"O Bože, kako je ružan ovaj fratar!" – pomislih, kad sam 1953. godine prvi put vidio fra Celestina. Te godine je on, naime, došao iz Splita u samostan Svetog Duha u Zagrebu. Bio sam sjemeništarac i pohađao osmogodišnju školu. Ne znam kako sam mu se približio. Bit će da je on mene prvi opazio. Privukla me njegova dobrota i zainteresiranost za moje dječačke probleme. Povjeravao sam mu se, a on je s beskrajnom strpljivošću, blagošću, dobrotom i ljubavlju rješavao moje teškoće. Zavolio sam ga. Vrlo kratko nakon prvog susreta postao mi je najdražim i najljepšim čovjekom na svijetu. Tada sam shvatio da dobrota čini nekoga lijepim.

U takozvanoj kritičkoj fazi života kod mene su nadošli problemi s vjerom, kušnje vjere. S fra Celestinom sam proveo jako mnogo vremena u razgovorima o vjeri, Bogu, Isusu Kristu, Djevici Mariji ... Što je istina, je li Bog postoji, je li evolucija može bez Boga protumačiti postanak i razvoj čovjeka i svemira, je li Isus Krist Bog i čovjek, kako to da je Djevica Marija začela Isusa po Duhu Svetomu …? A fra Celestin je vrlo ozbiljno shvaćao probleme koje sam mu iznosio i s mnogo strpljivosti na njih odgovarao ili me upućivao na prikladnu literaturu. Kao srednjoškolac, filozofskih djela i rasprava o vjeri, pročitao sam više, nego kasnije na fakultetu. Svidjela mi se evolucija i prihvatio sam je, dakako s Bogom u središtu. U svom razmišljanju o shvaćanju svijeta bez Boga uvijek sam morao stati kod čovjeka. Da je on, tako savršen, proizvod slučaja, razvoja bez razuma koji se naziva Bogom, ne, to je nemoguće! Jednom zgodom fra Celestin me upitao, kad sam mu govorio o problemima s vjerom, je li ja vršim djela vjere? Odgovorio sam mu da nemam problema s tim djelima, nego s vjerom. Na to mi je on odgovorio da budem miran, jer da mi je vjera čvrsta. Dragi fra Celestine, hvala ti za čvrstu i postojanu vjeru, koju sam kod tebe doživljavao!

Fra Celestin me nije zaboravio ni kad sam kao novak ležao u riječkoj bolnici i kad se zbog krive dijagnoze očekivala moja skora smrt. Pisao mi je: "Mislimo na tebe i molimo za tebe, kao na svoga rođenog brata, po riječima našega svetog oca Franje, jer 'ako tko ljubi svoga tjelesnog brata, koliko više mora ljubiti svoga duhovnog brata' (prilagođen citat). Bolno nas se sviju dojmila tvoja bolest. Vidim na licima sve tvoje subraće zabrinutost." A u drugom pismu stoji: "Ali budi siguran da se ništa ne događa bez volje Oca nebeskoga; zato možeš biti miran. Nek se vrši volja njegova; istina često je teška, nedokučiva, ali uvijek je to volja Oca. I to nas tješi." Kao da čovjek čita svete oce.

Fra Celestinova riječ tješila me i za vrijeme vojnog roka u Kumanovu, u Makedoniji. Pisao mi je hrvatski i talijanski. Bio sam u previranju. Tražio sam što je volja Božja u mom životu. Tražio sam istinu. A fra Celestin mi odgovara Isusovim riječima: "Istina će vas osloboditi." I nastavlja: "Velike i snažne riječi. Ali ona Istina, koja nije samo neko filozofsko rezoniranje, ili bolje reći trabunjanje, već koja je život, zahvaća cijelog čovjeka i razum i volju i dogmu i moral, i dušu i srce. Tada je lako moliti i … živjeti. I mir Božji razlijeva se dušom i svu je ispunja. Za tim mirom nastoj težiti. Uteci se Onoj koja je naša Radost i Mir, koja nam je donijela Svjetlo i Istinu, po kojoj mi dolazimo do Svjetla." Ovim i sličnim riječima mnogo mi je fra Celestin pomogao u prihvaćanju Istine, Isusa Krista, u konačnom odabiru redovničkoga i svećeničkog života. Kako je lijepo u životu imati nekoga tko te razumije i pomaže ti na putu prema dobrom Bogu!

Fra Celestin mi je bio magistar kroz cijelu bogosloviju a isto tako i profesor biblijskih znanosti na teologiji. I sada mi u ušima odzvanjaju njegove riječi upućene nama ređenicima prije primanje reda subđakonata: "Ja sam tvoj dio i tvoja baština" (Br 18, 20). To što je Bog rekao Levijevom plemenu u Starom zavjetu, govorio je tada nama ređenicima po fra Celestinu: Bog je tvoja baština te odsada potpuno pripadaš njemu i nikome drugome. Fra Celestina sam posebno blisko doživljavao na zajedničkom ljetnom odmoru klerika u Cresu, u Barbarovoj Dragi. Igrao je s nama vaterpolo. U žaru igre smjeli smo ga i potopiti. Odlično je plivao.

Fra Celestinova vjera u Boga, u Isusa Krista bila je pravi biser, stajala je kao granit, kremen - kamen u središtu njegova života. Kristocentrizam je bio, u duhu franjevačke škole, u središtu njegove biblijsko - teološke misli. Pohodi euharistijskom Isusu bili su kod njega vrlo česti. Bio je vrlo odan Bezgrješnoj Djevici i oduševljavao nas klerike za udrugu "Vojske Bezgrješne" sv. Maksimilijana Kolbea. Bio je vrlo lucidan a istovremeno skroman i ponizan, franjevački jednostavan i malen. Trpio je zbog svojih skromnih mogućnosti prenošenja studentima i drugima velikoga teološkoga i duhovnog blaga, koje je posjedovao. No, uza sve to napisao je mnogo knjiga i članaka biblijskog sadržaja.