U odgovoru na ovo pitanje htio bih s vama i vašim čitateljima podijeliti svoja najranija sjećanja na naš katolički tisak općenito. U moj rodni Vrbnik stizao je sav crkveni tisak. Nas ministrante župnik je znao zadužiti da po cijelom mjestu raznosimo novine. Onaj koji je uspio prodati najviše primjeraka tiskovina bio je nagrađen. Među tiskom bio je i "Glasnik sv. Antuna Padovanskoga" kasnije "Veritas" te sam se na taj način prvi put susreo s tim uglednim katoličkim mjesečnikom. Drago mi je što upravo u 500. broju "Veritasa" mogu uputiti svoju riječ vjernicima i svim čitateljima. Čestitam jubilarni izlazak ove naše vrijedne revije te želim blagoslovljen rad u budućnosti.

Unatoč svim svojim obvezama ne mogu si dopustiti luksuz da ne pratim naš katolički tisak, i ne samo katolički. Naime, živimo u vremenu bitno obilježenom medijima i bogatom informacijama, tako da je na neki način jedna od obveza svih onih koji žele odgovorno raditi za Crkvu u ovom povijesnom trenutku, pratiti sve ono bitno što se događa kako u Crkvi tako i u društvu. Što se tiče našega vjerskog tiska, želim najprije odati priznanje svima koji zauzeto i odgovorno vrše zadaću medijskoga poslanja u našoj Crkvi. Poznato mi je kroz kakve sve poteškoće prolaze u svojem nastojanju da u ovomu našem tako brzom i izazovnom vremenu pronesu Kristovu evanđeosku poruku kao i informacije o različitim aspektima crkvenog i društvenog života. Izazova je mnogo, a brzih i gotovih rješenja nema. Neophodno je svakodnevno traganje i promišljanje kako prereći kršćansku poruku i kako je na što pristupačniji, "medijski", način približiti čitateljima, slušateljima i gledateljima. Moram primijetiti kako se stječe dojam da se u našim crkvenim medijima rasipaju snage na mnogo malih projekata u kojima se počesto potroši mnogo ljudi, ali i ulažu velika materijalna sredstva. Smatram poželjnim da se snage koncentriraju oko većih i specijaliziranih projekata. Potrebna nam je kvalitetnija profilacija pojedinih tiskovina kao i pokrivanje kako crkvenih tako i društvenih područja koja još nisu adekvatno medijski pokrivena.

Mnogi su ozbiljni analitičari već odavno najavili izumiranje tiskanih medija pred navalom elektroničkih. No, čini se da su takve procjene bile nerealne budući da se broj tiskanih medija povećava te je medijsko tržište iz godine u godinu sve bogatije i raznovrsnije. Stoga smatram da se tu ne radi o konkurenciji nego o međusobnom nadopunjavanju. Suvremena je civilizacija itekako obilježena stalnim napretkom tehnologije, što se odražava i na medijskom području, ali i u takvom ozračju očita je čovjekova potreba za, rekao bih tako, intimom čitanja koja ima neku svoju neizrecivu draž i koju nikakva tehnologija ne može nadomjestiti. To na osobit način osjećamo mi vjernici koji smo trajno upućeni na čitanje i razmatranje Svetog pisma. Zato mislim da će unatoč najezdi elektroničkih medija, tiskovine imati važno mjesto u medijskoj budućnosti.

Radi se o vrlo zanimljivom pothvatu, no pitam se koliko su učinci jedne ovakve inicijative dugoročni. Činjenica je da se čitatelj ne ophodi jednako prema nečemu što je besplatno kao i prema onome što ima cijenu. Uvjeren sam da s mnogo većom pozornošću i ozbiljnošću pristupa tiskovini za koju je našao potrebnim izdvojiti ono malo novca s ciljem da se informira te duhovno i intelektualno obogati. Sve u svemu, smatram da nije važna cijena koliko sadržaj koji privlači i osvaja čitatelje.

Osnutak Hrvatskoga katoličkog radija je nesumnjivo jedan od najvećih medijskih projekata naše Crkve od pada komunizma. Čim su to prilike dopustile, osnovali smo radio, svjesni mogućnosti koje ovaj može pružiti za evangelizaciju i dijalog s čovjekom našega vremena. Putem radiovalova HKR-a imamo priliku ući u mnoge domove, na radna mjesta, bolnice, automobile te tako doprijeti kako do praktičnih vjernika tako i do onih koji ne idu u crkvu ili pak nisu vjernici. Taj aktivni pastoral putem radija po kojemu mi pristupamo ljudima, ne čekajući da oni dolaze k nama, za našu je Crkvu vrlo dragocjen. Osim programa po kojem je sve prepoznatljiviji, HKR je postao i važno mjesto formacije medijskih djelatnika u našoj Crkvi. Upravo u tome mediju stasala je cijela jedna generacija mladih novinara koji danas djeluju ne samo na HKR-u nego i u drugim medijima, a neki među njima i na vrlo istaknutim mjestima. I laici koji su nedavno imenovani na čelo radija svoju su medijsku formaciju prošli upravo na HKR-u.

