Marijan Križić

Mi Hrvati često s ponosom ističemo kako smo katolički narod. Takvu predodžbu o nama u velikoj mjeri imaju i drugi europski narodi. Uostalom i Ivan Pavao II. u svojim je pohodima Hrvatskoj, kada je govorio o potrebi da Hrvatska uđe u Europsku uniju, isticao ne samo da od nje imamo što primiti, nego da joj imamo što i dati. Pri tome je ponajprije mislio na kršćanske vrijednosti koje su u značajnoj mjeri očuvane u identitetu hrvatskih katolika.

U prilog tezi kako su Hrvati katolički narod, idu i podatci popisa stanovništva iz 2001. u Hrvatskoj, a prema kojemu se 90 posto građana izjasnilo katolicima. Pa iako nas mogu veseliti ovakvi podatci, potrebno je sagledati i drugu stranu, koja razotkriva sve slabosti, pa i površnost naše vjere. Ponajprije, mnogi od onih koji su se u popisu izjasnili kao katolici, svoje katoličanstvo tumače tek kao pripadnost jednom kulturnom i civilizacijskom krugu. Neki od njih ne samo da ne vjeruju u vječni život, nego ne vjeruju ni u Boga. Pa iako ni takav oblik katoli-
čkog izjašnjavanja ne treba zanemarivati, takvo se kršćanstvo ne može svrstavati u osobno i proživljeno
kršćansko življenje.

Ali ne samo ovi kršćani iz popisa nego i većina kršćana koja se uistinu smatra vjernicima, daleko su od poleta i zanosa kojim su se nadahnjivali prvi kršćani. I dok su se prvi kršćani od pogana razlikovali upravo po tome što su ovaj život doživljavali i živjeli kao radosni prolaz u vječni život, u kojemu će im haljine biti oprane u krvi Janjetovoj i gdje će svaka suza biti otrta s lica, danas se čak i zauzetiji vjernici teško uspijevaju izdići iz prosječnosti naših dana, koji ih guše svojim tjeskobnim brigama.

Žalimo se kako su mediji u rukama onih koji ni po čemu ne zrcale identitet prosječnoga građanina. Mediji su liberalistički, često ateistički, još češće protukršćanski. Ipak, katolici čitaju upravo takve tiskovine, gledaju na TV-u upravo takve emisije, traže površne i škakljive teme, kojih ne nedostaje u različitim reality showovima i sapunicama, život začinjaju uvijek novim senzacijama u kojima se isprepliću fabricirane afere, priče i tračevi, kojima sve jačim dozama ispunjavaju prazninu “srca koje uvijek nešto treba”.

Pa iako prvi kršćani ni po čemu nisu ugrožavali moćno Rimsko carstvo, njihovi su carevi i svjetina bjesnili na prve kršćane, jer su se bojali upravo njihove duhovne slobode od «ropstva grijehu», koje ljude bez nadnaravne dimenzije, čvrsto drži prikovane uz zemlju. Zapravo, svi oni koji žele zarobiti čovjeka, boje se ljudi koji su se izdigli iznad razine horizontalnoga čovjeka i koji žive slobodom djece Božje. Na montiranom procesu komunisti su bili bjesni na kardinala Stepinca, ponajprije stoga što su bili nemoćni pred njegovom unutarnjom slobodom. Čime su mu mogli zaprijetiti, a da se on toga već unaprijed nije bio spreman odreći? Upravo svijest da su već poraženi, u njima je rađala još većim bijesom i mržnjom, onom istom mržnjom kojom je svjetina kamenovala Stjepana Prvomučenika, koji “pun Duha Svetoga, uprije pogled u nebo i vidje slavu Božju i Isusa gdje stoji Bogu s desne strane...” (Dj, 7, 55).

Svjetina, kao paradigma onoga niskog, površnog u čovjeku, u Hrvatskoj nažalost rijetko ima potrebe reagirati, kao u slučajevima duhovnih veličina koje smo upravo spomenuli. Kada je pak o medijima riječ, možemo reći, iako oni uistinu ne odražavaju sliku prosječnoga Hrvata, da ipak odražavaju njegovu duhovnu razinu, koja je nažalost s obzirom na 90-postotni statistički udjel ujedno i razina prosječnoga katolika u Hrvatskoj.

Od 90-ih godina prošloga stoljeća svjedoci smo golemih društvenih i političkih promjena ne samo u ovom dijelu Europe nego i u svijetu. Hrvatska je doživjela i još uvijek doživljava takve promjene kojih ćemo razmjere tek kasnije u cjelini moći sagledavati. Što god to bilo i što god to značilo, neće nas mimoići iskušenja u kojima će se provjeravati dubina i širina naše vjere. U današnje vrijeme, u kojemu se isprepliću kulture i identiteti, tradicionalna vjera svakodnevice je izložena različitim kušnjama, kojima ne može odoljeti bez osobne proživljene i prokušane vjere. A taj dio ne može nitko odraditi umjesto nas.