Odavno se nisam javio u "Veritasu", listu što ga jedni psuju, drugi ignoriraju, treći hvale, a četvrti za nj ni ne znaju. Postoji u nas agencija koja registrira vjerski tisak i razni drugi, ali nećeš dočekati da "Veritas" ikada bude spomenut. No, zato sam nedavno čuo kako je neka časna sestra govorila da je to zapravo zabranjen list kojega se, tu i tamo, kršom čita. Ej, neobičan li je ovaj naš svijet, punoglavo prazan, praznoglavo mudar, sveto nepošten...

Reći ćete, što ti je, Pile, što brundaš protuslovlja, spajaš nespojivo, mlatiš riječi, truniš gloginje? Jest, kao da sve u nas nije protuslovno? Mislite da se netko toga boji? Protuslovlje nije više samo spoznajna metoda nego konstituivni čimbenik našeg života, djelovanja, rada. Jest, i gotovo!

Tako... razgovaram ti ja nedavno s nekoliko fratara i časnih sestara. Nema što, ljudi od riječi, od misli, puni karizama. I, o čemu ćemo govoriti ako ne o svojim svetim utemeljiteljima, velikoj povijesti, slavnim djelima. Kakva svetost u njih, kakva ljubav do siromaštva, kakva poslušnost, što sve nisu učinili za socijalni poredak! A, tko o tome što znade? Mladi fratri najmanje, ništa. Govore o nekakvoj fonomenologiji, egzistencijalizmu, sociologiji, o teologiji Božje smrti (u ime Isusovo sveto!), o nekakvoj šarenoj budućnosti, o novom svijetu, novoj Crkvi, novim strukturama. A trebalo bi otkopati samo uzore, pokazati ih svima i obnova bi krenula snažno naprijed, kao po loju. I, što bi tu mogli ateisti svih boja, masoni, liberalci, prosvjetitelji, sva ta čeljad što se prihvatila mesijanstva, izbavljenja i otkupa?

Slušam ja i smješkam se, eto, malo bezobrazno se smješkam, a sve šuteći, bez riječi, na način kojim čovjek najlakše razjaruje društvo i prekida i najsvečanije panegirike.

Vidi mulca - javi se jedan subrat (tko ne zna, to znači kopile), sveto razdražen, i sijevne očima u kojima zablista munja a ne blagost. Ti kao da se svemu rugaš, sve ismijavaš... Sramota, zagunđa nekoliko fratara. Tako je - zacviliše dva anđeoska glasića časnih sestara. I stanu.

Pa ja tek sada mogu do riječi, propištam tužno. Ne, ne bih se uvrijedio ni da sam mulac, kad su danas sva nezakonita djeca dobila prava kao i zakonita. I ne rugam se ja svima i svemu nego samo nekima i nečemu, na primjer: sebi, nama, a to znači i vama, braćo moja uzorita, seke moje milovidne! Smješkam se, i to smatram trenutkom rasvjetljenja, samo zato što smo mi stvorili sjajne tetiše kojima se branimo, zaštićujemo, pokrivamo svoju nedostojnost i propuste, svoj nemar i - gutnem u prazno - izdaju!

- Vidi šempije (a to će reći: budale) - oglasi se jedan. Nastavimo razgovor - dobaci drugi. I već - jedna sestra zinu...

- Ma nemojte tako, braćo! Često ima pravo svatko govoriti pa i... O tome svjedoče privatni i javni razgovori, teološki i politički, društveni i ekonomski, svi...

Začudo, sve vilice se sklopiše.

Požurih. Vidite, rekoh: Hvaliti se članovima svoje obitelji, vješati slike po svim zidovima, to je posao propalih grofova. Hvastati se što je po koji član naše zajednice učinio za Crkvu i čovječanstvo, to može biti kontraproducentno. Hvaleći svetost i siromaštvo naših utemeljitelja, ne pomišljamo li da netko spontano pravi usporedbu između njih i nas? I da njihova veličina baca na nas odviše duge sjene? Pa onda ovakvi propali vitezovi pobuđuju prije sažaljenje nego udivljenje. Nije li u nas više dima nego Duhovskog plamena, kako je govorio sveti Bernardin Sijenski? Zar ne? Svi smo čuli za magarca koji je prenosio relikvije? Kakva svečanost za me, mudrovao dugouhi mudrac! Svijet na koljenima, cvijeće, svijeće, povorka naprijed i na začelju, pjesme, stvoren za rugalo i batine. Nije jadan mogao domisliti da je cijelo to poštovanje samo zbog relikvija koje je on nosio...

