- Mirta: Ja sam bila u trećem razredu srednje škole. Bio je to period kad sam tražila odgovore na neka pitanja koja su, vjerujem, zaokupljala i moje vršnjake. U traženju društva koje bi odgovaralo onome što sam tada osjećala, upoznala sam grupu mladih u Župi sv. Antuna Padovanskog u Zagrebu, poznatijoj kao "Svetom Duhu". Zbor mladih i jedan za mene novi "duh", koji je vladao među njima, odmah su me privukli, tako da sam se ubrzo uključila u zbor i na moju veliku radost pronašla "ekipu". Oduševilo me okruženje u kojem je uvijek bilo dobro raspoloženje, u kojem je sve bilo nekako iskrenije, u kojem smo jedni drugima bili pravi prijatelji. Na poseban način su me oduševili fratri i u meni probudili veliki interes za franjevačku duhovnost i za život po evanđelju.

- Krešimir: Kod mene je to počelo kada se moj stariji brat pripremao za sakrament ženidbe. Išao je na pripravu, ali išao je i na vjeronauk srijedom, koji je vodio p. Ivan Miškić. Tada je dolazio kući s puno zanimljivih tema i pitanja i moram priznati, vrlo je uspješno razoružavao moju buntovničku narav, vjerojatno tipičnu za te godine. Ja sam bio u fazi razmišljanja o tome što ću u životu raditi, što biti. Pa isto tako i u pitanjima vjere. Tako sam i ja počeo ići na pripravu za sakramente koje tada nisam imao. Ono što me posebno taknulo, kao i Mirtu, bili su mladi ljudi, koji su prolazili svoje mladenaštvo u okviru Crkve. Iznenadilo me koliko su drugačiji, "zdraviji". Svatko je tada mogao osjetiti tu neku razliku na "Svetom Duhu". Išlo se često i na hodočašća, po cijeloj Europi, što je meni kao "avanturistu" puno značilo. Biti negdje u takvom okruženju i nekoliko dana posvetiti sebi, Gospodinu, na poseban način, bilo mi je novo iskustvo. Tako sam i upoznao Mirtu. Kasnije je sve išlo lančano. Nekako smo od samih početaka bili "magarci" na koje su se lijepile brojne obveze u zajednici. Pjevalo se, organiziralo razne akcije, molilo...

- Krešimir: Htjeli smo napraviti jednu zanimljivu kompilaciju pjesama koje smo tada osjećali, pjevali, i to je rezultiralo s dvije kasete marijanskih pjesama. Moja pjesma "Povedi me" izdana je i na projektu "Krunica" Radio Marije. Pjesma oslikava čovjeka koji promatra Getsemanski vrt u relaciji sa svojim životom. A pjesmu "Dopusti mu" o nerođenoj djeci izdala je na svojoj kazeti grupa "Nebeski grad".

- Mirta: Sad nam je život totalno "istumban". Djeca puno toga promijene - pogotovo sada kad su mala. Ja sada vjeru živim kroz Krešu i kroz djecu. Isus su sada on i moja djeca, moja obitelj. Taj moj Isus kojeg ja u sakramentu braka svaki dan opslužujem. Nemam tako puno vremena za molitvu kao nekada, što mi nedostaje, ali me zato ispunja moja obitelj. Živimo stvarno u "petoj brzini". Kao da sam imala jedan period kad sam se spremala za to i napunila sam akumulatore. Sad to treba živjeti i dati se 100%. Puno mi znači naša zajednička molitva i što mi je Krešo prava podrška.

- Krešimir: Brak i obitelj pomažu čovjeku da pobjeđuje svoju sebičnost i da se otvara za drugoga. Učiš živjeti za drugoga. Kako je Mirta rekla, sve je manje vremena za sebe, sve manje razmišljanja o sebi, a više razmišljanja o onome drugom koga voliš, a na poseban način o djeci koja imaju svoj dnevni ritam koji nam još više sužava dan, uz posao i druge obaveze koje imamo. Obitelj je najbolja škola ljubavi.

