Ovogodišnji, sedamnaesti po redu, Festival mladih u Međugorju održan je od 1. do 6. kolovoza pod naslovom: "Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svijetlo mojoj stazi". U razdraganom slavlju Gospodina, preko 30.000 mladih sa svih kontinenata sudjelovalo je u cjelodnevnim programima na žarkom hercegovačkom suncu. U organizaciji franjevaca i pod vodstvom fra Ljube Kurtovića sudjelovali su mnogi ugledni teolozi i predavači. Nakon večernje svete mise na kojima je svakodnevno podijeljeno preko 20.000 Svetih Pričesti, mladi hodočasnici uronili bi u svetu, moćnu ,mističnu tišinu Klanjanja pred Presvetim oltarskim Sakramentom sa tihom glazbom pod vedrim zvjezdanim nebom, što ih je prema njihovom svjedočenju posebno dotaklo.

Svjedočanstva svih sudionika bila su iskrena i snažna, a mi ovdje posebno izdvajamo nesvakidašnju, duboku životnu priču o obraćenju Tatjane Matejaž-Cameroon, popularne pjevačice iz 90-tih, koja je pjevala na eurovizijskom natjecanju i čiju pjesmu "Hajde da ludujemo" još uvijek mnogi rado zapjevaju. S tom pjesmom postigla je veliku svjetsku popularnost i slavu ,a potom naglo nestala s estrade što je mnogima ostala neobjašnjiva tajna. Evo njezina svjedočanstva.

"Dolazim iz katoličke obitelji, ali moji roditelji nisu bili praktični vjernici." Moja mama me je naučila vrijednostima Katoličke crkve, ali mi nismo išli u crkvu. Živjeli smo u svijetu glazbe u kojem je postojalo nešto ili netko izvan, ili veće od nas.

Kao mala sam počela pjevati na televiziji, na festivalima. Gdje god je trebalo, tu sam bila ja. Ono što me je privlačilo bila je ta snaga glazbe koja vas ponese i kad pjevate možete se naći negdje sasvim drugdje. Svijet je bio ljepši, straha je nestajalo, boli nije bilo kad smo pjevali.

Odrastala sam i išla u muzičku školu, sve sam prošla kao svi drugi. Kad bi me pitali u školi vjerujem li u Boga rekla bih da ne, jer htjela sam biti prava pionirka. Međutim negdje u srcu sam znala da je to laž. Znala sam da u mom srcu postoji ON. Znala sam da je negdje i da ću ga kad tad ponovo susresti. Tek u godinama rane mladosti, kada se svi traže i gube i opet traže, u tim godinama sam ponovo potražila NJEGA. Možda kroz neku nesretnu ljubav koja me je ostavila praznu, povrijeđenu i samu. Pomislila sam: Postoji li netko tko bi mi mogao reći kako da živim svoj život dostojanstveno i da se ne osjećam prljava i sama uz sve one ružne osjećaje. Međutim, još sam trebala prijeći par koraka prije nego sam došla do istine.

S 19 godina sam imala priliku sudjelovati na tadašnjem jugoslavenskom "Izboru za pjesmu Eurovizije". Nisam bila velika konkurencija pjevačima koji su trebali pobijediti. Još sam bila nitko i ništa na estradi. Te večeri kao da se sve skupilo u meni; sve one godine rada, nadanja, stavila sam u tu pjesmu - i pobijedila sam. Svi se sjećaju one narančaste haljinice (još je imam u ormaru) i frizure... i jednog prelijepog osjećaja. Mislim da smo svi te večeri vidjeli neku nadu, neki prozor u budućnost. Mislim da smo se svi negdje nadali da će nam nova budućnost donijeti slobodu koju nismo imali. Sjećam se da sam na prvom koncertu željela upoznati Boga, biti na toj sceni i reći da vjerujem. Ali znala sam da još uvijek nije vrijeme da se kaže. Nije se smjelo.

I onda je došao rat. Ja sam bila Tajči - popularna pjevačica. Ljudi su mi zavidjeli. Djeca su mi pisala pisma, govorili su da bi htjeli biti kao ja i da sam im ja sve na svijetu. Ja bih pjevala: "Hajde da ludujemo" i gledala u more ljudi. Shvatila sam da osim te kratke pjesme im imam jako malo za pružiti. Dolazio je rat i ja bih gledala sve te ljude i mislila bi možda ih sutra više neće biti. Možda sutra nikog od nas neće biti, a bez vjere - kakvog to smisla ima?! Bez vjere i moja slava i popularnost bile su samo tri minute a ne Vječnost koju čovjek treba.

