Oko godinu dana nakon Antunova boravka u Monte Paolu, u gradu zvanom Forlì, nekoliko je njegove subraće primalo svećeničko ređenje. Tom je prigodom Antun zamoljen da održi prigodnu propovijed, koju prije njega nitko nije htio prihvatiti. Iako se iz poniznosti nećkao, napokon je - smatrajući to Božjom voljom – pristao i tako divno i sveto govorio da je sve prisutne obuzelo neizrecivo divljenje i ushićenje. No, kamo sreće – mislio je Antun – da je na tom i ostalo! Ali nije. Čast Antunovoj poniznosti i njegovoj težnji za skrovitim životom, no Božji su naumi bili drugačiji. "Moje misli nisu vaše misli, i moji puti nisu vaši puti" (Iz 55, 8), kaže Gospodin.

Došlo je do preokreta, koji će označiti sav daljnji Antunov život i rad. Bilo je tih preokreta, kako je već poznato, i prije. Ovaj je, međutim, ipak najznačajniji u njegovu životu. Do sada je taj život, posvećen iznad svega molitvi, pokori, razmatranju i proučavanju Svetoga pisma, provodio u skrovitosti. Od sada ne će biti tako.

Kako je do toga došlo? Događaj koji se zbio u Forliju, Antunova su subraća dojavila njegovom provincijskom poglavaru. Ovaj mu je odmah naredio da prihvati službu propovjednika. Jasno, smatrao je i to Božjom voljom kojoj se uvijek smjerno pokoravao, te je i tom prigodom ponizno pred njom priklonio svoju glavu. Tako je iz dotadašnje skrovitosti prešao na nov način života, ispunjen iznad svega javnim djelovanjem.

Svim žarom svoje duše stavio se na posao. "Prolazio je", čitamo u prvom životopisu, "gradovima i gradićima, selima i seocima, sijući posvuda velikodušno i neumorno sjeme života… Snaga njegove riječi i spasonosnog nauka prodrla je tako duboko u srca slušateljstva da se ne malo mnoštvo vjerno obratilo Bogu."

Počeo je, dakle, žeti prve uspjehe. Bilo je to iznad svega zato jer je bio pun duha Božjega. Što je više propovijedao, to se više u svojoj intimnosti sjedinjavao s Bogom i sve više brinuo o svom napretku u milosti Božjoj. I što je više živio u Bogu i s Bogom, to se više posvećivao propovijedanju. Nije to za njega bila samo prihvaćena dužnost, već i ljubav prema tadašnjim vjernicima, koji su i te kako – kao i uvijek – bili potrebni zdrave duhovne hrane. A Antun im je to znao i svim srcem htio pružiti iz bogate riznice svoje učenosti i svetosti. "Propovjednik mora riječju i primjerom", piše on u svojim 'Propovijedima', "biti sunce onima kojima propovijeda. Vi ste, kaže Gospodin, svjetlo svijeta. Sunce je izvor svjetla i topline, prema tome simbol života i nauka što se iz propovjednika moraju kao dvije brzice prelijevati u srca ljudi. Život mora biti topao, nauk sjajan…" Nije mogao bolje opisati samoga sebe!

Antun se veselio prvotnim uspjesima svoga propovijedanja. Dakako, nije to u svojoj poniznosti pripisivao sebi, nego Božjoj milosti. Poznavajući dobro Sveto pismo, podsjećao se na velikog evangelizatora naroda sv. Pavla, koji je govorio: "Niti je onaj koji sadi, niti onaj koji zalijeva, nego onaj koji čini da raste – Bog" (1 Kor, 3, 7). I: "Mi smo (samo) Božji suradnici" (3, 9).

Bio je to, međutim, Božji narod među kojim se nalazilo i nemarnjaka i grješnika, no koji ipak nisu zanijekali svoju vjeru i pošli krivim putem, bilo bezboštva, bilo krivovjerja. O bezboštvu teško da se može za ona vremena govoriti, no krivovjerje je preuzelo toliko maha i postalo tako moćno da je zavelo mnoštvo ljudi i proširilo se po priličnom dijelu Europe: sjevernoj Italiji, Švicarskoj, južnoj Francuskoj i nekim pokrajinama Njemačke. Ti su se krivovjerci nazivali "katari" (prema grčkom čisti), a u Francuskoj "albižani" (prema njihovu središtu u gradu Albiju). Usput spomenimo da su u Bosni i Bugarskoj tada oteli pravovjerju mnoštvo kršćana njima slični "bogumili". Svi su oni vjerovali u dva izvorna načela – Dobra i Zla, nijekali vjeru u jednoga Boga i Presveto Trojstvo, te susljedno u Isusa Krista kao Sina Božjega. Nisu priznavali papu kao vrhovnog poglavara Kristove Crkve, a sav su materijalni svijet, dakle i čovjeka u njegovu tijelu, smatrali proizvodom Zla (zato su bili i protiv samoga braka). Pravo krivovjerje, pošast, koje je ozbiljno ugrozilo i vjeru, i mir, i socijalni poredak i sigurnost tadašnje Europe.

