Bolest i grijeh

“Tko li sagriješi on ili njegovi roditelji, da se slijep rodio?”, pitaju učenici Isusa (Iv 9, 2). Postavlja se pitanje i traži se odgovor: ima li trpljenje svoj izvor u grijehu? Je li nužno povezano trpljenje i grijeh? Isus ne prihvaća taj način gledanja, da je bolest posljedica grijeha. Prilazi čovjeku u njegovoj fizičkoj i duhovnoj stvarnosti, u njegovoj zbilji trpljenja i grijeha. Na oboje proteže svoju iscjeliteljsku moć.

Prvo čitanje donosi nam odlomak iz Jobove knjige koja govori o patnji. U današnjem čitanju govori o različitim oblicima fizičkog i duhovnog trpljenja koji zahvaćaju ljudski život. Slika vojničkog života govori kako je to mučan posao, vrlo težak i neugodan napor života. Toliko je to prisutno u ljudskom životu da nam onemogućuje da se odmorimo i ne dopušta da mirujemo.

Slika čunka pokazuje na prolaznost života: brzo radi i ubrzo nestane svake niti. Trpimo zbog nedovršenosti u kojoj nas stavlja život. Žudimo za srećom kojoj se nadamo i koju naslućujemo, a koja nam se izmiče iz ruku.

Biblija ne prekriva zbilju ljudskih boli. Možda nikad iz ljudskih usta nije izašlo nešto ogorčenije od Jobovih riječi: “O ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: ‘Začeo se dječak!’” (Job 3, 3) Job tvrdi činjenicu: I nevin čovjek trpi (16, 16-17).

Kršćanstvo nije sredstvo za ublaženje boli, čak ne donosi ni opravdanje boli. Trpljenje je stvarnost. I kršćanin s njim suočen ponaša se poput Isusa: svjestan je da grijeh i trpljenje postoje, te nastoji da spašava i od grijeha i da ublažava trpljenje.

Pavao (2. čit.) govori o obvezi propovijedanja. Nije to stvar vlastite pobude, niti hvastanja, nego obaveza, dužnost. “Jao meni, ako Evanđelja ne naviještam!” On to provodi besplatno i postao je svima sve, sebe učini “slugom svima”. Evanđelje je navještaj radosti svima, posebno slabima i nemoćnima.

Evanđelje nam donosi četiri sažetka: ozdravljenje Petrove punice; ozdravljenje uvečer, kad prestane subotnji počinak, velikog broja bolesnika; Isusa ujutro traži narod sa svojim bolesnicima i radi njih; proširuje propovijedanje na svu Galileju.

Isus je došao da izliječi naše bolesti i oslobodi nas od grijeha. Spasiteljsko Isusovo djelovanje u biti je spasenje od grijeha. Tome smjera Isusova muka i smrt i uskrsnuće. Ali i spasenje od posljedica grijeha, što su bolesti, tjelesne i duhovne boli, nevolje, smrt, i koje su od bitne važnosti za čovjeka. Isus naviješta Kraljevstvo, oslobađa od grijeha i iscjeljuje boli i patnje. Isusovo spasenje zahvaća čovjeka u svoj cjelini: tijelo, duh i duša. Novi vid Isusova čudotvornog djelovanja je upravo u tome što zahvaća čovjekov duh zbog kojega upravo trpljenje tjera čovjeka u očajanje, jer razara čitavu osobnost. Postajemo sve više svjesni da je duševna bol sa svojim tragičnim posljedicama opasnija od fizičke boli.

Isus je svoju spasiteljsku moć predao učenicima, Crkvi. Crkva nastavlja Isusovo djelo: oprašta grijehe, ali i liječi posljedice grijeha, bolesti i patnje, posebno duševne patnje i unosi mir i spasenje u stvarnost koju Bog preobražava.

Svaki kršćanin pozvan je da misli na bolesnike, da im pristupa s ljubavlju, da im služi što se pretvara u služenju Kristu. Da im ublažimo boli i da se ne osjećaju kao napušteni, osamljeni. Bolest i grijeh su dvije stvarnosti u životu.

Krist je došao da nas spasi od grijeha ali i od posljedica grijeha. Bolesniku moramo pružiti duhovnu pomoć, da oslobodivši se grijeha, prihvaća bolest kao Božji blagoslov, suobliči se s Kristom ranjenim za naše spasenje i dođe do slave.

