Činilo joj se da je nebo palo na nju. Uznemirena, u tugu zavijena.

Zimski susreti u vjeronaučnoj dvorani. Biblijska večer. Došli mnogi. Vrijeme predbožićno.

Ono što je te večeri čula bilo je namijenjeno svima, a jedino se ona osjećala prozvana. Govornik se očima obraćao njoj. Primijetila je podsmješljive poglede prijateljica. Razgovor je bio o obitelji, problemima, djeci i budućnosti. Imala je dojam, nakon svega, da na Božji blagoslov i na domovinsku zahvalnost mogu računati samo oni koji imaju djecu. Osjetila se izdvojena, obilježena, neplodno drvo na koje se, kako reče govornik, ni majmun ne penje.

Začudila se iznesenim podacima da više od osamdeset posto mlađih parova u domovini ima dvoje djece. "To je zamjena za biološke roditelje", reče govornik. "Treće je dar."

Izašla je u noć prije nego drugi. Plakala je pred Gospinim kipom. "Prokleta sam neplodnošću. Pomozi mi, Gospe blažena, u ime sina svoga novorođenog!"

Sve se to ponavljalo svake godine, osobito pred Božić. Nadali su se da će i njima svanuti Božić utroje. Uzalud. Unatoč neuspjelim liječenjima, neuslišanim molitvama, ostala je čvrsta u nadi.

Uprta pogleda u Marijine oči. Gledale su se kao što se prijateljice gledaju. Prisjeti se zadnje trudnoće i zadrhta. Nerado se u sjećanju vratila u jedan od težih dana u životu.

"Trudna sam", reče "Sigurna si ili je to uzaludno radovanje kao i do sada?", upita muž Marko.

Nazirala je nepovjerenje u njegovim riječima. To je zaboli. Zaplaka sa svim u sebi. Procvili. "Ubi me, otjeraj me, neplodnu. Nisam te dostojna." Navirale su riječi u ritmu plača. Neutješena. "Za sve sam kriva. Vidim ti u očima."

On je zagrli, smiri. To se događalo sve češće. "Volim te zbog tebe", reče.

"Pomozi mi, Bogorodice, Djevo, majko novorođenog!", molila je gušeći se u suzama. "Da mi je zagrliti porod tijela moga, kao što si ti grlila u Betlehemu, Djevice i Majko!"

"Stvarno si me zabrinula", začula je prijateljičin glas. "Uzalud plačeš. Nije ti dijete suđeno, pa nije. Ja ih imam dvoje, a mogla sam četvero da..."

Pokretom ruke prekrila je njezine usne, zatomila kazivanje. "Ubila si ih!", reče nakon predaha. "Ubila si nerođenu djecu, nesretnice!" Ote joj se uzvik. Nije mogla suzdržati bijes.

"Kakvu djecu? Nije to dijete, to je …Ništa.!" reče.

"Kako ništa? Dijete je od začeća čovjek, i dok nisi svjesna trudnoće, ima temelja za rast organa, krvotok, srce!"

Nije primijetila da su obje stajale u krugu, s dva različita središta. U jednom je bio život, u drugom smrt. Smirila se tek nakon što je osjetila dodir i razumijevanje u svećenikovim očima. Prijateljica je stajala usred kruga sama, izdvojena, obilježena grijehom koji je učinila. Bilo joj je žao. Pokajala se za riječi koje je rekla, za osudu.

"Tko sam ja da sudim?" reče.

"Malo ih je koji mogu prvi baciti kamen!"

Godinama su bili na listi čekanja za usvojenje djeteta. Marko je gubio strpljenje. Činilo mu se da su uzaludni i besmisleni svi ti papiri, dokazi, pregledi, saslušanja.

"Da nam je radost za ovaj Božić, dijete!", reče.

"Bog bi zasigurno dao nakon svih molitava koje sam mu uputila, ali ljudi ne daju."

Prijateljicu je sretala, onako usput, kao da i nije. Nisu im se oči srele. Među njima je bila tajna kao zid, koji nije bilo lako srušiti.

"Rodila moja Kata, pa želi da dođeš u rodilište", vijest joj priopći Katin muž Luka i ode. Gledala je za njim. U njegovim očima, u glasu, nije bilo radosti.

Bojala se susreta. Rodilište. Široki hodnici prepuni ljudi. Čekaju. Nervoza u pokretima, cvijeće u rukama. Sestre u bijelom s djecom u naručju.

Na krevetima mlade majke. Šalju i primaju poljupce onima iza stakla. Ona je uspjela doći do kreveta. Rodilja je ležala okrenuta zidu. Uz nju dijete. Okrenula se na poziv.

"Čestitam", reče. "Sretna sam zbog tebe, a za one riječi, oprosti. Bog se raduje s tobom jer si…." rekla je.

