Vijugajući cestom međ mamurnim zagorskim bregima, toga tihoga martinskog predvečerja, dok je fra Ivan vozeći budno motrio put, a fra Zlatko zauzeto pokazivao smjer, navirali su mi na usne ovi stihovi, spjevani od sada već pokojnog, a nekada našeg župljanina Vikija Glovackog. "Dobro mi došel prijatel". Moram priznati da nikada do tada nisam bio u gostima kod neke zagorske obitelji, te mi se i ova potraga za nekim autohtonim, starim receptom, doimala poput putovanja u prošlost da iz zagrljaja zaborava istrgnemo i spasimo ono što se spasiti još da. Pitao sam se da li će biti kao u pjesmi i vjerujte mi bilo je.

Baka Anđela i djed Ivan dočekali su tri putnika namjernika s tolikom srdačnošću da smo ganuti sjeli za prostrt stol budno upijajući priče koje su nam kazivali o njihovom seocetu Šantalabi, u kojemu se svi prezivaju Šantalab, mladom vinu, njihovoj obitelji. Topla unutrašnjost i brojne stare fotografije otkrivale su prošlost obitelji, a u kutu, odmarajući se od svirke, visijela je djedova violina. Da se domaćin ne bi uvrijedio, nazdravili smo si kupicama domaćeg vina i zapodjenuli razgovor.

"Pa ne bu mi na trsu voda rasla."Dobacio je djed kad smo se umjesto vina htjeli napiti vode.

Baka Anđela, brižno je na stol donosila buncek s kiselim zeljem, mlince, pečenu racu, hajdinu kašu, štrukle, domaći kruh, te svako sljedovanje popratila poticajem da se preveč ne stidimo. Upravo je domaći kruh, pečen u krušnoj peći, bio glavni razlog našega posjeta. Kako se spravlja? Od koliko vrsta žitarica se mijesi? Kako peče? Na sva ta pitanja baka Anđela strpljivo je odgovarala.

"V posodu se dene dijelec pšenične, hržene i keruzne malje. K tomu se dene sol, demači kvas, voda, pa se se skupa zamesi. Tjeste se ostavi na toplem da se digne. Od dignutega tjesta se naprave pegače, a male se ostavi kak ti kvas za drugi pot. Pegače se denu na drvenu lepatu i ž njo se pelegnu vu vroču pač. Gda se pegača dobi žarku koricu pa naze se zeme z lepatu z pači i prekrije se s kerpu."

Tužna je činjenica da u svakodnevnom životu, što iz obijesti, što iz presićenosti, tako malo pažnju posvećujemo namirnici koja u neku ruku simbol čovjekove egzistencije. Kada se, u našem narodu, rekne za nekog da je ''gladan kruha'', time se želi reći da je stvarno dosegnuo dno i da se nalazi u teškoj situaciji. Isus u najljepšoj molitvi, molitvi Očenaša, kruh ističe kao vrhunac čovjekovih tjelesnih, ali i duhovnih potreba, jer je upravo kruh ono u čemu se On uvijek iznova prinosi kao euharistijska žrtva i daje vjernima da ga blaguju i imaju život vječni. Isus se kao kruh života lomi i daruje jednakom ljubavlju kakvom su naši preci lomili svoj mukom stečeni svagdanji kruh, odlamajući od hljeba najprije djeci, a tek onda nasićivali sebe. ''Kruh naš svagdanji daj nam danas.''

"Natočite si još vina z peharca." – poticao nas je djed, no vrijeme rastanka se približilo i zahvalivši dragom Bogu na svim dobročinstvima kojima nas svakodnevno obasiplje, zaputili smo se kući, ostavljajući za sobom selo Šantalabi u kojemu se svi prezivaju Šantalab, te naše drage domaćine baku Anđelu i djeda Ivana, koji je žalio što nismo stigli ni zasvirati koju popevku. U zahvalu njima ispisujem ove retke potpuno uvjeren da su ovi stihovi istiniti.