Vjera

Bol i patnja uvijek muči čovjeka svih vremena i svih kultura. Biblija, koja je zrcalo ljudske stvarnosti, puna je vapaja koji se dižu sa zemlje. Dosta se prisjetiti da je trećina Psaltira (150 psalama) u znaku boli i vapaja Gospodinu koji kao da ne čuje. I današnja Služba riječi govori o patniku svih vremena – o Jobu, donosi ozdravljenje Petrove punice, mnogih i raznih bolesnika i o izgonu mnogih zloduha.

Knjiga o Jobu spada u remek djela svjetske književnosti. Ona iznosi patnju i vapaje pravednog Joba koji postaje simbol patnika na zemlji. U knjizi je bol samo polazište da se usmjerimo i otkrijemo milosnost vjere i otkrijemo istinito Božje lice koje se ne može svesti na ljudske mjere.

Job ostaje vjernik, ali se sablažnjava nad patnjom. Tradicionalna teologija u patnji vidi kaznu za grijeh, što kruto i neumoljivo zastupaju prijatelji koji su ga došli tješiti. Job se protivi takvom tumačenju patnji. Ne može prihvatiti Boga koji je stvoren po ljudskoj misli. Traži i vapi Bogu da se očituje. I Bog mu se objavljuje kao onaj koji se ne može svesti na ljudske kategorije. I patnja dobiva novo svjetlo, i ne može se svesti na ljudsku logiku i zaključke. Ostaje tajna i treba je kao takvu prihvatiti.

Tako i Markovo Evanđelje traži vjeru koja se ne temelji na čudo, nego je radosni i slobodni bezuvjetni odgovor na poziv. Isus ne čini čudesa da budu dokaz koji opravdava vjeru. Brani da se čudesa prepričavaju i povlači se u samotno mjesto na molitvu. Čudesa više ukazuju na otajstvo koje se skriva u Kristu. Govori se zato o “mesijanskoj tajni”. Vjerovati ne znači izdvojiti jednu točnu definiciju o Isusu, kako čine i demoni, nego predati se posve njegovoj osobi, prihvatiti njegovu sudbinu, put križa koji vodi do pobjede. Ispravan stav vjere imamo u Šimunovoj punici koja se izliječena od svoje bolesti odmah stavlja posluživati Isusu i braći. Ovjerovljenje istinitosti vjere je upravo: slijediti Isusa u životu i u ljubavi.

Spasenjsko otajstvo Krista nadilazi granice jednog naroda i rase. Ono je ponuđeno svim narodima. Značajno je to izraženo u Evanđelju: “donošahu ‘sve’ bolesnike... ‘sav’ grad nagrnu... ozdravi ‘mnoge (sve)’ bolesnike... u zloduhe ‘mnoge’ izagna... ‘Svi’ te traže... prođe ‘svom’ Galilejom”.

I bol iznesena u Jobu ima univerzalno značenje: bol koja se noću pretvara u noćne more i strahove, bol koja završava smrću i grobom. I Krist dok ima pred sobom tu ljudsku stvarnost, ne obraća se samo pojedincu, nego dijeli tjeskobu sa svima, i patnje i bolove, da sve spasi. Punina vjere i ljubavi najprije se očituje subjektivno u odluci vjernika, u njegovu posvemašnjem predanju Isusu, a zatim u poslanju koje se rađa iz vjere i ljubavi. Pavao veli: “Jer, premda sam slobodan od svih, sam sebe svima učini slugom... Svima bijah sve... A sve činim poradi Evanđelja.” (2. čit.)

Vjera i ljubav nas sili da se približimo i poslužujemo svakom bolesniku, patniku bez razlike jezika, narodnosti, religije i kulture. Da se znamo za bolesne žrtvovati besplatno, da osjete našu ljubav. To je poziv Kristov nama i danas, što potpuno ostvaruju posvećene duše kao jedna bl. Majka Terezija i njezine sestre i brojni karitativni redovi i ustanove u Crkvi. Ali i svaki od nas mora doprinijeti tome svojom pomoći i molitvama da bolesni svijet ozdravi i spasi se.