Nekoliko pitanja prof. Miri Beutz u povodu 500. broja "Veritasa"

Vi ste poznata spisateljica dječje književnosti, a krasi Vas i neumorna briga za spašavanjem od zaborava nekih ženskih literarnih likova naše prošlosti. Kako je došlo do tih Vaših sklonosti prema takvoj književnosti i prema tim likovima?

Ako današnjim očima pogledam nekoliko desetljeća unatrag, četiri ili pet, zatičem se u posve drugačijem svijetu, svijetu teško usporedivim s današnjim.

I stoga mi nije lako odgovoriti na pitanja koja bi trebala osvijetliti kako je neka srednjoškolka bježala od okrutne, ratnim zbivanjima osiromašene stvarnosti u svoj svijet snova i poneke od njih zapisivala ne nadajući se da će ikada biti objavljeni.

Pa ipak...upornost i svladavanje teškoća ratnoga i poratnoga svakodnevnog života bijegom u zapisivanje trenutačnih osjećaja urodilo je nekim plodom.

I sada, danas, ističem da "...nije presudno kako sam živjela, nego kakve sam plodove iz života iznijela na rukama svojim".

Tu rečenicu dugujem našoj poznatoj katoličkoj spisateljici Sidi Košutić, s kojom sam surađivala a kasnije i prijateljevala sve do njezina odlaska u Vječnost.

Istodobno dok sam se osmjelila ponuditi nešto od svojih crtica, pjesama ili priča nekome od izdavača časopisa, bile su već na vrhuncu poslije Ivane Brlić-Mažuranić Jagoda Truhelka, Zdenka Marković, Mara Švel-Gamiršek, Dora Fanova, Višnja Stahuljak...

Nije uzalud Ivana Brlić-Mažuranić u jednom sjećanju na svoje školske dane naglasila da "rečenica obuhvaća svijet".

U časopisu "Hrvatica", koji je uređivala Marija Jurić Zagorka, a kasnije u "Suvremenoj ženi", čija je urednica bila Sida Košutić, započelo je objavljivanje nekih mojih radova. Još pod djevojačkim imenom.

Stoga se sada bavim pisanjem njihovih životopisa nastojeći ih spasiti od zaborava.

Nakon tog razdoblja, češće pod pseudonimom, rijetko pod pravim imenom, uspjela sam nešto objaviti i u dječjim časopisima da bih se nekako probila do tiskanja triju proznih knjižica i jedne zbirke pjesama namijenjenih djeci.

Oduvijek me više privlačilo zaodijevanje ljudskih vrednota u dječji ogrtač. Tako sam mogla u naizgled jednostavnom pripovijedanju, u neposrednom prepričavanju zbivanja, reći između redaka mnogo onoga što ne bih mogla izravno za odrasle.

Ljestvica vrednovanja smanjivala se vrtoglavo, pa su priče o životinjama, pticama, kućnim ljubimcima bile tada jednako značajne kao što su sadašnjim generacijama kompjutorske igre i igrice.

Budući da nisam radila izravno u struci, a diplomirala sam povijest hrvatske književnosti i hrvatski jezik, radila sam kao korektorica, lektorica i grafička urednica u izdavačkim poduzećima.

Kako je došlo do suradnje u "Glasniku sv. Antuna", a kasnije "Veritasu"?

Kao grafička urednica morala sam nadzirati i odobravati za tisak već oblikovane stranice pojedinih izdanja koja sam uređivala. Često sam boravila u tiskarama, pa sam se tako našla uz "regal" na kojemu su čekale "lađe" da se u njih slože ili "prelome" članci i pripadajuće ilustracije za "Glasnik". Pripomogla sam pri prijelomu kako bi se regal što prije oslobodio za moje izdanje. Tako sam upoznala urednika "Glasnika", patra Ivona Ćuka.

Moje dosadašnje iskustvo dobro je došlo u počecima izlaženja lista i suradnja na njegovu ostvarivanju nastavila se od njegovih skromnijih početaka kao "Glasnika sv. Antuna", tiskanog u crno-bijeloj tehnici, do njegova preimenovanja u "Veritas", djelomice tiskanog u tonu s naslovnicom u boji.

Lektorirala sam rukopis, grafički oblikovala stranice, prelamala i korigirala sve do superrevizija. Deset godina.

Razumljivo da mi se tako pružala prilika i za literarnu suradnju. Javljala sam se pod pseudonimom. U "Veritasu" kao Selma Milanić, Bakica i Roland Ajarque. U vanjskim dječjim časopisima kao Virana Rolandi. Objavljene knjige su pod pravim imenom. Zbirka dječje poezije imala je dva izdanja.

Tako je bilo. Zašto? Teško je sada objasniti zašto! To znaju samo oni koji su svoje misli, naziranja i osjećaje potaknute suvremenim zbivanjima morali objavljivati pod tuđim imenom ili izmišljenim imenima. Tko su oni bili u stvarnosti, znala su uglavnom samo uredništva.

Tada, kad je vjerski tisak bio u začecima, kad se "Glasnik sv. Antuna" pojavio uz "Glas Koncila" kao ptica Feniks, kad se borilo za svaku hrvatsku riječ, kad su se primjedbe na suvremena zbivanja prikrivala dvosmislenim rečenicama, glavni urednik, pater Ivon Ćuk, oštro je pisao osvrćući se na domaća i svjetska zbivanja. Većinu osjetljivih tema obrađivao je bespoštedno.

Tako usmjerena revija privukla je čitateljstvo i naklada je rasla. A rasla je i sumnjičavost vlasti. Cijela naklada "Veritasa" jednog je mjeseca zaplijenjena a urednik kazneno okrivljen.

Što je to značilo psihički i materijalno znaju samo sudionici tih nedaća. Trebalo je naći hrabrosti i upornosti da se nastavi.

I...nastavilo se! Ali, trebalo je mnogo taktike, mnogo suspregnutih spoznaja, uvjerenja i htijenja da se ne uznemire vlasti a zadovolji gladno čitateljstvo.

Prvih deset godina izlaženja lista dokazalo je da je "Veritas" bio na dobrom putu i da je vrijedilo podastrijeti čitateljima svoja viđenja suvremenih događanja.

Mnogi od onih koji su ispunjavali člancima i tematikom sadržaj lista iz mjeseca u mjesec ili su otišli zauvijek ili odlaze, a njihova stremljenja i htijenja nisu se ugasnula.

Oni koji su još uvijek tu, sjećaju se teških dana, njeguju uspomene. Bez uspomena nema ni prošlosti.

Jednom – hranit ćemo se kruhom
kojeg su od nas drugi bili siti;

Jednom – tažit ćemo žeđ
samo vodom koju dali smo piti;

Jednom – odjenut ćemo se odjećom
koju smo nekad darovali;

Jednom – prostrijet će nam ležaj
oni koji kod nas su prebivali;

Jednom – tješit će nas riječi
kojima smo tuđe blažili tuge;

Jednom – njegovat će nas bližnji
tek ako smo dvorili druge:

U vječnosti život sav se zrcali,
u njoj se vide veliki i mali.

Selma Milanić