"Oni se ne raduju", reče rodilja i zaplaka. "Tvoja mi je kritika dala snagu za ispovijed, poželjela sam biti kolijevka, a ne grob svojoj djeci."

"Što sam ja nerotkinja? Grob?", promucala je. "O Bože jedini, Veliki, smiluj se meni i obraduj me životom."

Gledala je oko sebe ljude u bijelom.

"Onesvijestili ste se, gospođo", reče sestra sućutno. Smiri je Markov dodir. Osjeti nježnost u njegovim rukama.

"Umrijet ću za dječjim plačem", reče. "Nikako da k sebi dođem, da se pomirim, smirim! Noću, dok ti spavaš, ja razmišljam obuzeta nježnošću i zaspem. Probuđena požalim što nisam umrla u snovima."

"Doći će radost i u naš dom - s djetetom - jednom!", pokuša je utješiti.

Ovogodišnje Došašće svetkovano je kao i svake godine. Ranim jutrom ožive mračni sokaci, jedino ih crkva mami svjetlom.

"Pismo, pismo!" uzvikivao je seoski poštar. "Ako je radost, s vama je dijelim, ako je tuga, i svoje imam dosta!"

Poziv! "Ustanova za nezbrinutu djecu".

Široki hodnici, lutke na svakom zidu, šareni crteži. Odnekud se čuje plač.

"Pođite za mnom. U ovoj su sobi djeca za odabir. Jučer su ih donijeli od privremenih udomitelja", reče glavna sestra.

Stajali su skamenjeni na vratima. Unutar sobe krevetići, u njima djeca. Neki su bili budni, uspravljeni, drugi usnuli među igračkama. Sitni i nezaštićeni doimali su se kao krpene lutke koje je netko ostavio do druge igre.

Marko je zamijetio da ih uporno promatra crnoputi dječak do prozora.

Nije odvajao pogleda. "Gleda nas", reče. "Ja bih djevojčicu", uzvratila je.

Prolazili su pokraj krevetića, gledali i opet se vraćali na početak. Kad ga je pogledala, nije ustuknuo. Gledao ih je netremice. Stavio je svoje male ruke u njezine ispružene. Prihvatila ga je kao što se prihvaća skupocjen dar. Osjeti otkucaj njegova srca na svom dlanu. Nije se branio, nije plakao. Smiren.

Marko je javio svojima. Dočekali su ih susjedi. Njegovi, osim nekih, nisu imali vremena. Bilo im je krivo što im u rod ulazi netko nepoznat. Bojali su se za čistoću svoje krvne loze, strahovali su da će neznanac nositi njihovo prezime, svojim zvati ono što su mukotrpno stekli, krvlju branili.

Nije bilo samilosti, ne bar za sada.

Unatoč svemu, kuća im se pretvorila u radost. Odzvanjale adventske pjesme, dolazili čestitari, među njima i stari župnik. Radovao se njihovoj radosti.

Markov je otac s nekima od njegove rodbine u seoskoj gostionici liječio nezadovoljstvo, neopravdani strah.

"Tko zna čije je krvi?", otpoče. "Mater mu je tamo neka, kažu da je silovana u Domovinskom ratu, da je rodila pa ostavila. Čije li je krvi? Ne daj Bože da je njihove!"

"Još je nekršten", podbadali su ga sudrugovi u piću. "Da je bar krst na njemu, ovako opoganit će kuću, navući uroke, i ne daj Bože, nesreću!"

"U mojoj kući ne bi noćio!" reče susjed Tuna. "Ja ti kažem, da ti kažem!"

"Stidite se, svi!", poviče iznervirani gostioničar. "Zar je važno odakle je i tko mu je otac. Dijete je dijete, ma čije bilo!"

"Lako je tebi govoriti, ne živiš ti u familiji, pod istim krovom. A meni? Bojim se da nam čistu lozu ne opogani, da se krv pomiješa, toga se bojim!"

"I jeste mi neka loza, došli u ove pitome krajeve nešto prije od drugih. Iz istog smo korijena, ali `došlje´ plodne djecom, siromašne kruhom. Da nismo došli tko bi vas pokopao. Pusta vam zemlja!"

"Smirite se. Nije to vrijedno svađe, osobito sada pred Božić!"

Krstili su ga nakon svete mise, u drugoj nedjelji Došašća. Dobio je ime Stjepan po pokojnom njezinom ocu. Neki su predlagali: Božidar.

"On nam je Božji dar i kad ne nosi to ime", rekla je prisutnima.

Selo uzavrelo od seljana. Uokolo crkve djeca. Snježni pokrivač, nenačet pamti njihove stope.

