Ljeto je. Odmaramo se i oporavljamo. Makar i nakratko. Svatko odmor odabire prema vlastitim mogućnostima i željama. Većina se ipak odlučuje promijeniti svakodnevni ambijent i sunčane ljetne dane provesti u nekom idiličnom okružju, prema vlastitom odabiru - idealnom za odmor i "ljenčarenje", ili pak, "aktivno" odmaranje i "ludi provod". U svakom slučaju, osim tijela, vrlo je važno odmoriti i dušu. Ponekad od silne želje za idealnim odmorom, zaboravimo na tu važnu činjenicu. Pa činimo sve ono što obično ne činimo, a ono što bismo trebali, često zaboravljamo. I na odmoru, Bog je s nama, i u našim životima. I željan je naše pažnje. A, daleko od svakodnevnih gužva, ako to želimo, možemo ga puno bolje osjetiti i primijetiti.

Dragi naši, želimo vam da se s odmora vratite i tjelesno i duhovno odmoreni, mirniji i radosniji, i - bogatiji za neko lijepo iskustvo.

"Ljudi putuju pa se dive visovima planina, divovskim valovima mora, dugim tokovima rijeka, širokom prostranstvu oceana, i kružnom gibanju zvijezda; a pored sebe prolaze i - ne čude se ničemu."

(sv. Augustin)

Radni sastanak Odbora za mlade Hrvatske biskupske konferencije održan je 19. lipnja, u prostorijama župe Srca Isusova u Šibeniku. Na sastanku je bilo riječi o Susretu hrvatske katoličke mladeži, održanom u Puli u travnju ove godine. Uz pohvale za organizaciju navedenog susreta rečeno je da bi mlade već sada trebalo potaknuti na prikupljanje sredstava za odlazak na svjetski susret mladih, koji će se održati u Sydneyu 2008. godine, istaknuto je na sjednici Odbora za mlade. Cijena aranžmana bit će oko tisuću eura. Ured za mlade taj projekt realizirati će u suradnji sa Biskupskom konferencijom Bosne i Hercegovine. Ljeto u Taizeu i "Hodočašće povjerenja na zemlji", kojem će biti domaćin grad Zagreb i Zagrebačka nadbiskupija krajem prosinca ove godine, ocijenjeni su kao pozitivni u pastoralu mladeži te se mladi potiču da ovo ljeto posjete Taize.

U odgoju novih naraštaja ne trebamo se bojati suočiti istinu vjere s istinskim napretkom ljudske spoznaje

Valja promicati "pastoral inteligencije" poručio je papa Benedikt XVI. u prigodi otvaranja crkvenoga kongresa Rimske biskupije, održanoga početkom lipnja. To je žuran izazov za sve biskupe i svećenike. U odgoju novih naraštaja ne trebamo se bojati suočiti istinu vjere s istinskim napretkom ljudske spoznaje, istaknuo je Papa, koji je od prvih trenutaka svojega papinstva poticao vjernike da opravdaju kršćansku nadu. "Pastoral inteligencije" vrlo jasno pokazuje put na koji valja ponijeti vjeru; valja je dovesti do njezinoga dostojanstva, njezine stvarne i kritičke svijesti koja je sposobna za komunikaciju, dijalog i suočavanje s drugima, istaknuo je u razgovoru za Radio Vatikan biskup San Marina-Montefeltra Luigi Negri, a prenosi IKA. "Pastoral inteligencije" žurno je potreban poglavito u svijetu mladih. Njima trebaju vrednote istine, ljepote, pravednosti i dobra, jer su u opasnosti ostati na rubu života, prepušteni sami sebi, istaknuo je biskup Negri.

Od 1. lipnja gospel se može putem internet stranice www.gospelradio.de slušati stalno. Redakcija smještena u Berlinu pripremila je raznolik glazbeni program. Tako se u određenim satima može slušati tradicionalna glazba (duhovna i stari stilovi gospela), moderan gospel (funk, pop, soul), gospel iz različitih europskih zemalja. Realizacija ovog projekta za sada se financira zahvaljujući dobrovoljnim prilozima.

