VERITAS - br. 12/2006

>[SADRŽAJ]<

SJEĆANJA

U POVODU NEDAVNE SMRTI

Sjećanje na o. Celestina Tomića

U Zagrebu je 23. rujna 2006. umro u 89. godini života fra Celestin Tomić, franjevac konventualac, poznati hrvatski bibličar i pisac; njegova rubrika u listu Veritas bila je jedna od načitanijih. Bio je vrlo skroman i jednostavan čovjek, sluga Jahvin - kako se znao nazivati, pravi Izraelac bez lukavstva (Iv 1, 47), čovjek snažne vjere u Boga, u Isusa Krista, štovatelj Bezgrješne Djevice i bl. Alojzija Stepinca. Kao profesor zadužio je mnoge naraštaje svećenika, a kao ispovjednik i duhovnik opet mnoge generacije redovnica. Ovdje iznosim neka svoja sjećanja na ovoga divnog čovjeka, koji potječe s otoka Visa.


AUGUSTIN ZDRAVKO KORDIĆ

"O Bože, kako je ružan ovaj fratar!" – pomislih, kad sam 1953. godine prvi put vidio fra Celestina. Te godine je on, naime, došao iz Splita u samostan Svetog Duha u Zagrebu. Bio sam sjemeništarac i pohađao osmogodišnju školu. Ne znam kako sam mu se približio. Bit će da je on mene prvi opazio. Privukla me njegova dobrota i zainteresiranost za moje dječačke probleme. Povjeravao sam mu se, a on je s beskrajnom strpljivošću, blagošću, dobrotom i ljubavlju rješavao moje teškoće. Zavolio sam ga. Vrlo kratko nakon prvog susreta postao mi je najdražim i najljepšim čovjekom na svijetu. Tada sam shvatio da dobrota čini nekoga lijepim.

Prvi problem s kojim se fra Celestin u mom životu susreo bila je skrupuloznost. Kako sam i gdje pobrao taj problem kao sjemeništarac, ne znam. Koliko i koliko puta sam nakon razgovora ili ispovijedi napustio fra Celestinovu sobu radostan i preporođen! A on je uvijek imao vremena za mene, nikada nije pokazao negodovanje, bio je široke duše i srca, lijepog osmijeha kao sunce.

U takozvanoj kritičkoj fazi života kod mene su nadošli problemi s vjerom, kušnje vjere. S fra Celestinom sam proveo jako mnogo vremena u razgovorima o vjeri, Bogu, Isusu Kristu, Djevici Mariji ... Što je istina, je li Bog postoji, je li evolucija može bez Boga protumačiti postanak i razvoj čovjeka i svemira, je li Isus Krist Bog i čovjek, kako to da je Djevica Marija začela Isusa po Duhu Svetomu …? A fra Celestin je vrlo ozbiljno shvaćao probleme koje sam mu iznosio i s mnogo strpljivosti na njih odgovarao ili me upućivao na prikladnu literaturu. Kao srednjoškolac, filozofskih djela i rasprava o vjeri, pročitao sam više, nego kasnije na fakultetu. Svidjela mi se evolucija i prihvatio sam je, dakako s Bogom u središtu. U svom razmišljanju o shvaćanju svijeta bez Boga uvijek sam morao stati kod čovjeka. Da je on, tako savršen, proizvod slučaja, razvoja bez razuma koji se naziva Bogom, ne, to je nemoguće! Jednom zgodom fra Celestin me upitao, kad sam mu govorio o problemima s vjerom, je li ja vršim djela vjere? Odgovorio sam mu da nemam problema s tim djelima, nego s vjerom. Na to mi je on odgovorio da budem miran, jer da mi je vjera čvrsta. Dragi fra Celestine, hvala ti za čvrstu i postojanu vjeru, koju sam kod tebe doživljavao!

A potom su nadošli i drugi mladenački problemi kroz koje me fra Celestin lijepo vodio. Kako sam se samo radovao njegovu pismu prije novicijata! Sačuvao sam ga. U njemu stoji i ovo: "Istina sama ne dostaje. I ti si to već često iskusio. Zato je potrebno uz čvrstu volju i puno moliti. Bog i mi možemo sve. Sami po sebi ništa. Ne ja, kako kaže sv. Pavao, već milost Božja sa mnom. To moramo imati uvijek na pameti. To će nas držati u poniznosti, a što je tako važno za naš duhovni napredak i najpotrebnije … Još ti par dana ostaje u svijetu. Onda ćeš potpuno stupiti u Božju službu i Bogu se posvetiti. Zato se moli puno ovih dana Duhu Svetomu, a napose svojoj nebeskoj Majci. Nisi mi je u pismu spomenuo i to ti zamjeram!" Ovakva pisma daju mladom čovjeku pravi polet.

Fra Celestin me nije zaboravio ni kad sam kao novak ležao u riječkoj bolnici i kad se zbog krive dijagnoze očekivala moja skora smrt. Pisao mi je: "Mislimo na tebe i molimo za tebe, kao na svoga rođenog brata, po riječima našega svetog oca Franje, jer 'ako tko ljubi svoga tjelesnog brata, koliko više mora ljubiti svoga duhovnog brata' (prilagođen citat). Bolno nas se sviju dojmila tvoja bolest. Vidim na licima sve tvoje subraće zabrinutost." A u drugom pismu stoji: "Ali budi siguran da se ništa ne događa bez volje Oca nebeskoga; zato možeš biti miran. Nek se vrši volja njegova; istina često je teška, nedokučiva, ali uvijek je to volja Oca. I to nas tješi." Kao da čovjek čita svete oce.

