmu «razvaline jeruzalemske, jer Gospodin je utješio narod svoj». Glasonoše radosti to će uzvikivati kroz svu povijest i neće utihnuti do Kristova dolaska u slavi.
Pisac poslanice Hebrejima (2. čit.) nas uvodi u sveobuhvatnu povijest spasenja kojoj je u središtu Sin Božji. Objava Božja je postupna. Prije dolaska Sina Božjega, Bog se objavljuje u manjim i većim događajima, na razne načine: u snu, u viđenju, u bogojavljenju, u riječi, u doživljajima, po prorocima. Sve je ovo objava, ali nedostatna i djelomična. Kristov dolazak najavljuje konačnu objavu, novo i slavno doba. On ispunja sva proroštva, donosi konačno spasenje.
Evanđelist Ivan nam donosi, teološkim i mističnim jezikom, dolazak Sina Božjega. Ivan svjedoči da Onaj koji postoji od vječnosti kod Boga, koji je početak i smisao svemira, koji je «svjetlo i život» ljudima, dođe na svijet, u kojem bijaše, jer «svijet po njemu posta»; rađa se kao i svako drugo dijete.

__________________________

4. Nedjelja došašća

Čitanja:
Mih 5, 1-4a
Heb 10, 5-10
Lk 1, 39-45

Razmatranje:

Bog dolazi! To nas ispunja radošću spasenja, ali zahtijeva od nas obrat srca, pomirenje i istinski život. Izgubljeni u vanjskim ponudama, moramo se okrenuti neprolaznim, duhovnim vrjednotama.
Prorok Mihej naviješta sud iz kojeg će nastati novi Ostatak. Proročka riječ nije samo prijetnja, nego i navještaj oslobođenja i spasenja, što budi nadu.
Pisac poslanice Hebrejima odgovara na pitanje zašto je došao Sin Božji? Da uspostavi religiju "u duhu i istini". Žrtve i prinosi ne mile se Gospodinu. Uzeo je tijelo da se za nas žrtvuje jednom zauvijek.
Evanđelje nam donosi susret dviju majki, susret radosti, zadovoljstva, sreće, ali nadasve radosti nad prisutnim Bogom u krilu Marijinu.
Dolazi nam Božić. Što će to za nas biti – dan opće potrošnje ili Blagdan – blagi dan – dan mira i sreće? Dosta smo izmučeni, potišteni, potisnuti. Tražimo mir, sigurnost, sreću. Nemojmo samo čekati, nego krenimo u potragu za tim vrijednostima.
Dolazak Gospodina u našu sredinu (srce), u našu povijest, i nas mora staviti u pokret – da mu pohitimo u susret. Pripravimo se za taj dan. Stvoritelj je u naše srce već stavio čežnju za Bogom. I naše je srce zbog toga nemirno dok se ne smiri u Njemu – kako nam svjedoči sv. Augustin.
Moramo sa svojim tijelom, sa svojom osobnošću i poviješću krenuti prema Njemu. Kršćanstvo ostaje privlačno i uvijek aktualno, jer je ono religija radosti i optimizma. Bog je uistinu s nama! Zato i svaki kršćanin mora biti znak Božje nazočnosti. Zaigra mi od radosti moje srce, cijelo moje biće.

__________________________

3. Nedjelja došašća

Čitanja:
Sef 3, 14-18a
Fil 4, 4-7
Lk 3, 10-18

Razmatranje:

Došašće je vrijeme iščekivanja svečanog Gospodinova dolaska; u vječnosti, ali i u sadašnjosti. Taj dolazak mi čekamo radosno, kakvo obilježje i ima ovo adventsko vrijeme, kao neposredna priprava i uvod u božićnu radost. Zato se treća nedjelja došašća tradicionalno naziva nedjelja Gaudete. „Gaudete“ znači „Radujte se!“. Ovako započinje čitanje iz poslanice apostola Pavla Filipljanima, gdje on njima piše: „Radujte se u Gospodinu u svako doba! Radujte se!"
Bog nas prati na dugom putu kroz našu povijest, zastaje zajedno s nama da se raduje nad onim što smo ostvarili i daje nam snagu u smjeru novih zadaća.
Isto tako i pripjevni psalam pjeva i poziva na pjesmu i radost: "Kličite i radujte se jer je velik među vama Svetac Izraelov! I s radošću ćete crpsti vodu iz izvorâ spasenja".
S posebnom pozornošću ove treće nedjelje došašća promatramo Ivana Krstitelja, preteču Isusova. Dok on propovijeda, mnoštvo pita: "Što nam je činiti?" Sjetit ćemo se da isto pitanje postavljaju i prvi obraćenici apostolima na dan Duhova: "Braćo, što da činimo?" (Dj 2, 37). Ivan mnoštvu daje općenite naputke, a carinicima i vojnicima pobliže tumači što im je činiti.
Narod iščekuje Mesiju. Pita se nije li to Ivan? Ivan je samo navjestitelj Spasiteljeva dolaska, koji će doći kao Sudac i Spasitelj. Njegov najbolji sud je praštanje svima koji imaju otvoreno srce i koji ga iščekuju kao Spasitelja.
Više nego njegovog suda, moramo se "bojati" njegove ljubavi koju tako često izdajemo i varamo.
Došašće je vrijeme odluka. Odlučimo da ćemo uzvratiti ljubavlju na Kristovu ljubav.

