Isus je sam priznao kako su mu, nakon što je slobodno odlučio ući u našu krhku ljudsku narav, bili potrebni pomoć i jakost koje mu je samo Njegov Otac mogao dati, kako bi održao vlastiti duhovni zamah, baš kao što je to slučaj i s nama. Radi toga je svoj život uredio na takav način te su mu trajno bile dostupne pomoć i jakost što ih je trebao kako bi do posljednjega mučnog časa vršio volju Očevu. Radi toga je redovno odlazio u hram i sinagogu te sa svojim učenicima slavio svete objede koji su bili sastavni dio židovske kulture onoga vremena, kao što su to još uvijek i danas. Radi toga je često, kako bi neko dulje vrijeme proveo u osobnoj molitvi, odlazio sam u "unutarnju sobu", na "samotna mjesta", "na brdo" te "u vrt", gdje je običavao moliti.

Važnost predaje

Neposredno nakon Uskrsnuća, njegovi su učenici i dalje odlazili u sinagogu i hram moliti, kao što su to činili dok je Isus bio s njima, sve dok ih Židovi nisu izbacili kao "krivovjerce". No, to ih nije spriječilo odlaziti u "unutarnju sobu" i moliti kako ih je Isus učio, kao niti organizirati vlastite molitvene skupove koji su se temeljili na obredu sinagoge uz koji su svi oni bili odrasli. Jednako ih tako nije spriječilo niti trajno slaviti najvažniji od svih svečanih objeda što su ga s Isusom bili podijelili u večer prije Njegove smrti.

Tradicionalni se obred sinagoge sastojao iz dva ili tri čitanja, nekoliko molitava te propovijedi, odnosno, objašnjenja čitanja. Čitanja su bila iz Staroga zavjeta. No, kada su prvi kršćani stali organizirati vlastite obrede, uveli su nova čitanja, sastavljena posebno za tu prigodu, koja su se temeljila na Isusovu životu i koja su nerijetko otkrivala kako se obećanje dano u Starome zavjetu ispunilo u Njemu. Neki vjeruju kako je to ishodište Evanđelja, prije no što su se ona bila razvila u obliku u kojemu ih danas poznajemo. Kada je kasnije oblikovano Vjerovanje te nadopunjeno drevnim himnom što ga danas poznajemo kao "Slavu", taj je obred stao uvelike nalikovati na prvi dio mise kakvu danas poznajemo. Židovi su u to vrijeme svoje tjedne obrede u sinagogi održavali utorkom i četvrtkom, pa su prvi kršćani svoje obrede stali održavati srijedom i petkom, kako bi se razlikovali od svojih sunarodnjaka koji su odbacili Isusa. Potom su na prvi dan u tjednu, kasnije nazvanim nedjeljom (engleski "Sunday" - Dan Sunca, što objašnjava autorov daljnji komentar, op. prev.), "Danom Sunca", jer je izlazeće sunce postalo simbolom Uskrsnuća, slavili ono što je postalo poznato pod nazivom "lomljenje Kruha". Činili su to u spomen na svete objede što su ih u prošlosti bili proslavili s Isusom, a na poseban način u spomen na onaj posljednji i najsvetiji, uoči Isusove smrti, prigodom "Posljednje večere", kada su običan kruh i vino pretvoreni u Tijelo i Krv Kristovu. Međutim, zbog sve većega broja obraćenika, kao i nesretna ponašanja nekolicine među njima, od kojih neke sv. Pavao kritizira u svojoj Poslanici Korinćanima, pokazalo se uputnim da se "lomljenje Kruha" prestane slaviti u okviru uobičajena objeda, kao što je to od početka bio običaj.

