Hladno zimsko vrijeme, snijegom prekriveni brežuljci Hrvatskog zagorja, a ni umorne noge od cjelodnevnog posjećivanja i blagoslivljanja obitelji nisu nas spriječili da posjetimo p. Luku. On je godinama tolike mlade okupljao na studentskom vjeronauku u Palmotićevoj kod zagrebačke bazilike Srca Isusova oko Studentskoga katoličkog centra i ljeti na Modravama kod Šibenika, a sada sam treba pomoć na svakom koraku.

Nakon teške prometne nesreće koju je doživio prije četiri godine, sad se nalazi na putu oporavka u Krapinskim Toplicama. Uz stalne terapije svakodnevno služi svetu misu, za koju kaže da je "najbolja terapija". Njegove ruke i noge, i svaka druga pomoć, trenutno je mladi g. Ivan Ilić, koji mu pomaže da i dalje naviješta evanđelje putem mobitela i interneta.

Vjerujem da mnogi već poznaju p. Luku, no za one kojima je ovo prvi susret s njim, poslužit će nekoliko uvodnih pitanja ili posjet njegovu blogu: http://paterluka.blog.hr
Ugodno čitanje!

Pa, kako ste p. Luka?

Naravno, na taj upit moglo bi se različito odgovoriti, ovisno u kojem trenutku biste me upitali. Ali definitivno ja sam DOBRO, jer sam sretan, jer sam od Krista ljubljen!

U Splitu ste završili elektrotehničku školu i 1979. ste upisali studij elektro-tehnike u Zagrebu. Što se to dogodilo da ste napustili taj studiji i posvetili se svećeničkom pozivu?

Nije to bio nikakav prekid, to je bio kontinuitet. Oduvijek sam bio radikalan, i kad sam se bavio elektrotehnikom, tražio sam u njoj bit, uzalud misleći da ću u njoj pronaći Apsolutnoga. A slično se može reći i o ostalim mojim "zanimacijama": i motori, i nogometni klub, i plesnjaci koje sam organizirao… U svemu tome došao sam do granice preko koje ne mogu ništa "više" dati...

U Rimu ste magistrirali iz dogmatske teologije na temu poimanja ljubavi sv. Augustina. Zašto baš ta tema i taj svetac?

Pa baš me uvijek zanimalo "ono malo više", pa sam se pozabavio čovjekom koji je to isto osjećao i pronašao u ljubavi Božjoj.

Isusovci su poznati po različitim vrstama pastorala. Što je Vas potaknulo da počnete rad s mladima?

Mene su uvijek oduševljavale alternativne ideje. A toga kod mladih ljudi, Bogu hvala, uvijek ima.

Kako je SKAC ušao u vaš život?

Vi odmah "u sridu". Pa znate, kad sam još bio student elektrotehnike, tada sam susreo SKUC ("Studentski kulturni centar"), to je tada (a mislim da još djeluje) bio "sve i sva" za studente.
I kad sam postao praktični kršćanin, teolog, svećenik, poslan studentima… shvatio sam da studentima treba zaista zajednica koja je "sve i sva", i onda sam tim ponudama koje su već davale dodao još i Boga, i promijenio jedno slovo, sada je to: SKAC ("Studentski katolički centar").

Kako je nastao projekt Modrave? Je li to bila izvorno Vaša ideja? Tko Vam je sve pomagao u realiziranju?

Pa gledajte: društvo se brine za školu, zdravstvo, posao, a svećenici vode razne liturgije, dijele sakramente, propovijedaju. A tko se brine o tome kako je zapravo mladi čovjek? Koga on voli? I konačno, s kim će proživjeti svoj život? E, tu su Modrave! Mladim ljudima koji odlaze na Modrave volim postaviti pitanja: 1. Zašto je more veliko i plave boje; 2. Zašto su masline zelene boje; 3. O čemu sviraju cvrčci; 4. O čemu vjetar šumori? Onaj koji na ta pitanja točno odgovori, naći će svoga životnog druga s kojim će stupiti u brak, ili će prepoznati da ima zvanje za svećenika odnosno za časnu sestru. A u realizaciji tog projekta pomogli su mi mladi ljudi koji imaju sluha za takve "zbandrsane" ideje.