Antunovu oku to nije moglo izbjeći. Živio je u sredinama koje je već dobrano palo pod utjecaj te krivovjerne pošasti, što svakako kao Božji i evanđeoski čovjek nije mogao mirne duše promatrati. Boljelo ga je, s jedne strane, što su mnogi vjernici lakoumno i prijevarom postajali njihove žrtve, a s druge, što su sami heretici srljali u vječnu propast. Osjećao da jedne od te pogubne pošasti mora pod svaku cijenu obraniti, a druge isto tako spasiti. I krivovjerci su, naime, za njega bili neumrle duše, ali izgubljene ovce. Isus – podsjećao se – izgubljenu ovcu nije proklinjao niti napustio, već je pošao za njom i tražio ju dok je nije našao. Ni Antun, pun duha Isusova, nije mogao drugačije postupiti.

Prilika mu se za to pružala na svakom koraku. Već je poznato da su krivovjerci djelovali i u Italiji, posebno u sjevernoj, pa i u srednjoj. U Riminiju, na jadranskoj obali, imali su snažno uporište. Zato je Antun u svojim propovjedničkim pohodima pohrlio i tamo u svom žaru za spasenje duša. Čujmo, međutim, što Assidua o tome kaže: "Pošto je vidio koliki su u tom gradu bili zavedeni zlobom krivovjeraca, skupivši odmah sav puk, započe propovijedati svim žarom svoje duše. Dokazima jasnijim od sunca pobijao je prepredene krivovjerske tvrdnje. Snagom njegove riječi spasonosni nauk prodirao je tako silno u srca slušatelja da se ne malo mnoštvo ljudi, otklonivši zabludu, vratilo Gospodinu. Među tim mnoštvom bio je i heretik Bonillo, koji je već trideset godina bio žrtva nevjerničke zablude. Gospodin je posredstvom svoga sluge Antuna tog krivovjerca priveo na put istine, tako da je, nakon duže pokore, sve do svoje smrti bio poslušan svetoj Crkvi rimskoj."

No to je bio tek početak Antunova djelovanja na tom polju. Ljubav ga prema Gospodinu i dušama silila da ide dalje. I pošao je u Francusku, tada središte krivovjerstva i poprište krvavih obračuna između kralja i velikaša. Nije poznato je li za to dobio poseban nalog ni kada se tamo uputio. U Francuskoj je, svakako, već početkom 1225. godine, a provest će u njoj oko tri godine.

Za sve to vrijeme obilazio je južna područja, koja su na poseban način bila zahvaćena krivovjerstvom i ratnim sukobima. Došao je kao anđeo pomirenja i dobrote, kao glasnik evanđeoske istine i pravde, kao propovjednik vjere, nade i ljubavi, ljubavi prema Bogu i bližnjemu, za kojom je toliko vapila ta nemirna i napaćena zemlja! Kada je kasnije pisao u svojim "Propovijedima": "Naša ratna truba je propovijedanje!", vjerojatno je mislio na ovo svoje djelovanje u Francuskoj, gdje je stvarnoj ratnoj trubi, nemirima i razaranjima suprotstavljao trubu evanđeoske riječi pomirenja i obraćenja. Nije baš bio blag u svom pobijanju krivovjerstva, tako da je bio nazvan njegovim maljem, no prema samim hereticima, kao izgubljenim ovcama, bio je pun dobrote i ljubavi, slijedeći u tome svoga Božanskog Spasitelja, koji je govorio: "Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima" i "Više volim milosrđe nego žrtvu!" I upravo je tako u tim zavedenim i nesretnim pokrajinama posijao toliko dobra, da će one, iako ne odmah, već s vremenom doživjeti mir i naročito vjerski preporod.

Nije moguće navesti sve što je u isto vrijeme radio, na koje je sve načine djelovao, koliko je svoju subraću podučavao u propovijedanju i na nj poticao, no spomenimo tek da je tamošnjoj franjevačkoj zajednici bio i poglavar, o čemu jedan samostanski kroničar pohvalno tvrdi: "Braćom je upravljao dobrotom i mudrošću." Dakako, ne zanemarujući svoje glavno poslanje: "Ljude je vodio", kaže isti kroničar, "putem kršćanskog života neumornim propovijedanjem."

Divan i čudesan poslenik u vinogradu Gospodnjem, nije propuštao ni to da se, kada god mu je to bilo moguće, u samoći posveti molitvi i pokori. Dok se nalazio u gradu po imenu Brive, pronašao je u njegovoj blizini neku spilju, u koju se neko vrijeme sklanjao da bude sam sa svojim Gospodinom. I danas je to mjesto njegove molitve i pokore poznato svetište, koje rado pohađaju njegovi štovatelji i u kojem se žarko preporučuju njegovu zagovoru i zaštiti.

Ispunjen evanđeoskim duhom i životom, Antun se i u Francuskoj iskazao kao apostol evanđeoskog puta spasenja i za same izgubljene ovce.