Najavljivač: Smireno dječak u postelji spava
dok majka uz njega džemperić plete,
a snijeg prši i puteve bijeli
po svem kraju ove noći svete.

(Zvonjava crkvenih zvona.)

U samu ponoć dječak se budi.
Raspjevala se zvona u skladu
s anđeoskom pjesmom: "Gloria Dei"
odjekuje posvud, u selu i gradu.

Dječak: Mama, što se to zbilo
da zvona zvone svečano tako?

Majka: Jednom davno dječačić je rođen
danas, na Božić i slavi ga svatko.

Dječak: Jedan dječačić?

Majka: Dječačić, zlato,
o kojemu postoji tisuću priča.

Dječak: Je li još nejak i jako malen?
Može li sjesti na moga konjića?

Majka: Može, može, sigurno, sine!

Dječak: Je li bogataš ili sirotan?

Majka: Sirotan, dijete, veći od tebe.

Dječak: Onda ćemo mu dati moje odijelce.

Majka: Dobro, sinko, ne misliš na sebe.

Dječak: I džemperić koji za mene pleteš?

Majka: Da, svakako, i njega mu budemo dali
... jer vani je zima, hladno je jako,
a on je noćas još uvijek mali.

Dječak: A papučice? Hoćeš li i njih
dječačiću isplesti, mama?

Majka: Hoću, mili! A sada spavaj.
Nek' mir svete noći i kod nas zavlada.

Dječak: Hoće li moći igrati se čime,
biti u toplom za ovakve zime?

Majka: Presiromašan je za kakvu igračku...

Dječak: Ja ću mu dati i loptu i praćku.
I ako treba i ovaj moj gunj,
dat ću mu trubu, medvjedića, čunj,
i vlak, dat ću mu... vlak...

Majka: Dobro, dobro! A sada se smiri!
Anđeo čuvar već na tebe viri...

(Anđeo dirnu dječakovo čelo. I on zaspi.)

(Zvuk trube. Potom pjesma "Sveta noć".)

Najavljivač: Snijeg nečujno leprša zrakom,
obavija zemlju u bijelo odijelo,
a mališan sanja kako se igra
s noćas tek rođenim dječakom
dok anđeli trube, a oni se voze
po bespućima snježnim njegovim vlakom.
Na djetešcu njegov džemperić plavi
i papučice što ih isplela majka.
Za ruke se drže. Sretno se smiješe.
Dobrota je sreća. Ostvarena bajka.
Ima što ljepše u toj zimskoj noći
od rođenja Vječnoga sjaja
i glavice dječaka što smireno sanja
najveću svjetlost, svjetlost samog Raja?