"Idi ti, ja ne mogu zbog maloga. Podno bora, uz staru hrastovu škrinju, namjestila je poveće jaslice. Na ležaju od slame dječak. Gledala ga je radosna srca, pjevala umjesto anđela.

Ponoć je odavno prošla. Selom se čula pucnjava, pjesma, koraci.

U kuću uđe Marko, a za njim i svi njegovi.

"Na dobro ti došlo porođenje Isusovo!" rekoše uglas.

"I s vama Bog da je zajedno!", izgovori iznenađena.

Gledali su u jaslicama dječaka kao da u Betlehemu Isusa gledaju.

"Neka je sa srećom!", poče Markov otac, "Neka je sa srećom, iako bih rada znati čije je krvi, kojem narodu pripada." Marica se okrenu prema svima. U ruci je držala dječakov zdravstveni karton.

"Krv mu je nula pozitivna", reče. "Može je dati svima u nevolji, kao Isus!"

Sleđeni. Očekivali su povik, prijekor, psovku.

"Pa neka mu je sretan prvi Božić!" izusti djed.

Odahnuše. Dječak se oglasi plačem.

Uspomene su navirale kao plima, i ispunjavale njezinu dušu ljepotom, zahvalnošću i bezbrižnošću. Osjećala se kao vrapčić: jednostavan, neugledan, običan, a opet dragocjen u Božjim očima, jer ga je On upravo takvog, običnog, malog, sitnog i neznatnog stvorio. Ponovno je u Londonu! Sve ove prelijepe, raskošno okićene, blještave ulice, trgovi i avenije, kojima su koračali kraljevi, kraljice, prinčevi, princeze, vojskovođe i vojske sad je prosuto pred njezinim očima. Ništa na svijetu, po njezinu sudu, nema takav šarm, kakav ima London za Božić i Novu godinu. Nije tu prvi put, ali sad je prvi put tu službeno. Izvjestiteljica je s Taiz'e - susreta mladih Europe, i dok njezine kolegice i kolege misle da je samo pred TV - ekranom, ona uživa u prelijepim božićnim pjesmama koje se stalno "vrte" kamo god krene, u druženjima s Lelom, mladom djevojkom iz Zagreba, i s nekoliko mladića iz Leedesa i Liverpoola, koje su ona i Lela upoznale već prvog dana. Svi su oni, kao i oni iz Švedske, Finske, Španjolske, Mađarske i ostalih europskih zemalja ovdje na Taiz'e - susretu i hodočašću povjerenja.

Sadržaji su vrlo bogati tijekom cijelog dana, tako da malo vremena ostaje za osobno obilaženje londonskih znamenitosti, ali Ivani to ne smeta, jer je i tako sve galerije, muzeje, najšminkerskije trgovine i ostala mjesta za slikanje "odradila" još kao studentica, pri prvom boravku u ovom velegradu. Osjeća se jednostavno blistavo.

Doduše nema ni novčića, jer je došlo do nekih nesporazuma u dogovoru oko cijelog puta, ali kako ima osiguran smještaj, besplatan prijevoz autobusima, podzemnom željeznicom i besplatne obroke, nije se time uopće opterećivala. Dala je duši krila i nekoliko dana, imala je osjećaj, jednostavno je lebdjela. Njezino katoličko srce bilo je dovoljno široko da u njemu bude mjesta i za protestante, i za pravoslavce, i za sve druge. London ju je od prvog dana fascinirao i zbog kozmopolitizma. Svaki dan je nastojala biti na misi u Westminsterskoj katedrali, i to ne samo zbog mise i pričesti, nego i zbog ljepote liturgije na latinskom jeziku. Lela i "dečki sa sjevera", s druge strane, željeli su upoznati što je moguće više crkava, pa im je bilo drago ući u bilo koju i tu, na miru, poluglasno, izmoliti Gospinu krunicu. Ivana je bila oduševljena činjenicom da dečki, koje je lako zamisliti na koncertu Rolling Stonesa, svaki dan žele izmoliti krunicu, koju su naučili moliti u Međugorju.

Crkva sv. Pavla najveća je crkva u Londonu. Nakon Westminsterske katedrale, gdje su prethodne večeri molili uz kardinala Katoličke crkve, nakon molitve u Westminster Abbey, crkvi u kojoj se kruni engleska kraljica ili kralj, koja je sjedište nadbiskupa Anglikanske crkve, večeras će glavna molitva biti u crkvi sv. Pavla, također anglikanskoj, a predmolit će brat Roger. Nitko iz Ivanine "klape" nije mogao sakriti uzbuđenje. Jedan od mladića je pričao kako ga je, prije nekoliko godina, kad je bio u Taiz'eu, brat Roger zagrlio i kako se nakon toga osjećao kao da ga je cijelog zahvatio "strujni val" ljubavi i radosti. Isto se tako osjećao kad je, prilikom jednog hodočašća u Rim, uspio dotaknuti ruku Sv. Oca Ivana Pavla II., a ovaj ga je uhvatio i stiskom šake pozdravio. Isti osjećaj neke unutarnje ljepote prožeo ga je i tada. To se ne zaboravlja, dodao je i jedva čekao da ugleda tog starca.

