Roman Nikolić doktor je medicine. Od 2000. godine radi u Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež u Zagrebu, kao subspecijalist dječje i adolescentne psihijatrije. Prošle godine je objavio svoj znanstveni rad o utjecaju sotonizma u adolescenciji, za koji je u travnju ove godine na kongresu "Treći hrvatski psihijatrijski dani" u Opatiji dobio drugu nagradu.

- Sve ovisi kako čovjek gleda i kakav je njegov osobni stav prema duhovnosti. Istina je da je jedan veliki dio psihijatrije kao znanosti ateistički usmjeren. Možemo reći da je misao Freuda i psihoanalize karakterizirana ateizmom, gdje se kompletna transcendentalnost, ideja Boga, gleda kao vlastita projekcija oca i religijski koncepti su opisani kao dječja želja za sretnim životom. Možemo spomenuti C. G. Junga, koji je bio otvoren za fenomen transcendentalnoga. S jedne strane je izrekao divne pohvale o kršćanstvu, koje je pomoglo psihološkom uzdignuću čovječanstva, a s druge strane je bio previše sklon proglašavati nesvjesno Bogom. Time se Jung dosta približio gnostičkim razmišljanjima, a kasnije je, čini mi se osobno kao kršćanskom psihijatru, duboko uronio u okultizam iako i dalje koketirajući s kršćanstvom; njegova razmišljanja su nažalost nadahnula dijelove New age duhovnosti. S druge strane sigurno da postoje i kršćanski orijentirani psihijatri, a to su u novije vrijeme psihoanalitičarka Françoa Dolto, zatim psihijatar Scot Peck, koji je protestant, i dr. Vladeta Jerotić, koji je pokušao spojiti psihijatrijsko razmišljanje s pravoslavnim učenjem.

- Ja sam vjernik i to obraćenik. Obraćenici obično malo više zarone u vjeru. No, trudim se u svojem privatnom i profesionalnom životu svoju vjeru živjeti.

- Ja ovdje mogu samo govoriti o svojim razmišljanjima, jer ovo što ste spomenuli je jako prošireno kod psihijatara i psihologa koji su skloniji newageovskom razmišljanju. Po tom na nama je da svojim posvješćivanjem dođemo do Boga. Uopće ne podržavam takva razmišljanja. Cijenim stajalište Crkve u pogledu da Boga ne možemo objasniti po gnostičkim sustavima traženja u našem nesvjesnom. Pitanje je naravno na koji način Bog može dotaknuti nas i da li je to moguće preko našega svjesnog i nesvjesnog, ali nikako se ne slažem s takvim stajalištem da se samo odabranim tehničkim sredstvima, meditacijama i nečim sličnim može doći do Boga.

- Engleski književnik Chesterton rekao je da psihoanaliza nalikuje ispovijedi bez odrješenja. Sigurno da je zanimljiv fenomen 20. st. koji je povezan s rastućim ateizmom, u kojemu su brojni ljudi izgubivši svoju religioznost pokušali u psihoterapiji pronaći rješenje ne samo svojih psihičkih problema nego i pokušaj dubljeg osmišljavanja svojeg života. Sigurno da postoje određene sličnosti, ali i bitne razlike između psihoterapije i religije.

- Vrlo malo se pisalo o tome pojmu, o problemu zla. Psihijatri su najviše o tome govorili u psihoanalitičkim razmišljanjima o razvoju ljudske mržnje, paralelno u skladu s razvojem objektnih odnosa. No kad se radi o Sotoni, dosta malo se o tome pisalo. Mogu reći najvažnije, da je Freud u svojoj analizi rukopisa navodnog demonskog opsjednuća iz 17. st. smatrao da je Sotona samo jedna neurotska zamjena za lik oca. Ernest Jons je smatrao da Sotona predstavlja jedan simbol svih potiskivanih nagona, svega onoga što društvo osuđuje. Jung je smatrao da neminovnost postojanja arhetipa psihičkog dobra podrazumijeva i postojanje arhetipa čistog zla, samo što nikada do kraja nije mogao prihvatiti crkveni nauk o postojanju zla kao djelatnog entiteta.

- Kako tko. Freud je smatrao, u skladu sa svojim ateizmom, da se sve može objasniti ljudskom projekcijom, tako da doživljaji zastrašujućeg aspekta roditeljskog lika, te razvoj pojma dobrog i lošeg objekta, mogu uzrokovati razvoj pojma zla kao nekoga vanjskog objekta. Kod Junga je to opisano pojmom arhetipa sjene. Mislim da je kršćanski nauk tu vrlo jasan i kad se čita Sveto pismo, stječe se dojam da je Isus govorio o zlu kao entitetu, a ne kao metafori.

- Prvo treba uzeti u obzir sva psihološka objašnjenja, a ja osobno što se tiče transcendentalnoga smatram zajedno s američkim psihoanalitičarom Walleceom koji je, iako ateist, priznao da smatra kako istraživanje psihičkog aparata ne može niti potvrditi niti negirati postojanje Boga, dakle, psihijatrija ima svoje granice, i kako ne može ništa reći npr. o kvantnom svijetu ili o astrofizici, tako ne može ništa reći o transcendentalnom. Psihijatar vjernik uzima o obzir brojne psihološke teorije (kao i genetske, neurotransmiterske, sociološke teorije) koje pokušavaju objasniti raznoliku pojavnost zla u svijetu, ali ne zaboravlja Isusove riječi i mišljenja najvećih kršćanskih teologa o zlu.

