DIONICI DAROVA DUHA SVETOGA

Odlučio sam...

U školi je nastao lom. Nikada nije mogla ni pomisliti da će jednom biti "znak osporavan", da će se kolege u zbornici polarizirati između nje i ravnateljice. I to samo zbog toga što se zauzela da djeca s posebnim potrebama, najmanja Isusova braća dobiju ono što im i Ustav RH i krštenje u Katoličkoj Crkvi jamči: poduku u vjeri u kojoj su kršteni

ANA PENIĆ

Učini nešto lijepo za Boga!

Kapela je sva treperila u svijetlu malih svijeća poredanih oko Presvetog na oltaru. U mraku koji je podsjećao na ozračje molitvenih susreta u Taizeu, prisutni su neki klečeći neki sjedeći na stolicama, neki sjedeći na mekom tepihu, uz prigušenu glazbu razmatrali riječi iz Ivanova evanđelja, koje je čitao mladi kapelan: "Ja sam kruh živi, i tko blaguje mene, neće umrijeti nikada". Među prisutnima duboko uronjenima u molitvu, bila je i Jasenka. Klečala je pred Isusom i iz dubine svoje ranjene duše pitala ga kako je moguće da je On dopustio sve ono što je u posljednjih nekoliko tjedana doživjela. Nije bila ni premlada, ni prenaivna da misli kako je Isus "Djed Božićnjak", ili "Djed Mraz" iz njezina djetinjstva, koji će sve njezine želje odmah i u potpunosti ispuniti. Bila je već zrela žena, ali često si je i sama predbacivala, s djetinjom dušom i naivnim srcem. Očekivala je da ljudi i nju prihvaćaju kako je ona prihvaćala njih: iskreno, otvoreno i ustrajno gradeći mir i dobro. A upravo proživljava dramu svoga izbora i kako je izgledalo, beskrajne naivnosti. Kada dobrota i dobra namjera ne naiđu na plodno tlo kod "ljudi ovoga svijeta" mislila je da je to još prihvatljivo i razumljivo, ma kako teško bilo. Ali, kad se u najboljoj namjeri da učini nešto "lijepo za Boga i njegovu najmanju braću" (uvijek je voljela Majku Tereziju i rado ju je citirala) duša spotakne o nerazumijevanje, omalovažavanje i prezir "Božjih ljudi", svećenika, bol, razočarenje i nevjerica ne ranjavaju i razaraju samo dušu to je i povijest toliko puta pokazala, razara vjeru u Crkvu i povjerenje u Boga. Njegovu dobrotu i Njegovo vodstvo onih koji mu vjeruju i s predanjem mu daju svoj život. Upravo se tako osjećala: razlomljenom, u velikoj napasti da svu nepravdu koju je doživjela (kao i oni zbog kojih je to doživjela) pripiše Bogu, Njegovoj tvrdoći, nebrizi za najmanje i popuštanje pred oholima, taštima i moćnima.

Isuse, volim te!

A sve je počelo mnogo optimističnije... Bila je uspješna poslovna žena, s diplomom prestižnog i teškog fakulteta, sa svojim "kvadratima stana" u elitnoj gradskoj četvrti. Župnik joj je kao mladoj vjernici punoj ambicija ponudio da predaje vjeronauk u osnovnoj školi. Nikoga drugog u župi nije vidio tako sposobnog da u kratko vrijeme u školi, koja je kroz dugi niz godina bila protivna Crkvi unese istinski duh Katoličke vjere i življene vrline kršćanstva. Ona je oduševljeno prihvatila. Bez obzira na posao koji je voljela i na materijalnu sigurnost koju je uživala osjećala se nekako nedovršeno, neostvareno i ulazak u razred gdje će prvi put nakon četrdeset i pet godina stupiti u ime Crkve, izgledao joj je kao pravo misijsko poslanje. Dala je otkaz i upisala Teologiju. Počela je raditi u jednoj maloj seoskoj školi. Iskustvo je bilo očaravajuće. Naivna dječja lica, spontane molitve Isusu, bile su neusporedivo veće obogaćenje nego najuspješniji sklopljeni ugovor vrijedan milijune bilo koje valute. Susret srca i srca, duše i duha, nje i male Tee bilo je upravo nebesko blaženstvo kao izvor čist i uvijek nov i osvježavajući. Tea je bila djevojčica s posebnim potrebama, prvo dijete koje je uopće moglo pohađati redovnu nastavu. Njezine misli o Isusu, Mariji, o Presvetom Trojstvu bile su gotovo istovjetne mislima priznatih duhovnih pisaca i svetaca mistika. Za diplomski rad je zato izabrala baš vjeronauk za djecu s posebnim potrebama. Kao ekonomistica znala je vrijednost statističkih mjerenja i podataka i njezin rad, tako su joj rekli za vrijeme polaganja ispita ima trajnu vrijednost, jer može poslužiti kao ishodište za daljnja ispitivanja i naučne prosudbe. Vrhunac radosti bilo je profesionalno priznanje: dobila je posao u Školi za djecu s posebnim potrebama, kao vjeroučiteljica koja svojim radom i znanjem dopunjuje rad kolega (zapravo, kolegica) defektologa. Lebdjela je, letjela je na krilima duhovne ispunjenosti, osobne i profesionalne radosti, jer je sad sav njezin rad bio samo "učiniti nešto lijepo za Boga" po njegovoj najmanjoj braći, koju je osjećala kao svoju dragu djecu. Kao mlada djevojka plesala je folklor, pjevala je u akademskom zboru i znanja iz ovih područja obogatila su njezin rad s neslućenim bogatstvima. Maštovitost, kreativnost, međusobno obogaćenje nje i njenih učenika nije ostalo bez odjeka u srcima roditelja, koji su često i sami svoje roditeljstvo doživljavali kao pretežak teret. Ljubav je bila uzajamna: Jasenka i njezini učenici svaki dan su se radovali što je Isus i danas uskrsnuo, što ih On i danas voli i što mu baš danas mogu pjevati "Isuse, volim te", sigurni da ih čuje, kao što ih čuje njihova vjeroučiteljica.

