Sv. Antun Padovanski, franjevac, znameniti propovjednik, crkveni naučitelj, bez dvojbe je, po štovanju, gotovo na vrhu ljestvice onih koje je Crkva uzdignula na čast oltara. To je toliko poznata činjenica da za nju nije potrebno iznositi posebne dokaze. Dakako, ne umanjujući pritom ni dimenziju ni važnost štovanja drugih sličnih Božjih ugodnika, jer su nam svi oni od Boga jednako dani kao uzori i zagovornici na našem mukotrpnom putu posvećenja i vječnoga spasenja. Sv. Antun je ipak "svetac čitavoga svijeta", kako je za njega u svoje vrijeme ustvrdio papa Lav XIII., što zacijelo do sada nije rečeno ni o jednom drugom svecu ili svetici.

Taj divni Božji ugodnik uživa veliko štovanje i u našem hrvatskom narodu. Kako se tijekom stoljeća, od njegova svetog preminuća 1231. do danas, širila njegova slava i štovanje širom Europe, a i izvan nje, tako se, posebno zaslugom franjevačkih obitelji, uz manje izuzetke širila i po ovim našim prostorima, od istoka do zapada, od juga do sjevera. Teško da se u nas može naći koja crkva, bila ona župna ili ne, u kojoj se ne bi nalazio kip ili slika sv. Antuna Padovanskog, pred kojima se njegovi štovatelji za razne svoje duhovne i druge potrebe pobožno i s pouzdanjem utječu njegovu zagovoru kod Svevišnjega. Isto se tako po mnogim crkvama nalaze i škrabice na kojima je natpis "Kruh sv. Antuna". To je škrabica u kojoj se, po Antunovu primjeru i po njegovoj brizi za siromašne skupljaju milodari za svakoga tko na crkvena vrata pokuca za pomoć.

O sv. Antunu u svijetu postoji obilna literatura znanstvenog ili pučkog karaktera. U nas nešto manje, ali tko je želio ili se želi upoznati s likom i djelovanjem, sa svetošću i duhovnom veličinom ovoga Božjeg ugodnika ipak dovoljno. Jedno od poznatijih djela o njemu je i "Životopis sv. Antuna Padovanskog" od pisca ovih redaka, koje je doživjelo već svoje četvrto izdanje (2005.). Već prije Drugoga svjetskog rata pojavio se u nas također i molitvenik "Cvjetnjak svetog Antuna Padovanskog" (doživio je šest izdanja do sada), koji je, čim je to u bivšem komunističkom režimu bilo moguće, u osuvremenjenom i dopunjenom obliku ponovno tiskan. To poslijeratno tiskanje ovog molitvenika doživjelo je također četiri izdanja. U njemu se nalaze glavne molitve i razne pobožnosti za svakoga vjernika, no posebno je, zbog svoga većeg djela posvećenog pobožnosti sv. Antunu, prikladan i potreban njegovim vjernim štovateljima.

U ovom i sljedećim napisima na poseban način želimo govoriti o sv. Antunu Padovanskom kao "evanđeoskom čovjeku" i "evanđeoskom naučitelju", s nakanom da ga naši vjernici, a naročito njegovi štovatelji, upoznaju upravo u tim oznakama njegova života. Smatramo da je to primarno i bitno za njegovo istinsko štovanje. Ne možemo se naime, zadovoljiti - dok se njegovu zagovoru i pomoći utječemo - samo pobožnim molitvama i uzdasima, a da zapravo ne znamo kome se utječemo, koliki je on svetac i koliko je već samim time i svojim naučavanjem vodio ljude Bogu i vječnom spasenju. Sv. Antun je svetac koji nas svojom pojavom i naukom stavlja pred životno pitanje: Što je s našom vjerom, s našom ljubavlju prema Bogu i bližnjemu? S našom odlučnošću da živimo u milosti Božjoj, da se odrečemo sebe i slijedimo Isusa Krista. Da ne klonemo u kušnjama i teškoćama, da uvijek činimo samo dobro, u jednu riječ: što je s našom svetošću, svetim životom? To je bit našega štovanja sv. Antuna. A to je ujedno i uvjet da mu se s pouzdanjem možemo utjecati i s pouzdanjem očekivati njegovu blagonaklonost prema nama. I ništa drugo!

Sv. Antun Padovanski je za nas velik i nama drag svetac. No moramo težiti i za tim da ga kao takva i upoznamo, da bismo znali koga štujemo i kome se utječemo. Nadamo se da će vam sljedeći napisi u tome uvelike pripomoći i svima želimo da im budu snažan poticaj, ohrabrenje i ustrajnost u prvom redu u nasljedovanju tako velikoga i dragog sveca, a onda i u pouzdanju u njegov zagovor pred Svevišnjim.

Stjepan se trudio zaboraviti dane kad je, zadužen, morao podnositi izvješća, uhoditi, prikazivati i ono što nije, a "oni koji imaju vlast" željeli su da bude. Čak je izmislio ponešto stvarnu, a ponajviše lažnu sliku suradnika, dajući im tajna imena. Nikada nije prežalio što je u taj bezumni koloplet utkao neke svećenika, bez njihova znanja ili ucjene.