Mirta, ti si vjeroučiteljica u osnovnoj školi. Kako si se odlučila za taj poziv i kako ga uspijevaš sada ostvariti?

- Mirta: Moja prva želja je bila da odem na defektologiju i da radim s djecom s teškoćama u razvoju i to sam jedino htjela upisati, ali nisam uspjela "upasti". Zato sam upisala katehetski, kao neku alternativu, kako bih se poslije prebacila na defektologiju. To sam imala u glavi prvih mjesec dana, a poslije mi se svidjelo i ostala sam tamo. Nakon četiri godine sam se vidjela u tom pozivu i bila sam sretna. Sa djecom je zahtjevno raditi, ali je i predivno. Njihov "odgovor" je najveća nagrada.

- Krešimir: Tijekom škole, a završio sam MIOC - matematičko-informatički obrazovni centar u Zagrebu, vrlo brzo sam shvatio da matematika, fizika i ostalo nemaju baš previše sa mnom i s mojim budućim usmjerenjem, iako sam jako zahvalan na tom periodu i na znanjima koja sam tamo stekao. Već sam tamo otkrio da idem prema čovjeku, prema čovjekovim potrebama i da me to interesira. Kako sam ja to tada razumio, želio sam studirati psihologiju. No, nisam upao u tom prvom roku na psihologiju, a paralelno sam na pravnom fakultetu polagao za smjer socijalnog radnika. Mislio sam se prebaciti nakon prve godine, a onda se i meni dogodilo kao i Mirti da sam se oduševio s tim fakultetom, jer sam tamo dobio sve ono što sam zapravo želio u tom trenutku. I puno više. Vještine i znanja kako raditi s čovjekom i s ljudima koji su u potrebi, a tijekom fakulteta tu je bilo i razvijanje raznih vještina, rad na sebi, što je još dodatno probudilo u meni motivaciju. I danas sam stvarno zadovoljan i sretan što sam to upisao.

- Krešimir: Imali smo molitvenu grupu u kojoj je bilo desetak osoba koje su se okupljale još od 1997. godine. Tu smo kroz molitvu promatrali naš život i na koji način možemo biti zreli kršćani u današnjem svijetu. Tada je to još bilo vrijeme studija i fakulteta. Osnovali smo Udrugu jer smo uočili da su obiteljske vrijednosti danas ugrožene. Ujedno smo tražili i način da se aktivnije uključimo u promicanje onoga što smo nosili u sebi, vjerovali i živjeli. Danas imamo jedan program, "Razvoj volonterstva u lokalnoj zajednici", kojeg kontinuirano sufinancira Grad Zagreb, a od ove godine i Ministarstvo obrazovanja, znanosti i športa, što nam je i veliko priznanje. Razvili smo prekrasnu suradnju s Vijećem gradske četvrti, s tvrtkama na području župe. A najljepše od svega, radimo upravo s djecom, najvećim i najsrdačnijim volonterima.

- Krešimir: Klince smo učili kako mogu pomagati drugima kroz igru uloga i trening nekih menadžerskih vještina, kao grupa i pojedinci. Pripremali smo različite akcije koje su osmišljavali upravo učenici, kao posjet domovima za starije i nemoćne, domu za djecu na Vrhovcu i sl. Danas je u skupini stotinjak djece i sve je raspoređeno u četiri faze koje se tijekom godine razvijaju na vrlo kreativan način. Djeca su uglavnom iz 4., 5. i 6. razreda i učimo ih kako volontirati, kako biti aktivni član svoje zajednice u kojoj žive.