- Ateistički nastrojeni psihijatri i psihoterapeuti će sve pokušati tumačiti isključivo psihološki, pa čak i preko genetski programirane agresivnosti ili raznim razvojnim ranama i frustracijama koje kasnije pridonose razvoju ne samo bolesti nego i poremećaja osobnosti. Gledište kršćanski orijentirane psihijatrije je da je vjera korisna za psihičko zdravlje (naravno, zdrava vjera), ali isto tako realnost je postojanje teških poremećaja osobnosti sa spektrom mržnji i posljedičnih groznih djela mržnje, koje često potpuno udaljavaju te ljude od vjere. Ne treba zaboraviti da je ipak glavni cilj vjere spas duše (iako je Isus i liječio), te da bi to trebao biti glavni razlog utjecanja Bogu.

Kada Vam dođe pacijent, je li potrebno njegov problem riješiti pomoću svih psiholoških sredstava ili se ga može odmah uputiti na vjeru?

- Kao kršćanski orijentiran psihijatar držim da se psihoterapija i vjera mogu prožimati u cilju ozdravljenja čovjeka. No, kao što postoje teške tjelesne bolesti, postoje i teške psihijatrijske bolesti poput shizofrenije, gdje je potrebno obvezno psihijatrijsko liječenje. Kod najtežih bolesti vjera pomaže osmišljavanju života, u smislu toga da svaki vjernik koji je pogođen teškom bolesti treba izvući pouku iz Kristova križa i hrabro nositi svoj križ. Psihijatri se mogu baviti psihološkim dijelom, a duhovni će dio prepustiti privatnosti toga čovjeka ili će ga uputiti svećeniku. Kako sam imao tu sreću u životu da upoznam te dvije dimenzije, pokušavam nekada spojiti neko psihoterapijsko tumačenje s religioznim učenjem, naravno u skladu sa znanjem tih ljudi i u skladu s njihovim duhovnim razvojem.

Valja primijetiti da se mnogi mladi povode za sotonističkim simbolima u svojem načinu ponašanje i odijevanja. Kako jedan psihijatar može okvalificirati takve fenomene?

- Povremeno mi dolaze mladi ljudi više ili manje obuzeti određenim elementima sotonističkog svjetonazora. U najvećem broju kod njih se radi o poteškoćama adolescente faze razvoja koja je faza buntovnosti prema starijima, posebno roditeljima, i s druge strane, to je faza traženja identiteta. Jedan dio sotonističke priče s mladima se može psihološki objasniti u smislu da im sotonizam u svojem buntu pruža kratko zadovoljenje tog bunta prema odraslima, a i da vlastite brojne frustracije i nesporazume s vršnjacima kompenziraju uključivanjem u nešto što im se čini opasno i mistično.

Na kakve se psihološke tegobe žale mlade osobe koje su u doticaju s elementima sotonističkog, a dolaze k Vama na odjel?

- Radim na bolničkom odjelu Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež i često nam dolaze mladi ljudi koji imaju izraženije psihičke probleme, a to se može raditi o depresivnim krizama ili pokušajima samoubojstva, nekada i samoozljeđivanja. Opasnost sotonističkog svjetonazora je u tome što se u tekstovima nekih sotonističkih rock-grupa, osim mržnje prema kršćanstvu, vrlo često pozitivno govori o smrti i samoubojstvu. Ja ne smatram da neka knjiga, pa makar bila i sotonistička, uzrokuje sama po sebi samoubojstvo, ali je moguće da kod krhkih depresivnih mladih ljudi koji su sugestibilni olakša put k samoubojstvu.

- Pročitao sam puno literature koja se bavi problemom zla, kršćanske pretežito (uz komparativno religiozni pristup), ali proučavao sam i razvoj okultizma u zapadnoj civilizaciji, kao i sotonizma. Povremeni susreti s mladim ljudima koji su zbog emocionalnih problema potpuno duhovno izgubljeni, a manje ili više zaneseni elementima sotonističkog svjetonazora, naveli su me da taj fenomen koji realno postoji približim drugim ljudima.

- Ne smijemo poduzimati lov na vještice, da tako kažem. Još jednom, radi se najčešće o adolescentima koji imaju emocionalnih problema, i ako mladi ljudi primijete da je neki njihov prijatelj ili prijateljica malo zanesen ne samo temom sotonizma već i temom smrti, grobova i sl., mogu mu preporučiti razgovor sa psihijatrom, psihologom i svećenikom. U svakom slučaju mladi vjernici ne bi trebali bježati od tih ljudi, već shvatiti da su i oni u svojoj fazi razvoja došli do nečega mračnoga, ali da im je sigurno dobro pružiti informaciju o mraku koji su, nažalost, zavoljeli. Dobro je mirno im reći da nije baš pametno identificirati se sa simbolima čistog zla, bez obzira smatraju li oni da to zlo postoji ili ne. Možda treba dodati da je sotonizam, kršćanski gledano, put koji vodi dušu u vječnu propast.