Trenutak zašutim a onda upitam: Što mislite, bi li trebalo daleko tragati da se ovakav magarac pronađe?

- Eto ga - upre prstom u me, po izgledu najponizniji subrat.

- Točno, brate rođeni, posve točno! Tu je cijela povorka magaradi koja prenose nekadašnju slavu Crkve, relikvije otaca. U tome je tragedija. A mi bismo sami morali postati relikvije umjesto da prenosimo sasušene kosti davnih vremena. Duh prošlosti živi samo ako je inkarniran u našu sadašnjost. Crkvi treba svetaca a ne brbljavaca, i to u svako vrijeme i na svakom mjestu. Što je od kvasa, što je od soli, što od grada na gori? Stara slava ne može sakriti našu bijedu. A nova proroštva često pripadaju fantazijama kojima su opterećeni manijaci. Zanimljivo, kad god se nešto veliko ruši, proroci niču kao šafrani. To su vrači a ne teolozi. Pišu horoskope umjesto istinu vjere, nama raste pa postaje "svjetlo svijeta". A tko zna što je svetost, zna i to da nje nema bez žrtve, odricanja, molitve, radosnog i predanog služenja braći i to u poniznoj jednostavnosti, u odanoj poslušnosti. Ovakvi kakvi jesmo, nećemo preobraziti svijet. Ne ide to ni pozivanjem na sjajnu prošlost ni bukom i prilagođavanjem. Vikom na strukture, trkom u avanture. Ima samo jedan put: "Odreci se sebe, uzmi križ i kreni za mnom..." I zna se, kako i gdje svršava njegov put. Izbacivanjem iz grada, iz društva, na Kalvariji. Uskrsnuće dolazi nakon smrti, nakon što umremo sebi. Ne prije. I zato... Hvala onim tihim, skromnim svećeničkim i redovničkim dušama koje strpljivo, mirno i ustrajno nose križ! Onim dragim vjernicima koji bez buke svjedoče vjernost svomu Bogu, u molitvi i trpljenju. Koju braću vole a da im o ljubavi ne govore. Jer - kakva je to ljubav koju treba galamom dokazivati?

Dugo je naša "majčica Gea" (= Zemlja) skrivala svoju golotinju pod plaštem "širokog svijeta koji se proteže iza sedam bregova i mora" u koji ju je obukla ljudska mašta i neznanje. I dugo je čovjek živio na svom dijelu toga velikog svijeta s ovu stranu spomenutih bregova i mora, i svaki je bio sretan što živi baš tu gdje jest. Vjerovao je naime da nije bez posebne Božje volje to što na "najljepšem" dijelu golemog svijeta živi baš on. Shvatljivo je da bi te providonosne okolnosti po sebi bile krnje kad u toj oazi ne bi postojala posebna vjera ili bar vlastita Crkva. Zato ih je trebalo stvoriti i stvorene su.

Još u stara vremena, dok je oikoumene (= čitav poznati svijet) bila isto što i Sredozemlje s nekim dijelovima središnje Evrope, već tada je svijet bio prevelik da bi izdržao jedinstvo Crkve. I kako se budu pomicali spomenuti granični bregovi i mora, tako će se pomicati i granice vlastite Crkve, a s njome i njene istine.