U kino-dvoranama diljem Italije početkom lipnja započelo je prikazivanje filma o sv. Antunu Padovanskom pod nazivom "Antun Božji ratnik". Film je režirao Antonello Belluco, a nositelj glavne uloge sv. Antuna je španjolski glumac Jordi Molla. U filmu glumi 96 glumaca, 2.000 statista, a sam film je sniman na 60 lokacija.

Sv. Maksimilijan Kolbe
(14. kolovoza)

Sveti Maksimilijan Kolbe znao je čitati znakove svoga vremena te pokrenuti sve energije da bi na njih što bolje odgovorio. Zovu ga: svetac Drugog svjetskog rata, sveti zatvorenik, svetac koncentracijskih logora, svetac tiska, radija, zrakoplovstva, napretka, zvijezda prvoga reda… I nama danas, osobito onima koji se još u životu "traže" i odlučuju o svojem budućem zanimanju, ali i o tome kako na najbolji način biti živim dijelom Crkve, idealan je primjer i izvor beskrajne požrtvovnosti, energičnosti, ideja, i kršćanske dobrote.

Maksimilijan Kolbe rođen je 7. siječnja 1894. u mjestu Zdunska Wola u Poljskoj kao sin pobožnih roditelja Julija Kolbea i Marije Dabrowske. Na krštenju je dobio ime Rajmund. Majka ga je opisala kao "živa dječaka, okretna i pomalo nestašna", ali među njezinom djecom "kao najposlušnijeg i najponiznijeg". Kad mu je bilo 13 godina, pristupio je franjevcima konventualcima. Dobio je redovničko ime Maksimilijan. Filozofiju i teologiju doktorirao je u Rimu, a za svećenika je zaređen 28. travnja 1918.

Boravak u Rimu bio je u životu sv. Maksimilijana Kolbea presudno razdoblje izgradnje životnih ideala. Naime, već je od djetinjstva nosio u sebi izrazitu pobožnost prema Majci Božjoj Bezgrešnoj. U Rimu se ta pobožnost još pojačala i produbila te je zadobila posve konkretne oblike. 16. listopada 1917. osniva Vojsku Bezgrešne, u koju su se kao prvi članovi učlanili šestorica njegove subraće studenata. Svrha je Vojske "raditi na obraćenju grešnika, krivovjeraca, raskolnika, nevjernika itd., a osobito slobodnih zidara, zatim vlastito posvećenje članova i svih drugih pod zaštitom BDM Bezgrešne i Posrednice milosti". Vojska Bezgrešne dobila je konačno crkveno odobrenje u siječnju 1922.

Vrativši se 1919. u Poljsku, Maksimilijan se svim silama dao na širenje Vojske Bezgrešne, želeći je proširiti po cijelome svijetu. Svetac je po cijelome svijetu želio osnivati "gradove Bezgrešne", u kojima će se nalaziti franjevci konventualci, dobro organizirani, opremljeni tiskarom, koja će knjigama i časopisima pomoći ostvarivanje velikoga apostolskog programa. Kolbeovim zalaganjem u studenome 1927. utemeljen je Niepokalanow, Gospin grad koji se nalazi 40 km od Varšave, povezan s njome željezničkom prugom. Fra Antonio Ricciardi ovako opisuje Niepokalanow: "Grad Bezgrešne imao je svoju veliku izdavačku kuću, opremljenu svim modernim tipografskim, cinkografskim i fotografskim uređajima; imao je i svoje zgrade za stanovanje, svoje radionice za kovače, mehaničare, stolare, postolare, krojače, zidare; garaže za automobile, vagone, spremište za vatrogasce: tisuću radnika, sve samih redovnika. Zatim veliku kuhinju, pekaru, blagovaonicu, vlastitu električnu centralu. U njegovu razvoju ništa nije bilo bez reda. Postojao je odjel uprave i vođenja poslova, tipografski, tehnički, ekonomski, kućni i izdavački odjel. Dvije godine nakon osnutka Niepokalanow je imao dvije postulature i dva novicijata za redovnike i za svećeničke pripravnike. Vitez (časopis) je imao stalnu nakladu od 750.000 primjeraka, a u izvanrednim izdanjima i milijun primjeraka. Uz to je bilo i 7 drugih periodičnih publikacija, svaka na desetke tisuća primjeraka, zatim manjih djela, pa onda Mali dnevnik u četvrt milijuna primjeraka, za koji je bio potreban rotacijski stroj vrijedan na milijune zlota. Uz sve to Kolbe je mislio još i na radiopostaju, na jedan zrakoplov, kako bi se distribucija dnevnika i drugog tiska mogla što bolje izvršavati." Grad Bezgrešne Kolbe je osnovao i u Nagasakiju, u Japanu, kamo je stigao u travnju 1930. Godine 1936. definitivno se vratio iz Japana u Niepokalanow u Poljsku te radio na što boljoj nutarnjoj i vanjskoj organizaciji prvoga grada Bezgrešne. Bilo je to njegovo zlatno doba. Porastao je i broj zvanja, a razni pothvati doživješe pravi procvat. Nažalost, uskoro je nastupilo ratno razdoblje, vrijeme muke i patnji za cijelu zemlju, a posebno za ovoga sveca.