Do sada je do biskupa stiglo nekoliko inicijativa u tom smislu. Radi se o zahtjevnom projektu koji traži vrlo ozbiljan i razborit pristup. Moje je mišljenje da bismo se, prije nego što uopće započnemo raspravljati o jednom takvom zasebnom projektu, trebali zapitati koristimo li se dovoljno mogućnostima već postojećih kako nacionalnih tako i lokalnih televizija. Živimo u zemlji s katoličkom većinom, koja itekako ima pravo na svoje mjesto na javnoj televiziji. U tom smislu mislim da nismo u potpunosti iskoristili mogućnosti koje nam se pružaju i koje su nam zajamčene sporazumom između HBK i HRT-a, a na temelju Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture. Isto tako osjeća se potreba za profesionalno obrazovanim kadrovima koji bi na raznim TV-postajama mogli raditi kvalitetne emisije s vjerskom tematikom. Tome ćemo nastojati doskočiti stručnim programima na novoutemeljenom Hrvatskom katoličkom sveučilištu. U promišljanju ovoga pitanja nameće mi se jedna dvojba. Naime, valjalo bi promisliti je li nam potrebna vlastita televizija ili pak jaka producentska kuća koja bi radila kvalitetne vjerske programe, koji bi mogli naći svoje mjesto na već postojećim televizijama. Sve su to stvari o kojima treba zajednički promišljati, jer je televizija nesumnjivo jedan od najutjecajnijih medija danas.

Padom komunizma i dolaskom demokracije naša se Crkva u novonastalim okolnostima obilježenim ponajviše slobodom djelovanja našla pred mnogim izazovima. Između ostaloga i na medijskome području. U proteklom je razdoblju mnogo učinjeno u tom smislu, iako s obzirom na potrebe na različitim područjima, ne i dovoljno. Određeni broj mladih ljudi poslan je na školovanje u Rim, a brojni su prošli razne tečajeve koji su organizirani u okrilju Crkve. Što se tiče laičko–kleričkog odnosa u našim crkvenim medijima, smatram da je takav vid razlikovanja i pristupa nadiđen u našoj sredini, o čemu najbolje svjedoči veliki broj vjernika laika na vodećim mjestima u crkvenim medijima.

Trajna formacija danas je imperativ ljudi različitih profesija pa tako i dušobrižnika. Osjećamo kako redovito školovanje i obrazovanje nije dovoljno te da čovjek stalno mora raditi na sebi. U tom smislu vidim i brigu oko javnih nastupa koji svakako zauzimaju važno mjesto u vršenju jedne odgovorne službe kao što je svećenička. No, ja ovu temu ne bih suzio samo na javne nastupe, radije bih govorio o sveobuhvatnijem odgoju za medije, koji bi trebao uključivati ne samo upoznavanje sa zakonitostima i vještinama javnoga nastupa nego i učenje korištenja i "čitanja" medija.

Koliko mi je poznato, kod nas se uz Svjetski dan medija organiziraju brojni susreti i manifestacije na različitim razinama i po cijeloj Hrvatskoj. Naravno, nove su inicijative itekako dobro došle i valja ih podržati. Po mojem sudu važno je da takve inicijative dolaze iz baze, iz struke, a ne da se uvijek čekaju poticaji i gotova rješenja "odozgor". Crkveni dokumenti nude okvir i otvaraju vidike, potrebno je samo nadahnuće i kreativnost za konkretnu akciju.

Crkva u medijima prepoznaje, kako je to izrazio Drugi vatikanski sabor, divne Božje darove koje su vjernici dužni upotrebljavati u naviještanju Kristove Radosne vijesti. Crkva je dakle itekako svjesna njihova utjecaja, ali i ograničenja te stoga sustavno poziva na poštivanje moralnih normi na tome području. Jer velika moć i utjecaj bez moralnih temelja poprima razornu snagu koja gazi i ruši čovjekovo dostojanstvo umjesto da mu služi. Kao što sam i ranije znao isticati, mediji u Hrvatskoj prolaze svojevrsnu tranziciju sa svim njezinim prednostima i manama. Pri tome nerijetko, kako upozoravaju dobronamjerni analitičari, mediji podliježu površnosti u odabiru i pristupu temama, pokazuju nedostatnu svijest o svojoj ne samo informativnoj nego i odgojnoj ulozi, podliježu utjecaju raznih interesnih skupina, napose krupnom kapitalu, te upadaju u napast služenja profitu nauštrb novinarske etike i profesionalnosti. Zato je jako važno da "primatelji" sve to imaju na umu kad se medijima služe u formiranju svojih stavova i svjetonazora. U tom smislu potrebno je poraditi na odgoju konzumenata medija. Isto tako utjecaj medija ne treba ni precjenjivati i treba ih na neki način demitologizirati. Život je, naime, pa i crkveni, puno slojevitiji i sadržajniji od njegove medijske slike. Primjerice, da je bilo suditi samo po medijskoj slici koja je vladala u komunističkim zemljama, taj se poredak nikada ne bi urušio. Očito je da, uza sav utjecaj koji imaju, mediji ipak nisu ti koji ravnaju svjetskom poviješću. Mi kao vjernici znamo da je u konačnici Bog jedini gospodar svjetskih zbivanja. Upravo u tome vjerničkom stavu i otvorenosti prema Providnosti vidim smisao postojanja katoličkih medija. Naime, koliko više bude potrebe za vjerničkom porukom, odnosno koliko "primatelji" budu više zainteresirani za produbljivanje svoga vjerničkog uvjerenja, toliko će se više otvarati prostor za crkvene medije i ujedno jačati njihov utjecaj. Vjera se naime ne nameće nego nudi i uvijek je stvar osobnog izbora. To pak ne znači da crkveni mediji ne trebaju trajno raditi na tome da budu zanimljiviji i relevantniji. Oni još uvijek u nas kao i oni javni i privatni, na neki način, prolaze tranziciju te su u svojevrsnoj fazi traženja i profiliranja. Radi se o zahtjevnom procesu koji iziskuje traženje novih putova te u tim nastojanjima imaju našu podršku.