No, ta je "majčica Gea" ipak demitologizirana. Neki odvažniji ljudi skinuli su s nje taj romantični plašt i izložili je tako ogoljelu i okruglu razočaranom pogledu njenih sinova - onom demitoligizirajućem pogledu koji poput tangente bespoštedno siječe sve moguće točke na Zemljinoj površini gubeći se u kozmičkim daljinama, a zatim se ponovno okomljuje na neku još netaknutu točku. Pred njim se rastopilo i sedam mitskih bregova i ishlapilo sedam istorodnih mora i sve što su oni omogućavali. Uz ostalo, pred tim pogledom omekšali su i već okamenjeni kažiprsti "starog" i "novog Rima", a i pisalo je bez uvjerljivosti. Ostavši tako bez svoje prirodne granice, podijeljena Crkva nalazi se u položaju puža bez kućice. Zastor na svjetskoj pozornici prebrzo se digao a da bi se svaka crkvena frakcija uspjela uvući u novu apologetiku. I to je situacija našeg vremena. Zastor se za mnoge prerano digao i time je pružen golemi materijal radoznalim pitanjima "dječjih usta". Jedno od tih pitanja glasi: Kako je moglo i smjelo doći do dijeljenja Crkve?

Dječja su usta fenomen za sebe. Ona se nekada mogu nalaziti i pod nosom odrasla čovjeka, tj. pod nosom onoga "koji ima nosa". Tada su ta "dječja usta" mnogo neugodnija od onih klasičnih koja se mogu začepiti jednim od odgovora iz arsenala "roda". Roda uspije u mladim danima začepiti mnogo usta, no kasnije se ona pretvara u tabu. Međutim, kod odraslih "dječjih usta", koja postavljaju pitanje u svijetu bez tabua, mora se i roda prekvalificirati. A kad se na spomenuto pitanje o dijeljenju Crkve dadne odgovor bez "rode" i bez kažiprsta (ekskomunikacije su uzajamno dokinute!), onda ta ista usta pitaju dalje: "Ako je tome tako, zašto se onda pravoslavni i katolici ponovno ne ujedine?", ili još neugodnije: "Dok tako dirljivo govorimo o ekumenizmu, zašto u crkvenom životu jednog jako katoličkog dijela naše zemlje još uvijek odzvanja 'Nečem biti tvoj mejaš... na sod, na sod, na sod!'" Dakako, ovim pitanjima nikad kraja, a o njihovoj opasnosti bolje i ne govoriti. Umjesto odgovora najuputnije je u dotičnog znatiželjnika uprijeti pogled iz kojega izbija ozbiljnost, briga i razboritost. Kome to ne polazi za rukom, može se poslužiti riječima istog učinka. Svakako treba naglasiti "razboritost" i "neistrčavanje".

Takav je nastup sam po sebi nerazborit, jer previđa da ova pitanja ne dolaze iz zlobe, nego iz sablazni. Nitko ne traži da se teoretski opravda prošlo i sadašnje stanje, jer to se ne da opravdati. Pitanja nisu upućena nikakvoj teoriji, nego su protest protiv ovakvog stanja koje i dalje traje, jer je sablažnjivo. Kršćani - kao i inače čitav svijet - mogu imati ili zajedničku budućnost ili nikakvu. O crkvenom jedinstvu ovisi uvjerljivost kršćanskog poslanja i vjerodostojnost nastupa Crkve.

No, svi ne žele to jedinstvo. Neki ga se boje, jer žele zloupotrijebiti Crkvu za privatni obiteljski muzej i staretinarnicu. A nekima se još uvijek nisu horizonti proširili, premda je nestalo graničnih bregova i mora. Zbog takvih je tema "ekumenizam" i danas "škakljiva" i "opasna", pa stoga i mi tu riječ izgovaramo tek tepajući - i to s predumišljajem, kako se vidi iz naslova. A taj naš tepani ekumenizam za sada znači: jedan od teoloških traktata, jedan od crkvenopolitičkih zadataka, jednu od nakana privatne i zajedničke molitve; on je "istrčavanje" za jedne i "kasno Marko..." za druge, ali prije svega to je "crni Pero" kojeg ćemo po svoj prilici gurnuti u ruke našim nasljednicima.

