Dok sam još išao u školu, sve nas je začudila vijest kako biskup Beck ne može ići u Lurd, jer pati od nekakve tajanstvene bolesti. No, razrednik nije bio nimalo oduševljen kada je čuo kako nas je biskup umjesto toga odlučio "počastiti" svojim dolaskom. Svaki puta kada bi on dolazio bilo je uobičajeno pripremiti neki program, no ovoga puta ništa nije bilo predviđeno. Stoga smo u posljednji trenutak odlučili postaviti antologiju Shakespearea.

Komad se sastojao od dvaju komičnih prizora "stiješnjenih" između tri ozbiljna. Budući da u mome razredu nije baš bilo glumačkih talenata, ždrijebom smo odlučili tko će igrati ulogu Henrika V. te je izbor tako pao na mene. Iz dana u dan, pred velikim sam ogledalom uvježbavao njegovu ekstravagantnu gestikulaciju. Na generalnoj sam probi izmamio daleko više smijeha od grobara iz Hamleta i nosača iz Macbetha zajedno. Sve sam sveo na dramatsku napetost što sam je uspio stvoriti. Pa zar ti ljudi još nikada nisu vidjeli vrhunsku šekspirijansku glumu?

Uzbuna u posljednji čas

Nastavnik engleskoga jezika nije ništa govorio do svega nekoliko trenutaka pred moj veliki nastup. Tada me primio za ruku i kazao: "Slušaj Torkingtone, zaboravi onaj jadni nastup od jučer. Ako danas budeš tako glumio, časna majka će te povesti sa sobom u školu za djevojke i postaviti za 'predsjednicu' razreda. Ti si kralj-ratnik, a ne nekakva vila! Ovo nije pozornica, već bojno polje. Oko tebe nisu učenici petoga razreda, već tvoji umorni i iscrpljeni ratnici. Čitavog su dana opsjedali grad i ništa nisu postigli. Vidjeli su kako im do nogu pokošeni padaju prijatelji, čuli su vapaje ranjenih te samo što se ne predaju. Izađi, osokoli ih i okupi za još jedan napad, dok ne bude prekasno."

S tim me riječima jednom rukom gurnuo na pozornicu, a drugom rastvorio zastor. Još niti danas ne znam što se dogodilo, samo se sjećam kako sam izgovorio uvodne riječi teksta, ali se ničega iza toga ne sjećam, sve do gromoglasnog pljeska na kraju što ga nikada neću zaboraviti. Čak su i moji najljući neprijatelji smatrali kako je nastup bio iznimno dobar. Razrednik je mislio da sam se napio, dok me biskup htio "vrbovati" za svećenika. "Stavite ovoga za propovjedaonicu" - rekao je "pa će, u usporedbi s njime, Savonarola zvučati kao nepismena bakica." No, oni uopće ništa nisu shvatili. To nije bila gluma - sve je bila istina.

Učitelj engleskoga nekako me uspio nadahnuti duhom čovjeka koji je "smlavio" Francuze kod Agincourta. Bilo je to mojih pet minuta slave, ali ne zato što bih bio dobar glumac, već stoga što sam kroz tih pet minuta bio živo utjelovljenje najvećeg kralja-ratnika u povijesti Engleske.

Nadahnuti Duhom Svetim

Uvijek sam taj "nastup" smatrao ključnim trenutkom svoga života, jer mi je pružio najvažniju duhovnu spoznaju što sam je ikada doživio. Zahvaljujući njemu, shvatio sam kako postati nalik nekome te djelovati i ponašati se poput njega. To možete jedino onda kada vas nadahnjuje isti duh koji je nadahnjivao i tu osobu. Ako je pokušate oponašati, kao što sam ja isprva pokušavao oponašati Henrika, dobit ćete puku karikaturu i izazvati jedino smijeh. Ako na taj način pokušate oponašati Isusa Krista, pretvorit ćete se u licemjera.

Postoji samo jedan način kako Ga "oponašati", a to je oponašanjem ne Njegova izvanjskoga ponašanja, već načina na koji se otvorio nadahnuću Duha Svetoga, po kojemu je i začet. Ako li se samo uspijemo otvoriti primitku onoga istoga Duha što je pokretao Njega, primit ćemo nutarnje nadahnuće da postanemo savršeni kao što je On bio savršen.

Nitko nikada neće uspjeti postati kristolika osoba proučavajući isključivo Njegovo savršeno ljudsko ponašanje i pokušavajući ga kopirati. To je jednostavno nemoguće postići, neuspjeh je neizbježan te, ako možda i pomislimo kako smo uspjeli drugi neće dijeliti naše mišljenje. U najboljem će nas slučaju smatrati drugorazrednim glumcima, a u najgorem potpunim licemjerima. Jedini način kako se može postati kristolika osoba jest dopustiti onome istome Duhu koji je pokretao i nadahnjivao Njega neka pokreće i nadahnjuje i nas. Kada god idemo na Misu, činimo to kako bismo se otvorili primitku onoga istoga nutarnjega života i ljubavi koji su Isusa pokretali za čitavog Njegovog života na zemlji. Kada god primamo svetu Pričest, činimo to kako bismo primili onaj isti Duh koji Ga je uskrisio na dan Uskrsa. To je onaj isti Duh Sveti koji se svakoga dana izlijeva na nas, kako bismo Ga i mi mogli primiti.

Put prema Duhu

Sveci nas svojim životima mogu naučiti nečemu još višemu, o čemu nadasve ovisi brzina našega duhovnoga napredovanja. Riječ je o sljedećemu: što više molimo, to smo pripravniji po pristupanju sakramentima primiti ljubav Duha Svetoga. Što više molimo, to se više čistimo od grijeha i sebičnosti koji priječe Duhu Svetomu da nas sve savršenije preobražava u druge Kriste. Radi toga je sveta Terezija Avilska kazala kako: "Postoji samo jedan put k savršenosti, a to je molitva. Svatko tko vam pokazuje u nekome drugome smjeru, želi vas obmanuti."

Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, neprijateljski su zrakoplovi jednu crkvu sravnili do zemlje. Kada je nastupio mir te je započela obnova crkve, župnik je među ruševinama pronašao izvorno raspelo, slomljeno na tri dijela. Glava i tijelo bili su netaknuti, ali su nedostajale ruke i noge. Župljani su htjeli korpus poslati na popravak, no župnik za to nije želio niti čuti. Mjesto toga je ustrajao neka se raspelo vrati na zid iza glavnoga oltara upravo u takvome stanju. To je učinio stoga kako bi njegovi župljani bili neprestano svjesni činjenice kako su sada oni pozvani biti Njegove ruke i noge, jer upravo po njima želi nastaviti služiti svijetu.

Ustati iz ruševina

Svi su sveci bili različiti jer što su više primali Božju ljubav, to im je ona više omogućavala iz ruševina što su ih predstavljali na početku svoga putovanja izrastati u svoju istinsku bit. Preobrazivši ih u njihovu istinsku bit, ta ih je ljubav sve redom učinila različitima, dok im je zajedničko ostalo samo jedno: svi su oni bili predani dubokoj svakodnevnoj molitvi, zahvaljujući kojoj su mogli primati sve više ljubavi onoga istoga Duha Svetoga koji je pokretao i nadahnjivao Krista u svemu što je govorio i činio.