Braća u bijelom klečala su u prvim redovima, obasjani tisućama malih voštanica, ispred njih je bila ikona Bogorodice, a orkestar sa strane je svirao lijepe, jednolične, meditativne melodije, koje su pomagale da se svi prisutni, a bilo ih je oko 12.000 ( toliko stane u katedralu) saberu u molitvi i poslušaju Riječ, koju su im govorila braća. Odjednom su počeli "škljocati" fotoaparati, bilo je jasno da, vodeći djevojčicu sa sobom, ulazi brat Roger. U trenu je bio zapljusnut bljeskovima fotoaparata, kao kišom krijesnica u jasnoj, ljetnoj noći. Ivana se rasplakala. Nije ga dotakla, samo ga je vidjela i slušala, ali i to je već bilo dovoljno da je emocije nadvladaju. Suze su klizile niz lice.

Bila je sretna….Pjevala je s ostalima "Laudate Dominum", "Kyrie", "Aleluja", a baš joj je na dušu sjela Gospina molitva "Magnificat anima mea Dominum" koja se koralno pjevala, njoj se činilo, cijelu vječnost. Gospinu molitvu nastavila je u sebi pjevati i nakon završetka meditacije, koja je trajala gotovo do ponoći.

Kad je izašla iz crkve, pokušala je naći Lelu i dečke, a kako ih ni nakon desetak minuta nije našla, odlučila je sama otići kući, odnosno u dom obitelji koja ih je tako srdačno primila. Godila joj je ova samoća, jer je mogla "prebirati u svom srcu sve što je doživjela".

Tek kad je službenik kraljevske željeznice (sve je u Engleskoj "kraljevsko", uočila je već pri prvom boravku ovdje) došao do nje i zamolio je da napusti vagon podzemne željeznice, jer je to zadnja postaja, trgla se. Bez obzira što je shvatila da je sama u vagonu, pokušala je objasniti da ima još tri postaje do one na kojoj izlazi. Čovjek se nasmijao: "Vi ste sigurno strankinja, i ne znate da vlak vikendom ne ide dalje. Sorry! I: Sretan Božić i Nova godina!"

Našla se na ulici, neznano, negdje. Mogla je biti u Kairu, u Rimu, u Oslu. Bila je u Londonu, a svejedno nije pojma imala gdje je U trenu se prizemljila: nema ni novčića, ne zna gdje je, a noć je, i nigdje nema ni žive duše. Tek je pokoji auto osvijetli farovima. Snijeg i kiša su joj natopili kapu i kaput. Uzdahnula je, uzela krunicu iz džepa i polako, sabrano počela moliti. Nije joj se nikamo žurilo, kad i tako nije znala kamo treba krenuti, ni kako. Kad je izmolila posljednju Zdravomariju Radosne krunice, naišli su neki dječaci i ona im je pokazala adresu koju je imala napisanu na papiriću. Tu je bio i telefonski broj. Dječaci su joj bili voljni pomoći, ali ni oni nisu znali gdje je dotična ulica, pa su zajedno krenuli i ubrzo sreli jednog gospodina, koji se ispričao što ni sam ne zna, jer je novi anglikanski pastor u ovom dijelu grada, ali stanuje u blizini, pa će nazvati zapisani broj.

Za deset minuta Ivana je sjedila u dnevnom boravku svojih domaćina, pila topli čaj i pokušavala objasniti zašto nije došla ranije. Lela je već bila tu. Gledajući je kako umire od neugodnosti i stida, svi su se od srca nasmijali, i objasnili zašto se smiju. Lela se s dečkima također izgubila (i oni su tražili nju, a nisu je našli), ali oni su nazvali taksi, koji ih je jedno, po jedno razvozio, kao što pekar rano ujutro raznosi kruh. I ona je stigla tek prije nekoliko minuta. Kad im je, sad malo opuštenija, Ivana ispričala cijelu svoju priču, bili su duboko ganuti. Ne toliko njezinom pričom, koliko brigom koju je Gospa pokazala spram svog djeteta. Da se netko "smuca" po Londonu bez "prebijenog novčića", njima je bilo nezamislivo. Kao pomoć nakon ovoga sin domaćina, koji je radio u prestižnoj londonskoj banci, ponudio joj je džeparac za sljedećih nekoliko dana. Ivana je to s osmijehom odbila ali je, za uspomenu, uzela kovanicu od jedne funte!