Pod starost se vratio u roditeljsku kuću, okružen samoćom, knjigama, slikama, predmetima koji su ga podsjećali na prošlost. Prepune police. Sabrana i druga djela s pozlaćenim naslovima, ukrasnim vinjetama. Prevladavala je crvena boja. Ujutro, nakon buđenja, to bi mu prvo bilo pred očima. Bili su svjedoci i tužitelji ujedno. Smrću žene činilo mu se da je sve izgubio, i djecu, i ljubav, i samopoštovanje. Život mu je bio čudno režirana drama. Glumio je ponuđene uloge, mijenjao maske prema potrebi. Danas je ostao usamljen. Bezličan. Oko njega neki drugi mladi ljudi, drugačije ideje i planovi. Pritisnule godine, zastor samo što nije pao. Nije očekivao aplauz.

Tek danas, nakon "velikog sloma" i rata, uviđa svu strahotu i nemoralnost sistema koji je gradio "bolji svijet" bez Boga i umjesto njega "bogovao" nad ljudima i njihovim sudbinama. Napredovao je od mladog skojevca do referenta za odnose s vjerskim zajednicama.

Jutrom bi tražio nešto što bi ga moglo opravdati, pozdravljajući pogledom križ nad kaminom. Taj ga je križ podsjećao na jedno vjetrovito jutro. Banuli su bez naloga u uredništvo katoličkog lista i stali tražiti "kompromitirajući materijal". Križ je uzeo s urednikova stola.

Dokumente su "pronašli" u ladici. Netom prije podmetnute. Urednik je osuđen.

Sreo ga je nakon tri mjeseca zatvora. Pred crkvom je molio časoslov. Potajno mu se divio. Činilo mu se da su njih dvojica lice i naličje jedne životne medalje. Potreban jedan drugome. Urednik je u sebi nosio upornost, izdržljivost, prkos čovjeka s kamena. Saslušanja, zatvor, sudske presude, zabrane… doživljavao je kao priznanja, odličja. Nosio ih je s ponosom.

"Čuvaj leđa, pope!", reče. "Uvijek hvaljen!", odgovori urednik uz smiješak. Njegova ga je mirnoća ljutila više nego išta. Produžio je ljut i poražen.

Danas, nakon svega, nije pripadao nikome. Neki njegovi dojučerašnji prijatelji prešli su u "drugi tabor". On nije htio. Tražili su put idući od krajnosti do krajnosti, od "velikog vođe" do Krista. Nije lako, ni danas ni jučer, osloniti se na putokaze. Preslabi su, nedovoljni da osvijetle put, slabi da budu uzor. "Nisi zid, okreni se!", progonile su ga riječi jednoga od njih. Kao odgovor često je ponavljao: "Bogu, ako mogu!"

Tržnica. Jedan stol bio je njegov. Otkada je djeci ostavio raskošnu kuću, ženu izgubio, uselio se u roditeljsku kuću. "Da se ponovno rodim!", govorio je začuđenim prijateljima. Osamio se. Mogao je živjeti od nevelike mirovine, poučavanja đaka. Ovo što sada radi ne razumije nitko osim njega. Ni on do ovogodišnjeg Antunova. Ispovjedio se nakon puno godina, pričestio, pomolio se pred Svecem. "Konačno sam skinuo masku", reče. Pala mu je misao da rasproda ne samo prošlost, nego i ono što ga na nju podsjeća, a što je ljubomorno čuvao. Dolazio je subotom, izložen tuđim pogledima, izlažući sebe nekadašnjeg.

"Hvaljen Isus, druže!" Podiže oči prema došljaku. Zadrhta uznemiren, zakašlja se onako starački da razbije nelagodu. Slabo je vidio od sunca nasuprot.

Zaboli ga rugalica. "Ne prepoznaješ me? To sam ja!" S mukom, suznih vodnjikavih očiju, raspozna došljaka. "Vi ste to, ti si…", zamuca. "Preplašio si me više nego misliš. A gdje ti je ona crna odora, koju si onako ponosno nosio i kada je trebalo i kada si…?" Zašuti. Prisjeti se susreta koje je htio zaboraviti i za koja se kajao.

"Otkuda ti, za ime Božje?", promuca uzradovan. "Tu sam nekoliko dana. Tražio sam te, pa mi rekoše da te ovdje mogu naći, da rasprodaješ…" "Da, uspomene na prošla vremena, medalje koje nisam zaslužio, priznanja na tuđoj muci stečena…" "Gdje se gasiš? Dobro je! Bilo pa prošlo!".

Pred njim su blistale medalje i odličja. Na rubu stola, bliže njemu, kip sv. Antuna.

"I kod mene je rasprodaja" prihvati nakon odulje šutnje urednik. "Toliko bi toga trebao prodati da više ne budem ono što jesam. Nisu to kolajne ni medalje, ali jesu male i velike časti, imenovanja, pohvale, titule."