Fra Celestinova riječ tješila me i za vrijeme vojnog roka u Kumanovu, u Makedoniji. Pisao mi je hrvatski i talijanski. Bio sam u previranju. Tražio sam što je volja Božja u mom životu. Tražio sam istinu. A fra Celestin mi odgovara Isusovim riječima: "Istina će vas osloboditi." I nastavlja: "Velike i snažne riječi. Ali ona Istina, koja nije samo neko filozofsko rezoniranje, ili bolje reći trabunjanje, već koja je život, zahvaća cijelog čovjeka i razum i volju i dogmu i moral, i dušu i srce. Tada je lako moliti i … živjeti. I mir Božji razlijeva se dušom i svu je ispunja. Za tim mirom nastoj težiti. Uteci se Onoj koja je naša Radost i Mir, koja nam je donijela Svjetlo i Istinu, po kojoj mi dolazimo do Svjetla." Ovim i sličnim riječima mnogo mi je fra Celestin pomogao u prihvaćanju Istine, Isusa Krista, u konačnom odabiru redovničkoga i svećeničkog života. Kako je lijepo u životu imati nekoga tko te razumije i pomaže ti na putu prema dobrom Bogu!

Fra Celestin mi je bio magistar kroz cijelu bogosloviju a isto tako i profesor biblijskih znanosti na teologiji. I sada mi u ušima odzvanjaju njegove riječi upućene nama ređenicima prije primanje reda subđakonata: "Ja sam tvoj dio i tvoja baština" (Br 18, 20). To što je Bog rekao Levijevom plemenu u Starom zavjetu, govorio je tada nama ređenicima po fra Celestinu: Bog je tvoja baština te odsada potpuno pripadaš njemu i nikome drugome. Fra Celestina sam posebno blisko doživljavao na zajedničkom ljetnom odmoru klerika u Cresu, u Barbarovoj Dragi. Igrao je s nama vaterpolo. U žaru igre smjeli smo ga i potopiti. Odlično je plivao.

"Hajdemo još jedanput!" – opetovao je fra Celestin po tko zna koji put za vrijeme proba pjevačkog zbora nas klerika. A mi smo poslije svakog ponavljanja iščekivali kraj probe. No, fra Celestin je nastojao da pjevanje u crkvi bude što bolje, što pjevnije, što dostojnije Boga. Njegovo samouko sviranje četveroglasnih misa i drugih skladbi na orguljama bilo je pravo otkriće. Liber usualis, knjiga s gregorijanskim napjevima misa i psaltira, postao je naš svagdašnji "misal".

Fra Celestinova vjera u Boga, u Isusa Krista bila je pravi biser, stajala je kao granit, kremen - kamen u središtu njegova života. Kristocentrizam je bio, u duhu franjevačke škole, u središtu njegove biblijsko - teološke misli. Pohodi euharistijskom Isusu bili su kod njega vrlo česti. Bio je vrlo odan Bezgrješnoj Djevici i oduševljavao nas klerike za udrugu "Vojske Bezgrješne" sv. Maksimilijana Kolbea. Bio je vrlo lucidan a istovremeno skroman i ponizan, franjevački jednostavan i malen. Trpio je zbog svojih skromnih mogućnosti prenošenja studentima i drugima velikoga teološkoga i duhovnog blaga, koje je posjedovao. No, uza sve to napisao je mnogo knjiga i članaka biblijskog sadržaja.

Kad ga je pri koncu života bolest prikovala uz sobu i krevet, volio je s posjetiteljem izmoliti dio časoslova. Redovito se ispovijedao. Želio je primati ovaj sakrament i kada više nije mogao govoriti. Tako, kad sam ga kod jednog od posljednjih susreta uporno pitao koju bih mu pjesmu Majci Božjoj mogao zapjevati, rekao je samo jednu riječ: "Ispovijed!" Dakako, dao sam mu odrješenje a da on nije progovorio ni riječi. Bio je svjestan da mu se približava kraj ovozemaljskog života. Nastojao se suobličiti Kristu patniku po primjeru bl. Alojzija Stepinca. Spominjao je kako je ovaj blaženik služio i dao služiti sv. mise za svoje neprijatelje, pa je dodavao: "A ja nemam neprijatelja." Kad sam ga zapitao pod konac života zašto po drugi put čita knjigu o patnjama sv. Terezije od Djeteta Isusa, odgovorio je: "Nisam znao da je ona toliko trpjela." Želio je proći njezinu školu patnje.

Hvala ti, Gospodine Bože, za fra Celestina, za njegov primjer uzornoga ljudskoga, redovničkoga i svećeničkog života! Hvala ti što si ga postavio u moj život! Uvjeren sam da si ga već bogato nagradio za njegovu ljubav prema tebi, da si ga u svom kraljevstvu nagradio samim sobom. Hvala ti, fra Celestine, za sve što si u mom životu učinio!

>[SADRŽAJ]<