- Mirta: Teško je. Ali to je izazov. Kad smo dobili Martu, prvu bebu, mislila sam kakav je to kaos sada u životu, sve se izokrenulo. Počneš se mijenjati i nakon nekog vremena ti to jedno dijete i sve obveze uz njega postanu nešto normalno. Kad uspiješ taj egoizam u sebi slomiti, onda ti dođe ta želja - pa mogli bismo imati još jednu bebu. I kad se rodila Lucija znali smo da će nam biti teško, ali to dijete ti opet donese nešto novo. Cijeli jedan novi svijet, ne samo novi život tvog djeteta, već i tebi novi život. I svima oko tebe. Okrenu se "naglavačke" i dide i bake i prijatelji i ... Ne kažem sad "imajte stotinu djece", ali te djeca mijenjaju, pomažu ti da u sebi otkrivaš ono najljepše. Pokazuju ti tvoje granice, sve ono što ne valja u tebi, ali i otkrivaju ono o čemu nisi niti sanjao. Oni su ti indikatori, ako želiš to vidjeti. I s te strane su baš nezamjenjivi blagoslov, jer su pokazatelj gdje se ne želiš dati do kraja. Meni je velika pomoć bio Krešo. Bilo mi je lijepo što se on za sve to interesirao, što je bio sa mnom na porodu, što je prošao tečaj za trudnice, iako je bio jedini muškarac tamo. Zajedno smo prolazili kroz sve faze, zajedno se mijenjali, gledali se u tim promjenama i produbljivali ljubav.

- Krešimir: Mirta je ovo jako lijepo rekla. Logično je da, kad se dvoje ljudi vole, na način kako smo se Mirta i ja voljeli i dopustili Kristu da nas uči voljeti, da žele djecu. Mi smo negdje željeli u našim planovima imati puno djece. No, prvih šest mjeseci braka nije bilo ništa. Već smo se bili prestrašili da nećemo moći imati djecu, jer su i neki naši prijatelji imali taj problem. I Martino začeće smo doživjeli kao pravu školu života i kako niti začeće djeteta, to čudo života, nije isključivo u vlasti čovjeka. Kako je to stvarno dar. A biti otac je tada za mene bila potpuno nova uloga. Sve navike koje sam imao do tada, jednostavno su se promijenile. S posla brzo kući, jer znaš da osoba koju voliš "grca u poslu oko bebe" i da joj je teško. Odlasci doktoru, pa odlasci u šetnju, da se Mirta može malo odmoriti... Bože, kad se sjetim tog ritma...

- Krešimir: Novi posao je došao potpuno neočekivano, to moram priznati. Imao sam posao u Gradskom uredu za zdravstvo, rad, socijalnu zaštitu i branitelje u kojemu sam bio stvarno zadovoljan, kako samim poslom kojeg sam obavljao, tako i kolektivom. Kupili smo stan, dignuli kredit. I onda odjednom dolazi poziv na razgovor, a da u tom trenutku uopće nisam znao o čemu se radi. Tad mi je ponuđeno mjesto ravnatelja Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. To je u meni u jednom trenutku stvarno odjeknulo kao šok, jer nisam na to bio spreman. Trebao sam nešto vremena da razmislim. Bilo je kao kad ti Gospodin na neki način pristupa i trese ti tvoje temelje i traži od tebe iskorak u nešto nepoznato, riskantno, u organizaciju koja prolazi krizu, koja je ušla i u velike probleme i koja sada traži pojačani angažman. Mirta i je smo zajedno sjeli, jer bez zajedničke odluke u našoj obitelji ja u to nisam želio ući. Upravo sam njoj i obitelji cijelog sebe darovao u sakramentu braka. Razmišljali smo i molili. Znali smo da to povlači i izlazak iz tišine u javnost, na "metu", da će biti teško, jer ću vjerojatno biti rasprodan. No, prepoznali smo potrebu Crkve i šansu da odgovorimo svime onim što mi jesmo i što imamo.