"Zar te nisu odlikovali ordenom borca za vjeru?"

"Bog će mi biti nagrada!"

"Isti smo, dakle!"

"Nismo. Ja sam se borio za ono što sam htio i u što sam vjerovao, a ti si htio zadržati što si imao, ali je propalo!"

Šutjeli su dugo, dugo… "Promijenio sam se, i sad smo na istom putu!"

"Slažem se", reče urednik kao da izriče "Amen".

Ponetko zastane, pogleda i prođe. "Koliko košta ovaj kip?", pita mlada žena. "Nije to kip, to je sveti Ante!", odgovori povrijeđeno. "Koliko?" "Nije na prodaju."

Gledao ga je netremice. Činilo mu se da to nije onaj isti čovjek, fanatični "vjernik" čiji bog nije bio na nebu. Dugo su šutjeli, misleći svaki svoje misli. Sunce se poigravalo na emajliranim površinama.

"Stvarno si vjerovao u sve to?" "Jesam, koliko i ti u svoje", odgovori ljutito. "Ne želim te izazivati, optužiti, samo pitam!" "Ja odgovaram istom mjerom!"

Nekoliko mladića zastalo i razgledava. Komentiraju uz psovke. "Stara komunjara!", naruga se jedan uz smijeh ostalih.

"Nisam li negdje čitao da vjernici nedosljednim životom lice Božje više skrivaju nego otkrivaju?"

"Nažalost! Mole se, zavjetuju, i ako im se učini da su uslišani, kažu da ima Boga, no ako Bog ne djeluje kako su zamislili, posumnjaju. Bog je mrtav za nas onoliko koliko je mrtva naša vjera u nama", zaključi urednik.

Podne se približilo. Opustjela tržnica. Pomogao mu je spakirati predmete. "Ništa nisi prodao?", primijeti. "Kome to danas treba?"

"Pozivam te na ručak."

Sjeli su u sjeni lipe. Izdvojeni.

"Drago mi je da si me se sjetio i zaboravio koliko sam ti zla…"

"Bio si mi potreban. Trudio sam se više nego što bi inače da te nije bilo!"

"Čudno, vama katolicima treba neki vanjski motiv, prisila, zabrana, prkos da biste bili ono što biste trebali biti. Mislio sam da vas netko drugi mora poticati."

Nije mu odgovorio. Pričini mu se da je Crkva bila jača i svoja onda kad je bila progonjena. Odnekud mu se nametnuše Isusove opomene. Ponavljao ih je u sebi kao pjesmu. "Mene su progonili, i vas će…"; "Bit ćete mi svjedoci!"; "Jao vama kad vas budu hvalili!"

Pred njima, na stolu, novine. "Koje je ovo vrijeme?", pomisli, čitajući. Nigdje pohvale djelatnicima u Crkvi, pokuda napretek. Neprovjerene događaje donose kao istinite. Ocrne, okleveću, a ne daju prostor za obranu.

"Volio bih da se osvrneš jednim člankom", reče. "Profesor si, obraćenik, bivši komunist."

"Nisam siguran da će to oni htjeti objaviti."

"Oni?", doda s čuđenjem. "Zar smo još u onom vremenu?

"I gorem!", zaključi. Podulji osvrt u novinama izazvao bi čuđenje.

Šutio je, samo su mu se oči iskrile, istim onim žarom što ga se sjeća u urednikovim očima prigodom suočenja.

"Hvala na članku. Odavno je trebalo viknuti u gluhe uši. Protukršćanska propaganda ide za tim da se katolici zastide svoje vjere, Crkve. Ispada kako je sve zlo u Crkvi, kako je Vatikan leglo svega što ne valja. Papa se pokajao za nedjela učinjena u ime Crkve, nitko drugi. A bilo je zla i kod ostalih, i više nego kod nas."

"Zlo je zlo, ma čije bilo!"

"Danas novinarima", nastavi urednik, "katolici nisu više zanimljivi kao inkvizitori, progonitelji nedužnih žena. Danas su pedofili. Prešućuju izvješća po kojima je među drugim vjeroispovijestima u svijetu bilo puno više takvih, iako nije svemu vjerovati. Mnogi su podigli optužbe nakon puno godina zbog novca. Sve se katoličko u knjigama i filmovima prikazuje kao laž, prijevara. Đavao je živ i djelatan u svijetu! No veličine Crkve je u njezinim slabostima. Da je ljudi vode, propala bi odavno, ovako ostaje unatoč svemu, jer je Bog vodi."

Jednoga jutra našli su ga mrtva. Njegovi nisu željeli crkveni pogreb. Ispred lijesa grobar. U rukama, umjesto križa, slika pokojnika. Postaviše je uz vijence. Začuđeni. Nisu znali da je i s druge strane pokojnikov lik. Nije bio sam. Uz njega je bio povelik kip sv. Antuna.

"Bila je to tvoja posljednja želja", reče tiho urednik, prekriži se i ode.

Nad grobovima sunčano nebo.