SVJETSKI FESTIVAL ANIMIRANOG FILMA U ZAGREBU

17. Animafest

Ovogodišnji 17. po redu Animafest održan je u Zagrebu od 12. do 17. lipnja, s glavnim projekcijama u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga.

JOSIP SANKO RABAR

Samo u velikom natjecanju žiri je birao između 69 filmova. Osim toga, odvijalo se i studentsko natjecanje, natjecanje filmova za djecu i natjecanje novih medija. Prikazani su i specijalni programi posvećeni autorima ili školama. Inače tematika i stilske razlike u animiranih filmova kreću se u silno širokome spektru različitih rješenja.

U filmu "Priča o kičmi" Jeremy Clapin (FR, 2004.) riječ je o tjelesnoj invalidnosti i o ljubavi dviju takvih osoba. "Jedna dimenzija" Mikea Grimshawa (CA, 2005.) originalna je ideja o ljudima koji žive u jednoj dimenziji i gledaju fantastičan film koji se događa u dvije dimenzije. "Okus čaja" Michaela Dudok de Wita (NL, 2006.) gotovo je apstraktna umjetnost ženskog smisla. Ulazak točke u transcendenciju čiste bjeline i nestanak u njoj. "Tuda prolazim svakog dana" Raula Arroyoa i Ramona Gonzaleza (ES, 2004.) oda je kretanju, priča o ritmu stvari, o toku vremena. Sve se brzo miče i mijenja. Spoj figuracija, apstrakcija i znakova. Tomu nasuprot "Životne mijene" Johna R. Dilwortha (US, 2005.) tipična je fantastika animacije, različita fantastična bića i njihove metamorfoze.

Žiri velikog natjecanja, na čelu s prošlogodišnjim dobitnikom Murakamijem, s moje točke gledišta neočekivano, Grand Prix festivala dao je crtiću "Snovi i želje - Obiteljske veze" Joanne Quinn (UK, 2006.), i tako se složio s Međunarodnim žirijem filmskih kritičara koji je filmu također dodijelio nagradu. Sadržaj je jednostavan, izvedba vrlo složena. Kupivši digitalnu video kameru gospođa u godinama snima englesku svadbu. I protiv svoje volje snima samo nezgode i zbrku, komične i groteskne situacije. Film je zaslužio nagradu, ali ipak ne Grand Prix.

Mnoštvo je filmova koji su jednako vrijedni, ili čak vredniji, koji nisu dobili nikakvu nagradu. Tu je "Regulator" Philippe Grammaticopoulosa (FR, 2004.) s Vrlim novim svijetom tehničke proizvodnje čovjeka. Ironiziranje tehničkog progresa i samoposluživanje ljudskih dijelova. "Dugi dan gospodina Calpaccia" umjetničke zajednice dvoje autora Uruma Delvi (JP, 2005.): Jedan dan u životu zaposlenika Calpaccia prikazan je vrlo maštovitim i originalnim crtarijama. U "Tužnoj priči sa sretnim završetkom" Regine Pessoa (PT, 2005.) djevojci lupa srce užurbanim ritmom ptice, što smeta njezinim susjedima, sve dok se ne priviknu, i sami počnu raditi tim ritmom, a kad djevojka odleprša, svi osjećaju gubitak. John Canemaker (US, 2004.) filmom "Mjesec i sin: zamišljen razgovor" stvorio je vrlo kreativnu biografiju vlastitog oca. "Tower Bawher" Theodorea Usheva (CA, 2005.) vrtoglavo je putovanje kroz rusku konstruktivističku umjetnost. Žestoka, energična animacija nalik na gradnju, s rušenjem kao završnom poantom. Aluzija na SSSR. U "Dies irae" Jean-Gabriel Periot (FR, 2005.) brzom izmjenom fotografija putova koji vode kroz prirodu i kroz gradove postiže snažan efekt. Svi putovi vode u Auschwitz, dakle, svi završavaju u smrti.