- Krešimir: Caritas treba ići prema tome da postane moderna organizacija. Sustav je to od gotovo 300 zaposlenika koji su do sada bili koncentrirani u Gradu Zagrebu i u užem prstenu. A već sam naziv govori o području Nadbiskupije, koji je širi i od Zagrebačke županije. Ovo implicira prostorno širenje djelatnosti, dopiranje do onih najpotrebnijih. Potrebno je redefinirati viziju i misiju organizacije, postaviti nove smjerove djelovanja koji će biti utemeljeni na današnjim potrebama čovjeka, ali i na jasnoj zadaći Caritasa u svjetlu socijalnog nauka Katoličke Crkve. Caritas je treći stup Crkve. Zato je poseban. Zato njegovo djelovanje prati i djelovanje Crkve u cjelini. Što ćemo učiniti ako ne proradi mreža župa, župnih caritasa? Vjerojatno ne puno. A biti ćemo pitani, svi zajedno, što smo učinili s tolikim potencijalom.

Sustav socijalne skrbi se nalazi pred reformom. Želi se sve više stvari kroz decentralizaciju spustiti na lokalnu razinu, gdje Caritas može odigrati veliku ulogu. Imamo šansu za ozbiljno partnerstvo u pružanju socijalnih usluga, kroz programe koje će sufinancirati država i jedinice lokalne samouprave. A to traži dobro ustrojen sustav. Do sada je percepcija Caritasa bila ponajviše u raspodjeljivanju humanitarne pomoći. To ćemo polako mijenjati. Dolazi tim mladih stručnjaka koji zna kamo treba ići.

- Krešimir: Tu su najkvalitetniji profesori s područje strateškog planiranja, poslovne organizacije, socijalnog zagovaranja, marketinga, odnosa s javnošću, budžetiranja. Znanje se prenosilo kroz predavanja, radionice i rad u grupama. Tijekom cijelog studija vodili smo i gradili "virtualnu organizaciju", igrali uloge, učili iskustveno pojedine faze. Dogodilo se zapravo to da su lideri organizacija imali priliku dvije godine biti zajedno. Već je to važan segment. Prvo smo imali priliku jedni od drugih naučiti puno toga, a zatim i naučiti od ljudi koji su stručnjaci u svim temama koje zahvaćaju menadžment i poslovanje moderne organizacije. Jako sam zahvalan za sve to. S nekim ljudima sam ostao u prijateljskoj vezi, neki od tih ljudi će doći i u novu strukturu Caritasa.

- Mirta: Prvo nam je bilo iznenađenje, i kako smo muž i žena, tako se s njegovim novim poslom u obitelji sve mijenja. Zapravo na neki način kao da svi sudjelujemo u toj promjeni. Prvo je trebalo jedno dva tjedna da se "od-šokiramo" od te ponude, jer još ništa nije bilo definirano. Mogu reći da mi nije bilo svejedno. Imala sam puno pitanja. Što sad? On automatski postaje javna osoba i više nismo anonimusi. Izlazimo u javnost. Kako će to izgledati? Najveća je bojaznost kako će ljudi reagirati. Svakako nisam htjela da se sad moj život mijenja drastično. Onda smo nekako zajedno doživjeli taj iskorak. Doživjela sam sve to kao: "e sad vratite ono što sam uložio u vas". Često smo kritični prema toj našoj Crkvi, jer često govorimo: "Da sam ja tamo ja bih to drugačije napravila ili napravio." Ovdje nam je Bog dao konkretnu priliku - idi i popravi tu Crkvu, pomozi toj Crkvi. I zašto ne prihvatiti taj izazov iako mogu reći da mi nije bilo svejedno. Tek kad to počneš živjeti vidiš kako je to. Čim je Krešo manje doma onda je automatski više toga na meni. Kad dođe doma onda zvone mobiteli i tako. Još mi treba vremena kako bih prihvatila tu novu ulogu koja je sad tu, a vjerujem da i djeca to sve primijete i razumiju. No, nisu li i ovo promjene koje nam zapravo daju novu šansu, šansu da još jednom krenemo u avanturu hoda u vjeri, koji zapravo nema ništa zajedničkog sa našim sigurnostima i sa željom da se "utvrđujemo"?