Istina. Vrjednota koja je oduvijek bila na cijeni i prema kojoj su se ljudi svih vremena i prostora, iz svih slojeva društva, iz svih zvanja i zanimanja uvijek odnosili s posebnim strahopoštovanjem. Mnogi su se dali u tu golemu avanturu traženja i tumačenja istine: filozofi, teolozi, književnici, pjesnici, političari, i svatko toj temi pristupa na svoj način. A, što je to istina? Ovo pitanje i sam Pilat, podijeljen između onoga što osjeća i onoga što drugi govore, postavlja Isusu, koji za sebe kaže da je put, istina i život (Iv 14, 6). Pitamo se i mi, jer tražiti istinu i za njom ići nije zadatak samo filozofa i teologa, nego svih nas. Svi koji smo povjerovali kako milost i istina nasta po Isusu Kristu (Iv 1, 17) dužni smo svega svoga života nastojati živjeti u skladu s tom istinom.

"Tražiti ono što je istinito ne znači tražiti ono što je poželjno" (A. Camus). Rado ćemo stati uz ovu misao poznatog filozofa koji je zacijelo i sam prolazio kroz teškoće traženja istine. Jer, dok se neki kunu u 'živu istinu', govore laži. Dok se s istinom trguje i cjenka, stradaju nevini i pravedni. Istina je mnoge pokopala u zemlju. Istina je moćna. Ona zatvara usta drugima. Ona osvaja prostranstva. Ona vlada svijetom. Doista, pitamo se: zar je ovo istina za kojom tragamo?

Zacijelo je i sveti Antun čeznuo za istinom. Tražio ju je u knjigama, u izazovu mučeništva, u predanju sebe do stupnja da se sažeže za drugoga. Pronašao ju je u Evanđelju te je i druge poučavao kako živjeti put istine. Nakon što ju je tražio, shvatio je kako je ne treba tražiti nego živjeti. Istina se istisne iz vlastitog žića. Ona je svojstvena hrabrima i odvažnima – onima koji se ne uzdaju samo u svoje snage, nego računaju i na pomoć odozgor.

I, ako se smijem poslužiti riječima svetoga Pavla i donekle preinačiti, rekao bih: istina je velikodušna, dobrostiva, ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi. Sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ona nikad ne prestaje.

"Glasnik sv. Antuna Padovanskoga", koji će kasnije biti nazvan "Veritas – Glasnik sv. Antuna Padovanskoga", nastoji od svoga nastanka do danas biti glasnik istine. Njegov prvi urednik, fra Ivon Ćuk, u uvodniku prvoga broja koji je izašao za Uskrs 1962., piše: "Za Božju slavu. U čast sv. Antunu. Na korist dušama". Zacijelo je u trenutcima rađanja ove ideje i pokretanja novog časopisa fra Ivon bio zasut mnogobrojnim pitanjima i sumnjičavim pogledima: "A kako misliš to izvesti? Znadeš li kakva su ovo teška vremena?"

Nisam imao čast upoznati pokojnog subrata, ali kao da čujem njegov odgovor koji upućuje tim sumnjivcima: "Ja ne mislim ništa izvesti. Ako je Bogu na slavu, na čast sv. Antunu i na korist dušama, ovo će djelo biti prepoznato i poduprto!".

I tako je započelo odbrojavanje. Nitko nije odredio granicu. Nitko nije zacrtao dokle. Jednostavno je krenulo, kao ono u sv. Maksimilijana: jedan, dva, tri, četiri ... Bitno je djelovati. Prolazili su mjeseci, godine; mijenjale su se strukture, hijerarhije, sustavi, politike, mode... i sve je to utisnuto u ovih petsto brojeva.

Sve započinje od početka. A u početku – slušat ćemo ovih blagdanskih dana često – bijaše Riječ. Tu riječ istine i života želimo i mi nastaviti rađati kroz ovaj dragi nam časopis u vremenu koje je pred nama.

Zato: Bogu na slavu, u čast sv. Antunu i na korist svim dušama neka bude sav trud, vrijeme i talenti koji su ugrađeni u prvih petsto brojeva "Glasnika sv. Antuna Padovanskoga." Hvala svima koji su na bilo koji način pridonijeli stvaranju "Veritasa", a na osobit način hvala mome pokojnom subratu, fra Ivonu Ćuku, za njegov smioni pothvat.

Hvala vama, cijenjeni čitatelji, koji nas podupirete već 45 godina. Vjerujem da je – "Veritas" - "Glasnik sv. Antuna Padovanskoga" donio u vaše domove i u vaše živote svjetlo umu i utjehu srcu.