Zasebni počeci

Isprva su ova dva vjerska obreda bila u potpunosti odijeljena. Obred po uzoru na onaj sinagoge slavio bi se jednom do dvaput kroz tjedan, dok bi se "lomljenje Kruha" održavalo nedjeljom. Vjerojatno su progonstva te u tome smislu pogibelji prečesta okupljanja, naveli prve kršćane na spajanje ovih dvaju obreda u jedan jedinstveni obred. Stoga su se postupno stali okupljati samo jednom tjedno, nedjeljom, kada su oba obreda slavili zajedno: prvo, obred po uzoru na onaj sinagoge, nazvan synaxis, nakon čega je odmah slijedila "večera Gospodnja". Od samih početaka, pa sve do današnjega dana, taj se kombinirani obred u Istočnoj Crkvi naziva Liturgijom, dok je u Zapadnoj naposljetku postao poznat kao Misa. Stoga, nakon što su se učenici podsjetili na sve što je Isus govorio i činio dok je bio na zemlji, pripravili su se primiti ga ponovno među sebe, ali ovoga puta onakva kakav je na nebu. Zbog toga se obred ponekad nazivao i "Nebeskom liturgijom". Ovoga puta On čini samo jedno: bezgranično ljubi Oca te sve koji ga žele primiti preplavlja onime što je i sam primio. Zbog toga se učinio prisutnim kao svakodnevna hrana i piće, kako bi svi oni koji ga prime stupili u Njegov novi život, kao i u beskonačnu ekstazu ljubavi koja ga do vječnosti sjedinjuje s Bogom.

Novo svećeništvo

Iako su prvi kršćani razvili novi obred po uzoru na onaj sinagoge, nisu mogli izgraditi novi hram. No, on im zapravo nije ni bio potreban, jer su ga već imali. Isus im je već bio dao do znanja kako je On sam ne samo Novi Hram, već i novi Veliki Svećenik, koji sada ima prednost pred starim. U starome hramu, kamo su učenici s Isusom odlazili za njegova života na zemlji, obično bi neki od svećenika, ili pak sam veliki svećenik, za njih prinijeli žrtvu. Međutim, nakon Uskrsnuća, kada je starome svećeništvu došao kraj, postojalo je samo jedno svećeništvo i jedan veliki svećenik: Isus sam. On za druge nije prinosio volove ili janjad; žito ili pšenicu, već je prinio samoga sebe i na taj način obznanio kako je to jedina žrtva što je Bog ubuduće želi primati. Zbog toga su prvi kršćani uvidjeli kako su zapravo svi oni svećenici, jer su imali dioništvo u Kristovu svećeništvu, prinošenjem onoga što nitko drugi nije mogao prinijeti umjesto njih: sebe samih. Svejedno su bili uvidjeli kako je čak i taj prinos bezvrijedan, ukoliko nije učinjen s Kristom, po Kristu i u Kristu. Bio je to prinos što bi ga vršili nedjeljom, kada su se okupljali na slavljenje svete liturgije.

Sveti Justin, jedan od prvih crkvenih otaca, opisao je kako su prvi kršćani gromoglasno odgovarali "amen" na kraju euharistijske molitve, kada bi predslavitelj rekao: "S Njime, po Njemu i u Njemu…" Znali su vrlo dobro kako prinos njihovih života, njihovih borbi, kao i svega onoga što su bili i činili, ima smisla jedino zahvaljujući Velikome Svećeniku u kojemu i po kojemu se sve prinosi Bogu Ocu.

Liturgija svakodnevlja

Kako se liturgija, odnosno, kako je danas nazivamo - misa, nije služila svakodnevno kao što je to danas slučaj, s vremenom se razvila praksa onoga što je kasnije postalo poznato pod nazivom jutarnjega prinosa. U toj se molitvi sve što je predstojalo u tek započetu danu prinosilo Bogu, kako bi svi ljudski napori na taj način bili ne samo posvećeni, već i sjedinjeni s Isusovim žrtvenim prinosom. Na taj su način uvidjeli kako čitav naš život, i svaki trenutak u njemu, mogu postati misa, odnosno beskrajna svakodnevna liturgija; drugim riječima: mjesto na kojemu vršimo svoje svećeništvo, sjedinjujući ga s Kristovim. To znači kako naši domovi, radna mjesta te prostor u kojemu se odmaramo, mogu postati sveto tlo, upravo stoga što mogu postati mjesto prinošenja žrtve. Zbog toga riječ žrtva (riječ je i opet o engleskome izvorniku, u ovom slučaju: "sacrifice, op. prev.) doslovce znači "posvećenje". Na taj nam način svaki trenutak našega svakodnevlja može omogućiti dioništvo u trajnoj "Liturgiji Kristovoj", kako bismo sami bili preobraženi i postali sredstvima preobraženja drugih, kojima Krist sada po nama želi služiti.