I sjećam se kako me u to vrijeme, na jednom koncertu u Istri, pred oko 20.000 ljudi ulovio neki strah (ja inače nikada nemam straha). Noge su mi se oduzele i sjela sam sa strane i rekla: O Bože, molim te uzmi me i vodi kuda god hoćeš. Pouči me. Daj mi snagu. Daj mi vjeru, tako da mogu tim ljudima dati nešto više od samo te tri minute. Ja ću ti se predati potpuno. I baš to ljeto, imala sam 21 godinu, u jednoj maloj crkvici prijatelji su me zamolili da otpjevam jednu pjesmu. To je bilo prvi puta da ne pjevam ljudima, ne radi sebe, nego Bogu. Onako tiho smo bili samo ON i ja: "O Bože, zar si pozvao mene, tvoje usne moje rekoše ime. I ČULA SAM DA ME ZOVE. U tom sam trenutku bila spremna sve ostaviti. Osjetila sam lakoću da ostavim slavu i novac. Bilo je teško ostaviti dom, obitelj, prijatelje i sve te ljude koji su gledali u mene. Željela sam im dati tračak nade, komadić sreće i vjeru po koju sam i sama išla, zbog koje sam i željela krenuti na put ma koliko god bilo teško.

Uzela sam dva kofera i par dolara i krenula u nepoznato. Odlučila sam se za New York zato što je nekako velik i najlakše se izgubiti u mnoštvu i biti anoniman. Htjela sam biti nitko i ništa. Željela sam sve svoje ovozemaljske stvari maknuti od sebe kako bih mogla potpuno lagano, oslobođena svega krenuti i koračati na tom putu. Božji putovi su čudesni i ponekad vrlo humoristični i sve se nekako dogodi savršeno. Prvi dan kad sam sletjela u New York jedan prijatelj mi je osigurao sobu u hotelu na tjedan dana pa se nisam morala brinuti. Drugo jutro otišla sam u hrvatsku crkvu jer se nisam znala moliti na engleskom, a htjela sam se zahvaliti dragom Bogu što me doveo živu i zdravu i što mi je dao snage da napravim taj korak i sve ostavim iza sebe. To jutro sam mislila da ću se dobro kamuflirati kako me nitko neće prepoznati. Bilo nas je malo. Molili smo u sakristiji, jer je u crkvi bilo hladno. Svi su me brzo skužili, ali i primili širokogrudno kao da sam dio njihove obitelji.

Ta dobrodošlica mi je dala još više snage i vjere pa sam i ja htjela rasti u njihovom franjevačkom duhu. Puno sam naučila od njih, od njihove brige za bližnjega i potpune predanosti. To sam željela i ja. I zato mi od tog dana nije bilo teško kada sam morala raditi neke teške poslove. Željela sam pobijediti sebe i svoj ego. Željela sam da mi nikada u životu ne bude važno što i koliko imam izvana, nego samo iznutra.

Nekoliko sam se godina izgrađivala na tom putu jer sam malo tvrdoglava, pa mi je trebalo dugo kako bih neke stvari shvatila i naučila. Radila sam u kazalištu u New Yorku. Igrala sam Majku Mariju u jednom prekrasnom božićnom spektaklu. Onda sam odlučila otići u Los Angeles. Izgleda da sam baš tamo morala biti kako bi upoznala svoga supruga. Svi mi čekamo svoga princa na konju i ja sam zamišljala svoga. Imala sam listu kako bi on trebao izgledati i kad sam upoznala budućeg supruga rekla sam: ne to nije on. No on je bio dosta uporan i nakon dva mjeseca što me zvao da se nađemo na kavi ja sam konačno pristala. Selila sam se rekla sam mu ako se hoće naći sa mnom neka dođe da mi pomogne nositi kutije. I tako s tim kutijama... počeli smo razgovarati i ja sam shvatila da sve te stvari sa moje liste nisu važne. Privuklo me da je on bio jedan od onih rijetkih ljudi koji je čekao svoju princezu, čekao je da podjeli onu najveću intimnost koju čovjek može podijeliti kada pronađe osobu s kojom će ostati cijelog života.

Ja sam imala drugačiji put. U času kada je on meni pružio ruku i rekao da prošlost ne postoji kod dragog Boga, kada kleknemo i molimo za oproštenje i kada promijenimo svoj put i način života onda ne postoji ništa nego samo sad. Kad se promijenimo i obratimo tada znamo kakva će nam budućnost biti jer vjerujemo i jer je On uz nas i On nam daje snage.

Matey i ja smo se oženili u Zagrebu. Imamo troje djece. Dante ima 6 godina, Evan četiri i Blaž ima samo jednu godinu. Putujemo po svijetu zajedno kao obitelj, svjedočimo, pozvani smo u puno zemalja. Duhovna glazba najviše me ispunja, pa uglavnom priređujemo koncerte u crkvama. Na mojim koncertima ljudi se mijenjaju, glazba ih dotakne. Meni je to najveće priznanje za rad i trud."