PUNO ŽELJA, A PREMALO OSOBNOG TRUDA

Unutarnji neprijatelj

Naš svijet, razdiran ratovima, prepun je ljudi koji žele širiti mir, ali su brojni među njima ispunjeni ohološću, predrasudama i mržnjom.

DAVID TORKINGTON

Pustinjski su oci mladim monasima običavali pričati priču o bratu Tauru. Ne znamo je li on uistinu postojao ili ne, ali je pouka te priče toliko važna da se prepričava već preko petnaest stoljeća.

Brat Taur bio je čovjek s najboljim namjerama, ali strahovite naravi, poradi koje je s njime bilo jednostavno nemoguće živjeti. Nakon što je otpao od vlastite obitelji, pošao je u Tarz, kako bi postao krojački šegrt. Nakon što mu je otjerao polovicu mušterija, krojač ga je morao otpustiti prije no što to učini i s drugom polovicom mušterija. Tada je Taur odlučio poduzeti nešto u svezi sa svojom naravi, prije no što mu je naudila. Pošao je u pustinju i pronašao samostan u kojemu će moći izaći nakraj sa svojom nevoljom. U manje od godinu dana, pokazalo se da je toliko teške naravi te je morao otići.

Drugi?

Dali su mu lijepu garnituru zemljana posuđa, veliki vrč kozjega mlijeka i dovoljno hrane za mjesec dana. Potom su mu pomogli pronaći pećinu u kojoj će moći živjeti pustinjačkim životom. Konačno će imati priliku izaći nakraj sa svojom naravi, jer neće biti nikoga tko bi ga dovodio u napast. Pokušavajući upaliti vatru, prevrnuo je vrč i sve se mlijeko prolilo. Prije no što se uspio sabrati, zgrabio je vrč i razbio ga o zid pećine. Idućega su dana istu sudbinu doživjele zdjele, a onoga nakon toga, i sve ostalo posuđe.

Brat Taur je psovao i proklinjao, ali se više nije imao kuda skriti od svoje nevolje, koja bi ga ionako svuda pratila. Naposljetku se u samoći morao suočiti s nečim s čim se nikada dosad još nije bio suočio. Upravo je ondje konačno naučio kako problem sa svijetom od kojega je pobjegao nisu "drugi", kao što je to rekao Sartre, već upravo on sam. Ako želi živjeti u miru s drugima, prvo ga mora pronaći u sebi.

Samospoznaja

Sveta bi Katarina Sijenska običavala govoriti: "Ono što ne valja s ovim svijetom upravo sam ja!" Istina je to što ju je bila naučila kroz krv, znoj i suze, ne u samoći pustinje, već vlastita doma - u onome što je nazivala "kućom samospoznaje". Potrebno je biti uistinu svet da bi se tako jasno upoznala istina što je mi ostali ne vidimo poradi oholosti i predrasuda. Zla svijeta o kojima svaki dan slušamo na radiju ili gledamo na televiziji tek su izvanjsko očitovanje zla koje leži u svima nama. Pa ipak, umišljeni se ljudi silno uvrijede kada im se kaže kako je izvor strahota ovoga svijeta upravo u njima samima. Oni vole misliti kako s njima nemaju baš nikakve veze, već su one tamo negdje gdje ih mogu riješiti stručnost i zalaganja "homo sapiensa".

Zbog toga Schumacher u svojoj knjizi "Malo je lijepo" ističe kako se ljudi, iako stalno prigovaraju oko mogućih rješenja, silno naljute ako im se kaže kako obnova društva mora doći iznutra, a ne izvana. Koliko god se to moglo nespretnu i pretrpanu umu "homo arrogansa" učiniti banalnim, svejedno je istinito. Ako nas grizu mržnja ili ljubomora, ili pak ispunjavaju oholost i predrasude, upravo smo mi ti, a ne Bog, koji smo odgovorni za razaranje mira i sklada što ih On po nama želi donijeti svijetu. U čovjekovu svijetu nikada neće biti mira i sklada, sve dok oni prvo ne zavladaju u njegovu srcu. To je oduvijek bilo učenje velikih filozofa i vjerskih mislilaca.