Dobro se povremeno zaustaviti u životu i odmjeriti mjesto na kojem se nalazimo. To je mjesto dokle smo dospjeli i mjesto polazišta za budućnost. Dobro je preispitati dosadašnji put i istražiti najbolje mogućnosti za njegovo prosljeđenje. Dobro je i veoma korisno istražiti nosivost našeg zdanja i posjedovati sigurne predračune za ono što dolazi, što nas još čeka. Jer časovitost našeg života lako nas zaokupi do te mjere da se iz vidokruga izgube obrisi cjeline. A mi smo ipak skloni da skrećemo u skrajnosti, nalijevo ili nadesno, da se prepustimo tokovima koji nas zahvaćaju zavodljivom snagom svoje novine, ili gordim ponosom svoje nepopustljivosti, Tako je to u životu čovjeka, u životu društva, u životu Crkve. Stoga to treba preispitati, jer skrajnosti vode samo u daljnje skrajnosti, u dalji raskorak, odalečenje, otuđenost, u uzavrelost konfliktnih situacija.

Pred našim očima je Crkva, sa svojim bujnim životom. Mi smo u taj život uronjeni, njemu pripadamo, njega tvorimo. Na nama se odražava svaki događaj, svaki slučaj. Uronjeni smo posebno u crkveni život i zbivanja nakon nedavnog sveopćega sabora, koji je bio baš ono što gore rekosmo: zaustaviti se na jednom mjestu i preispitati dosad prijeđeni put i onaj kojim unaprijed treba krenuti. Bio je to milosni trenutak crkvenog života. Ono što je nakon toga uslijedilo kao da je bila negacija toga velikog suočenja Crkve sa samom sobom na putu kroz povijest. Jer umjesto jedinstvenoga srednjeg puta naprijed kao da je nastalo razmimoilaženje. Koncil se ukazao kao polazište razdvojenosti, raskrižje. Polet novine vodio je jednom stazom, gordi ponos nepopustljivosti drugom. Međaši odvajanja u dva smjera postajali su svakog dana sve očitiji. Svrstavanja i prestrojavanja sve gušća i češća. Institucionalizirao se i progresizam i konzervatizam, razumljivo sa popratnom međusobnom napetosti i nerijetkim kratkim spojevima sukoba, od kojih nije bila izuzeta ni Crkva u Hrvatskoj. I nakon svega toga valja se ponovo zaustaviti i preispitati sadašnji trenutak našeg puta, tlo na kojem koracamo, cilj kojemu se želimo bližiti. Tu snagu i odvažnost odmjeravanja prijeđenog puta i onoga što nas još čeka moramo posjedovati sami, a ne da smo na to prisiljeni izvanjskim činiocima. Jer jadan je lađar ako ga istom zapljuskivanje valova osvješćuje o kritičnosti situacije u kojoj se zatekao. Kormilo lađara treba biti spremno na uzburkano valovlje što dolazi.

Znam da se obično poriče mogućnost srednjeg puta, usmjerenosti naprijed bez razvrstavanja i skretanja nalijevo ili nadesno. Kaže se da je to samo prikrivanje. Pa ipak srednji put postoji, njime se može ići, štoviše tim putem treba kročiti. I nitko valjda neće zanijekati da između smionih liturgijskih eksperimenata i one krute zarobljenosti u negdašnji rubricizam postoji još i srednji put zdrave liturgijske obnove, koja je plod zrenja svijesti o tajnama što ih doživljavamo i slavimo obrednim kretnjama, jezikom, znakovima. I nitko valjda neće tvrditi da postoji samo sadašnja teološka misao, ili samo jučerašnja. Na žalost tako se ponekad činilo u uzavreloj žustrini skrajničara, koji su u zavjetovanom žaru pripadnosti taborima nemilice tamanili svaku klicu dobra što se ipak još posvuda može pronaći. Primjera bi se moglo nizati u nedogled, i to ne ovako općenitih, nego onih živih i stvarnih što ih još pamtimo, što su se netom zbili ili se još zbivaju. No to nije toliko bitno ni važno da se iscrpljujemo u analizi tih naizmjeničnih šahiranja crno-bijele svrstanosti, nego je presudno da se pomalo pokušamo raspoložiti za srednji put, ako se ne želimo upustiti u mat-poziciju, bez obzira tko bi bio pobjednik završnice.