Razgovor iza zatvorenih vrata

Zato su šok i nevjerica bili kao udarac maljem po mladom žitu. Na sjednici Učiteljskog vijeća ravnateljica je rekla da se zbog prostora i nedostatka sredstava ukida vjeronauk za djecu s većim psihofizičkim oštećenjima. Jasenka je odmah reagirala. Stala je u obranu svojih učenika i njihovih roditelja, a kad je shvatila da je ravnateljica uporna i želi na elegantan način, "korak po korak" ukinuti vjeronauk u školi (njoj vjerojatno nije nikada ni "sjeo na dušu"), Jasenka se obratila svom savjetniku. Kada je prethodno najavljen došao u školu, nije joj se ni javio. Tek je kasnije od ravnateljice doznala da su, novinari bi rekli "razgovarali iza zatvorenih vrata", i da je savjetnik prihvatio ravnateljičine, razloge. Rekla je to u zbornici za vrijeme velikog odmora i odmah otišla u svoj ured. Jasenka je bila dotučena. Nije mogla sakriti suze. Trudila se biti pribrana dok je mobitelom nazivala roditelje i pokušavala im objasniti da su izgubili. Nije uspjela! Vjeronauk se postupno ukida! Kad je došla kući, isključila je telefon, još jednom "odvrtila film" i pokušala shvatiti što se zapravo dogodilo. Zato ju je silno iznenadio tekst u "Večernjem listu" kojeg je, kao obično slijedećeg jutra kupila na putu u školu. Cijela je stranica bila posvećena njenoj školi. Tu je bila izjava ravnateljice, djece, tu su bile i fotografije roditelja koji su obavijestili i pozvali medije, te poslali dopis Ministarstvu prosvjete. "Vjeroučiteljica i savjetnik bili su nedostupni" objasnili su mladi novinari, koji su jedva dočekali ovako "sočan novinarski materijal". U školi je nastao lom. Nikada nije mogla ni pomisliti da će jednom biti "znak osporavan", da će se kolege u zbornici polarizirati između nje i ravnateljice. I to samo zbog toga što se zauzela da djeca s posebnim potrebama, najmanja Isusova braća dobiju ono što im i Ustav RH i krštenje u Katoličkoj Crkvi jamči: poduku u vjeri u kojoj su kršteni.

Na putu u školu "naletjela je" na svoga učenika Mislava, dječaka u invalidskim kolicima. S njime je bio njegov otac. Kad je vidio svoju vjeroučiteljicu, dječak je upitao oca: "Tata, znaš li kako je dobar Isus?" Ovom je bilo malo neugodno pa je slijegao ramenima. Mislav je sad šireći ruke objasnio: "Kao vjeroučiteljica. Isus je dobar kao moja vjeroučiteljica."

Sa svim ovim mučnim scenama u srcu Jasenka je tiho napustila kapelu i na putu do kuće još jednom s Isusom temeljito preispitala cijelu ovu mučnu situaciju i pitala ga gdje je bio kad joj je bio tako dramatično potreban ... Spremila je još neke stvari, provjerila karte za "Inter-city" i pokušala zaspati. Sutradan je otišla na more. Otok dovoljno daleko da nikoga poznatog ne vidi, gdje se ni novine ne mogu kupiti osim subotom kad pristaje trajekt u prolazu.

Tata, znaš li kako je dobar Isus?

Bila je zadnja subota ljetnih praznika i barba Jere joj je kako je obećao, nabavio i "Jutarnji" i "Večernji list". Zahvalila je i uz posljednju jutarnju kavu uz more ove godine prelistavala novine. Već na naslovnoj strani pažnju joj je privukao lik ministra prosvjete i sa zanimanjem je otvorila treću stranu da vidi što on to ima reći. Tamo je bio upečatljiv tekst: "Ovo Ministarstvo će svakom djetetu bez obzira na stupanj psihičke ili fizičke oštećenosti osigurati pravo na vjeronauk". Uz tekst je bila fotografija pomoćnika ministra i neke statističke tabele. Jasenka je tekst, tabele i fotografiju gledala kao omamljena nekoliko trenutaka. Bili su to podaci iz njezina diplomskog rada, a tumačio ih je - njezin mentor! Zaplakala je...

Prvog dana nastave na putu u školu "naletjela je" na svoga učenika Mislava, dječaka u invalidskim kolicima. S njime je gurajući kolica bio njegov otac. Kad je vidio svoju vjeroučiteljicu, dječak je pružio obje ruke prema njoj. I ona je njemu pružila ruku. A on je, prihvativši ruku povukao svoju učiteljicu i zagrlio je. "Tata, znaš li kako je dobar Isus", upitao je oca. Ovom je bilo zbog cijele situacije malo neugodno pa je slijegao ramenima: "Ne znam!" Mislav je sad šireći ruke objasnio: "Kao vjeroučiteljica. Isus je dobar kao moja vjeroučiteljica."