Duhovni boj

Svi su veliki mistici na mučan način otkrili ono što je mislio Job kada je rekao kako je život čovjekov na zemlji neprestana vojna, vojna što je treba voditi iznutra. Papa Ivan XXIII. običavao bi prije počinka čitati djelo Duhovni boj, iz kojega je crpio svoja nadahnuća. Taj je čovjek mira i suosjećanja takvim postao putem brojnih unutarnjih borbi koje je vodio i izgubio, kako piše u svojoj knjizi Dnevnik jedne duše. Tek nakon što izgubi bitku za bitkom u duhovnome boju, osoba napokon shvaća kako "rat koji će okončati svaki drugi rat" nikada neće biti dobiven bez snage koja daleko nadilazi vlastite sposobnosti pojedinca.

Problem je u našoj pogreški čitanja životopisa svetih "naopačke". Čitamo, naime, o nadljudskim žrtvama i herojskim krepostima što su ih oni prakticirali kako bi svome svijetu donijeli mir te vjerujemo kako je jedini način da budemo poput njih činiti to isto. No, kada bismo njihove živote čitali ispravnim redoslijedom, uvidjeli bismo kako su bili kadri činiti naizgled nemoguće jedino stoga što su prethodno primili snagu za to kroz molitvu.

Bila je to lekcija što ju je sveti Pavao napokon naučio. Zahvaljivao je Bogu na svojoj slabosti, jer mu je omogućila spoznati kako bez Boga ne može dobiti niti jednu bitku sa samim sobom. Za svetoga Pavla čak i grješnost može postati korak prema svetosti, ukoliko osobu navede na neprekidno obraćanje Jedinome koji joj je kadar pomoći. Put k unutarnjem miru popločen je duhovnim neuspjesima i prepun poraza. Ako ikada dođe do pobjede, to će biti preko poniznosti slomljena ratnika, koji prosi pomoć i snagu te napokon uviđa kako mu ih dati može jedino Bog. Istina jest kako je Bog vazda pripravan ispuniti svakoga tko je otvoren ljubavi koju daje samo On. Ljubav je to koja donosi onaj duboki unutarnji mir što ga je Isus obećao uvečer prije svoje smrti, kako bi ga se moglo podijeliti sa svijetom, koji će bez njega dovijeka ratovati.

Čitanje "naopačke"?

Međutim, ljubav se ne može nametnuti nikome tko je ne prima slobodno. Sveta je Katarina Sijenska to toliko jasno vidjela te je točno znala što joj je činiti kako bi postala najvećim mirovnim djelatnikom u svoje vrijeme. Odlazila bi u "unutarnju sobu", kako bi dugo molila i dopustila Božjoj ljubavi neka je očisti od svega zla koje bi joj moglo zapriječiti primanje mira što ga je onda mogla dijeliti sa svijetom oko sebe. Ako želimo to isto, moramo činiti što je činila ona i svi ostali sveci, no problem je u našoj pogreški čitanja životopisa svetih "naopačke". Čitamo, naime, o nadljudskim žrtvama i herojskim krepostima što su ih oni prakticirali kako bi svome svijetu donijeli mir te vjerujemo kako je jedini način da budemo poput njih činiti to isto. No, kada bismo njihove živote čitali ispravnim redoslijedom, uvidjeli bismo kako su bili kadri činiti naizgled nemoguće jedino stoga što su prethodno primili snagu za to kroz molitvu. Možemo učiniti nešto kako bismo se suprotstavili zlu koje nas okružuje jedino ako smo, poput svete Katarine, spremni poći u "unutarnju sobu". Jedino se ondje možemo sa svom ozbiljnošću okrenuti Jedinome koji je kadar donijeti i nama ono što želi donijeti svijetu, kojemu na taj način preko nas želi služiti.

Niti jedan političar niti diplomat nije u ono vrijeme učinio više za mir od svete Katarine Sijenske. Ni danas nitko neće učiniti više za mir od onih koji imaju hrabrosti zakoračiti unutra, kao što je to ona činila, i uz Božju pomoć prvo sa samima sobom izboriti bitku za ono što žele donijeti drugima.