Prije više od četiri godine doživjeli ste tešku prometnu nesreću i dugo ste bili u komi. Što ste prvo pomislili kad ste došli k svijesti? Kako ste se osjećali?

Je, ja sam vam već bio pokojni. To mi kaže moja rođena sestra da sam joj to pričao kad sam tek izašao iz kome. Ja se ne sjećam da sam joj to pričao, ali navodno ja sam prolazio kroz neki tunel pun nekakvih zmajeva, beštija… i onda da sam prispio na Svjetlost, gdje sam susreo neke pokojne svećenike, svoju pokojnu majku Mandu, i Gospu Mariju. I da su navodno moja pokojna mama i Gospa za me molile Svjetlost da me probudi, jer da imam neki važan posao. I ja sam se probudio iz kome. (Toga da sam prolazio kroz taj tunel ne mogu se sjetiti, niti da sam izbio na Svjetlost, a ni toga da sam to ikome pričao.) Moje se pravo sjećanje tek vratilo kad su me dovezli u Split za Božić 2004. godine. Znate ono: domaći zrak, domaći ljudi, naš "đir"… Tada sam shvatio dubinu i ljepotu onih Božjih riječi kad je stvarao svijet: "Neka bude!" I stvarno, Bogu hvala: "I bi tako!"

Je li Vam dugo trebalo da se naviknete na posljedice nesreće? Je li to sve bio veliki šok za Vas?

Stvarno je dugo, ali se tješim onom: "Duraj, duraj, pa ćeš u raj!" I, Bogu hvala, Nebo je uvijek uz mene. Ne znam da li znate, meni se ukazala Gospa u slici Gospe Sinjske, 19. trav-nja 2005. godine i rekla mi neke "puno lipe stvari", ali sad ne bih o tome jer to je ispovjedna tajna. Svakako, mogu reći: Gospa mi je rekla da ću sigurno prohodati i raditi svoj posao.

Razmišljate li sada nakon nesreće drugačije o trpljenju i smrti?

Pa, mogu vam samo ponoviti ono uobičajeno što smo učili na teologiji: ovaj život koji živimo samo je "prijamni ispit" za "tamo gore", za Nebo. A gore je toliko "liipooo" da se može sve izdurat da se dospije tamo.

Kako provodite vrijeme u bolesničkoj postelji? Kako izgleda jedan vaš dan?

Nije baš romantično, glavna "zanimacija" su mi mob i lap. Slušam Katolički radio. U kontaktu sam s mnogim prijateljima. To valjda znate da svoj mob koristim da tjedno razašaljem na stotine komentara nedjeljnog evanđelja (knev), i da pored korisnih terapija držim svaki dan misu. Nju nazivam najboljom terapijom.

Koliko ste u kontaktu s drugim pacijentima? Jeste li sami u sobi? O čemu pričate s drugim pacijentima?

A to je društveni život… Pa, tako, mnogi su mi bili cimeri. No, najdraži mi je moj Splićo, koji nije mogao govoriti, a imao je djevojku koja ga je mnogo voljela. I ja sam obećao da ću ih vjenčati na Modravama, kad on bude mogao jasno izgovoriti svoj "da".

Imate svoj blog na internetu. Kako ste se odlučili pokrenuti ga? Što želite poručiti ljudima preko svoga bloga?

Rekao sam, lap mi je "zanimacija" u slobodno vrijeme, a moji prijatelji su mi otvorili blog. Blog je zanimljiva stvarčica, u kontaktu si sa mnogim ljudima. Ali budućnost moga bloga tek treba započeti, ali o tome pssst.

Što Vam pišu mladi preko e-maila? Što im Vi odgovarate?