__________________________

2. Nedjelja došašća

Čitanja:
Bar 5, 1-9
Fil 1, 4-6. 8-11
Lk 3, 1-6

Razmatranje:

Današnje bogoslužje je poziv na radost. Baruh naviješta radosni povratak u slobodu; Pavao moli "s radošću" da se evandelje širi "na slavu i hvalu Božju"; Krstitelj naviješta; "Svako će tijelo vidjeti spasenje Božje." Kršćanstvo je radosni navještaj.
Bog je početnik i dovršitelj našega spasenja, veli apostol Pavao (2. čit.). Spasenje je Božji dar, spasenje je svima ponuđeno.
Ivan Krstitelj najavljuje dolazak Gospodnji i ponavlja proročku riječ: "Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Bog pripravlja jednu ravnu stazu preko bezdana apsurda i brda oholosti i idolatrije. Ta staza vodi k spasenju koje Bog nudi u Kristu Isusu. Potrebno je da svaki čovjek primi "obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha". To znači obratiti se, krenuti novim načinom života, novim očima i srcem, da možemo vidjeti i prepoznati Spasitelja svijeta.
"I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje". Luka želi naglasiti univerzalnost, sveopćenitost evanđelja spasenja. Svi narodi pozvani su od Boga na obraćenje. "Svako tijelo", znači, "svaki čovjek" pozvan je na spasenje. Obraćenje znači priznati Boga, ispitati svoju prošlost, spremno priznati svoju grešnost. Gledati na Boga kao cilj. Točnije usmjeriti svoje korake ususret Gospodinu kojidolazi.
I svaki od nas mora prihvatiti poziv na obraćenje, da u nama zaiskri ljubav, radost, sreća spasenja, da s Kristom krenemo u ostvarivanje boljeg, praved­nijeg i sretnijeg svijeta.

__________________________

1. Nedjelja došašća

Čitanja:
Jr 33,14-16
1 Sol 3,12-4,2
Lk 21,25-28. 34-36

Razmatranje:

Život kršćanina jest jedno hodočašće prema Isusu Kristu. I tijek liturgijske godine želi nas na to podsjetiti. Ne želi nam samo dozvati u pamet otajstvo Krista u njegovoj povijesnoj dimenziji – od početka čovječanstva pa do njegova uzašašća i poslanja Duha Svetoga – niti nam želi dočarati samo njegov dolazak u slavi na svršetku vremena, već da sakramentalno sada doživimo Kristov dolazak. U to nas uvodi Služba riječi.
Prorok Jeremija je prook teških dana i iskušenja svoga naroda. Izgledalo je da je sve propalo i da nema više nade. Prorok tješi i bodri: Božja obećanja će biti potpuno ispunjena u korist Izraela, posredovanjem «pravednog izdanka». On će se zvati: «Gospodin – pravda naša». Sve je usmjereno prema dijalogu ljubavi iz koje se rađa pravda i mir.
Pavao (2. čit.) poziva Solunjane da «rastu i obiluju ljubavlju o dolasku Gospodina našega Isusa Krista i svih svetih njegovih». Poziva ih na uzajamnu i iskrenu ljubav.
Evanđelje nam donosi isječak iz Isusova eshatološkog govora što ga je održao u predvečerje svoga zemaljskoga života. Dvije misli treba istaknuti. Prva je: posljednja vremena imat će jedan središnji spasiteljski događaj, a to je dolazak Sina Čovječjega. Iz toga proizlazi da su posljednja vremena obilježena točno određenom osobom, koja daje važnost i naglasak vremenu koje živimo.
Druga važna misao je: tko se hoće pripremiti za taj događaj mora usvojiti metodu budnosti i molitve. Jedino tako ga neće iznenaditi «onaj» Dan.
Evo nam konkretne upute kako ćemo postići mir, oslobođenje, pravdu: čuvati se da nam srca «ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu, i životnim brigama». Došašće je milosno vrijeme priprave za Božić, ali i na posljednji događaj ljudske povijesti.