Sanja Doležal

No dobro, nije baš da ga ne volim. Kako uopće možeš voljeti jedan običan mjesec u kalendaru? Ipak, nekako mi nije drag onaj datum, početak godine. Što je to uopće početak? Zašto sam godinama imala osjećaj kako će ovaj početak biti drugačiji, kako ću biti pametnija, mudrija, u najgorem slučaju kako ću po stoti put krenuti na dijetu.

Poslije svega, ostaje činjenica da sam još jednu godinu starija, nikako pametnija, možda mrvicu mudrija i tolerantnija. Primijetila sam da s godinama postajem tolerantnija upravo zbog toga što i sama sebi toleriram neke stvari koje u mladosti nikako nisam. Samim time, ukoliko sebi progledam kroz prste, zašto ne bih i drugima. Je li to tolerancija, ili nedostatak karaktera - ne znam.
Vratimo se siječnju. Rado bih, kada bi postojala mogućnost, da ga istrgnem iz kalendara. Dugačak je, sumoran, hladan. No govoreći iskreno, možda nije sav problem u mjesecu, možda je nešto i u meni. Nakon onog isforsiranog prosinca, silovanog strkom i zbrkom, možda sam jednostavno iscrpljena, umorna, tužna. Ne znam hoćete li me razumjeti. Svi kažu kako je prosinac najljepši mjesec, mjesec darivanja, ali meni već godinama izgleda kao mjesec luđaka.

Tužna sam sada, jer sam opet pokleknula pred zamamnim sjajnim izlozima, obiljem recepata za najfinije kolače, pritiskom kako moram imati nove ukrase za bor i, naravno, novi stolnjak. Što je loše u tome, pita moj suprug kad mu objašnjavam svoju tugu.
Loše je to, kažem, što sam u potrazi za idealnim stolnjakom i zlatnim kuglicama za bor, negdje usput izgubila jedno malo djetešce, koje se upravo rodilo. Znam ja dobro da se ono rodilo radi mene, kako ne bih bila tužna i jadna. Znam ja dobro da njega ne bi bilo, teško meni uz sve moje recepte na svijetu. Sve ja to znam jako dobro, ponekad mi se čini da bih mogla držati predavanja, da bih mogla čak i održati dobru propovijed. Drugim riječima, teorija za pet! A praksa?
Jadna ja! Ne, bolje da kažem, jadno to djetešce! Leži tako u štalici, ogrnuto samo majčinom ljubavi, a ja jurim po dućanima.
Nije mi baš utjeha što će moja prijateljica isto tako sljedećih mjeseci otplaćivati troškove na rate. Mlada je baka, dviju preslatkih unučica, pa svaki Božić uđe u teški minus. Onda taman oko Uskrsa isplati dugove, pa hop: ponovno minus. I sad neka mi netko odgovori je li tako treba biti, ili smo nešto propustili?
Kad na Božićno jutro otvorimo oči, moja obitelj i ja onako u pidžamama sjurimo se pod bor gdje nas dočeka mnoštvo šarenih paketa. Prije negoli ćemo krenuti s otvaranjem, govorim djeci već godinama: darujemo se međusobno zato da ne zaboravimo da smo dobili najveći dar - Sina Božjega, koji se rodio zbog nas.
Dobro, dobro, mama, to već znamo napamet, kažu moji anđeli.
I tako iz godine u godinu, proleti u sekundi onaj trenutak kad bi sve trebalo stati. Trebalo bi zastati Sunce, Mjesec, svi vjetrovi, svi ljudi i u tom veličanstvenom trenutku shvatiti što nam se događa uvijek i iznova. Osjetiti tu golemu ljubav koja je stupila na Zemlju i u naša srca.
Kad bih barem to uspjela, možda kad mi sljedeći siječanj ne bi bio tako tužan.
Možda bih ga čak i zavoljela. Možda tuge ne bi niti bilo. Samo radosti, jer On se rodio!
Želim Vam radost Božića svaki dan i svaki mjesec u godini!