A mladi pitaju e-mailom klasična pitanja: "Voli me... ne voli me", itd. A ja im nastojim nešto iz srca kazati, nešto "nenormalno", što mladi svijet razumije.

Kako napreduje rad na Vašoj knjizi i doktorskom radu "Trpljenje je zaista spasonosno"? Hoće li uskoro izići iz tiska?

Osobno, meni se čini da sam dovoljno naučio o teologiji, s ovim trpljenjem čini mi se da sam već doktorirao. I promijenio sam svoje ime, sad sam p. Luka od Raspete Ljubavi. A i knjigu bih trebao uskoro koncipirati, još samo malo, malo, ma pinkicu vremena da prohodam.

Koje su glavne misli koje obrađujete u toj knjizi?

Čujte, o ljubavi sam već prilično istražio i napisao. A ono što sam shvatio ovim trpljenjem jest da te i trpljenje kao i ljubav nešto stoji, nešto daješ od sebe. I da u tome nemaš ni najmanjeg interesa. (Jer, ne daj Bože, da bi itko poželio trpjeti!) Trpljenjem dospijevaš u teme metafizike, i to je baš dobro. Jer i Isus, premda je Bog, odabire trpljenje kao izuzetan način kako da učini fenomenalno djelo (otkupi čovjeka). A o tome ćemo više u knjizi.

Mislite li da su bolesnici zbog svoga trpljenja bliži Bogu ili dalje od Boga?

Može vam djelovati opet "nešto moje", ali zbilja sam Bogu zahvalan za ovu bolešćurinu. Naravno, to me je približilo Bogu. Trpljenje je nešto što bih preporučio svakom onom koji se priprema da bude svećenik Kristov. Dakako, ne bih preporučio nikom da to iskustvo priuštava svećeniku.

Zašto Bog dopušta trpljenje, ako je sve što je stvorio dobro? Muče li i Vas ovakva pitanja?

Istina, Bog je dobar i on nije autor ničijeg trpljenja. Učili su nas da Bog ne dopušta trpljenje nego da ga "pripušta". Rekli bismo, on samo ratificira naše odluke. Znači, to je ono: "Ako baš hoćeš, neka ti bude!" U mom slučaju nije Bog kriv što sam ja neoprezno vozio.

Je li Vam teško biti strpljiv sam sa svojim bolesničkim poteškoćama? Mnogi ljudi padnu u depresiju i razočarenje nakon mnogih neuspjeha oporavka.

Dakako, teško je i meni. Ali snaži me vjera (ako ćete pravo, i one Gospine riječi). Imam mnoge prijatelje koji trebaju Krista, i svojim trpljenjem ja im ga dovodim. Imam osjećaj da je Hrvatska postala novi "izabrani narod", pa svoje trpljenje prinosim Bogu kao svoju snažnu molitvu za Crkvu u Hrvata.

Što mislite, kakva će biti naša tijela nakon uskrsnuća? Hoćemo li i tada imati sve ove tjelesne poteškoće koje zbog bolesti sada imamo?

Kad uskrsnemo, bit ćemo u "najboljem izdanju", znači nikakvo trpljenje, nikakva zbunjenost. Bit ćemo tamo gdje je sve liipooo!

Što biste poručili svim bolesnicima koji zbog svoje bolesti pomalo gube vjeru u Boga?

Razumijem ih, točnije: trudim ih se razumjeti. Bolest je stanje gdje u pitanje dolaze sve vrijednosti. Rekao bih im ono što i sam sebi često kažem a što je rekao neki bezbožnik: "Što ne ubija, to jača!" Nema problema, iskoristi svoje trpljenje kao svoj doprinos Kristovom trpljenju za nešto ili neku osobu. To je ono što teologija kaže "sutrpi", budi usmjerivač Isusova otkupljenja, to vam je najdjelotvornija molitva.

Zahvaljujem se na Vašoj spremnosti za razgovor i želim Vam da što prije ozdravite.