Nijemci su 1. rujna 1939. umarširali u Poljsku s jedne, a Sovjeti s druge strane. Već 19. rujna 1939. Kolbe se našao u preventivnom logoru u Amlitzu, na poljsko-njemačkoj granici. Pušten na slobodu mogao se baš na blagdan Bezgrešne iste godine vratiti u svoj Niepokalanow. No već je 17. veljače 1941. opet bio uhićen i odveden u zloglasni zatvor Pawiak u Varšavi. Iz Pawiaka je 28. svibnja iste godine odveden u koncentracijski logor Auschwitz. Došavši u Auschwitz, bio je lišen svoga redovničkoga, a obučen u logoraško odijelo, postavši jednostavno broj 16.670, s ostalim svećenicima smješten je u 17. blok prisilnih radnika. Bio je izložen strašnom šikaniranju koje je podnosio herojski strpljivo sa smiješkom na usnama. Kada je jednom Poljaku logorašu u bloku u kojem se nalazio i sveti Maksimilijan uspjelo pobjeći, za osvetu je na strašnu smrt u bunkeru gladi osuđeno 10 logoraša iz bloka. Jedan od njih bio je poljski dočasnik Franjo Gajowniczek, otac obitelji. Umjesto njega, svoj je život ponudio sv. Maksimilijan, te je tako zajedno s ostalim osuđenicima pošao u bunker gladi. No, umjesto očaju i zapomaganju, osuđenici su se, predvođeni sv. Maksimilijanom, prepustili molitvi i pjesmi, te su okrijepljeni njegovim riječima i prisutnošću umirali spokojno. Posljednji je, 14. kolovoza 1941. baš u predvečerje Velike Gospe, umro sv. Maksimilijan. Smiješeći se i moleći Zdravomariju pružio je svoju gotovo suhu ruku za smrtonosnu injekciju, kojom su krvnici nastojali ubrzati smrt osuđenih, da na njihovo mjesto dovedu druge. Sutradan mu je tijelo u krematoriju spaljeno.

Kolbeovo djelo i primjer nastavili su živjeti i nakon njegova odlaska Ocu nebeskom. Danas postoje gradovi Bezgrešne u Italiji, Španjolskoj, Engleskoj, SAD, Brazilu, svi kao središta organiziranih pothvata različitih usmjerenja. Jedna od značajki ovoga velikog sina sv. Franje bio je upravo pogled usmjeren u budućnost i bezgranično povjerenje u Bezgrešnu.

Svi sačuvani spisi sv. Maksimilijana, koji sadrže njegove dnevnike, članke, pisma, bilješke, konferencije, izdani su u Niepokalanowu od 1957. do 1964. godine u tri sveska, a obuhvaćaju više od 2.000 stranica. Maksimilijana Kolbea proglasio je svetim 10. listopada 1982. papa Ivan Pavao II.