Velike religije Istoka predstavljaju se kao religije spasenja. Ali one ne trebaju Spasitelja. Za hinduizam spasenje je u posvemašnjem sjedinjenju s Bogom, a to se postiže raznim asketskim vježbama i obredima, trgajući svoje biće iz ovozemnosti i iz prolaznoga da bi se utopilo u božanstvu. U budizmu spasenje se postiže po razmatranju i po plemenito utrošenom životu. Sastoji se u očišćenju duha vječnim preobražavanjem dok se ne ostvari nirvana, u kojoj nestaje svaka želja, težnja, potreba. Za Laocea, utemeljitelja taoizma, spasenje je u težnji za ostvarenjem "tao", a to je početak reda i života u svemiru, što se ne može imenovati, kao oblik bez oblika, slika bez slike: Nebitak!

Za Platona i gnostičke sljedbe, spasenje je oslobođenje duše od tijelo, u kojem je duša sapeta, okovana, kao u tamnici, u grobu. Stoga preziru zemaljski život i rad, i teže da se božansko otkrije u nama.

Za islam spasenje je u oslobođenju čovjeka koji je po naravi teomorfan, to jest Božja slika, i mora se osloboditi svega nesavršenoga, stvorenoga, prolaznoga. I to postiže po objavi koja mu je dana, posebno po Muhamedu. Spasenje je posvemašnje predanje Bogu, što upravo i znači ime "islam".

U modernim filozofskim i sociološkim strujanjima spasenje ima drugo značenje. Za Marksa i marksizam ono znači oslobođenje od svakog otuđenja; za Freuda je sklad psihofizičkih nagona; za Maoa sklad odnosa između čovjeka i čovjeka, čovjeka podložnika i upravljača.

Što je spasenje za kršćanstvo? Na sastanku religija u Bangkoku, od 28. prosinca 1972. do 8. siječnja 1973., protestantizam je naglasio spasenje kao oslobođenje čovjeka od društvene i političke zloupotrebe i pritiska. Dakle, u većem zalaganju i zauzetosti za dobrotvorna djela. Pravoslavci vide spasenje u pobožanstvenjenju čovjeka, da postane zaista u Kristu "Slika" ikona Božja, Božja prisutnost u svijetu. Katolicizam gleda u spasenju ne samo horizontalu: zauzetost na društvenom i karitativnom planu, već i vertikalu - Božji dar koji nam je dan u Kristu, kao oslobođenje od grijeha i smrti, od svih strahova i stresova, od svakog otuđenja i ropstva, kao novo stvaranje.

Spasenje se ne postiže samo u obredima, u kultu, niti samo u djelima karitativne zauzetosti. Sveto pismo, od knjige Postanka do Otkrivenja, spasenje nam prikazuje kao obećanje, kao božanski dar koji dolazi s obala vječnosti, a ne kao plod čovjekovog traženja, zauzetosti, asketskih vježbi. Ono nadilazi sve naše čežnje i iščekivanja. I moramo ga primiti kao što dijete prima dar od svoga oca. Ono nas preobražava u nova stvorenja i omogućava nam da krenemo novim životom. Spasenje je ostvareno u Isusu Kristu.

Spasenje je izraženo raznim slikama, pjesničkim jezikom, životnim iskustvima, ali se ne iscrpljuje u tim slikama, izričajima i iskustvima. Ono ih neizmjerno nadilazi.

Spasenje je izraženo kao obećanje, kao blagoslov. Bog kaže Abrahamu: "Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslov... Sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati." (Post 12, 2 s.)

Spasenje je izraženo kao Savez koji Bog sklapa sa svojim narodom, kao znak njegove ljubavi prema vlastitome izabranom narodu.

Proroci će produbiti smisao saveza pa govore o zarukama koje Bog sklapa sa svojim narodom. On je Zaručnik/Muž, a Izrael, izabrani narod, njegova je Zaručnica/Žena. I kad se Izrael pokazao nevjernom Zaručnicom, Bog po prorocima naviješta Novi savez, nove zaruke, vječni savez i vječne zaruke. Hošea naviješta ove zaruke za mesijanske dane: "Zaručit ću te k sebi dovijeka; zaručit ću te u pravdi i u pravu, u nježnosti i u ljubavi." (Hoš 2, 21) To će biti Novi savez, proriče Jeremija, u kojem će se ostvariti u punini smisao Saveza: "Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisat ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj!" (Jr 31, 33) To će biti novo stvaranje, naviješta Ezekiel: "Ja ću im dati novo srce, i nov duh udahnuti ću u njih." (Ez 11, 19)

Spasenje se otkriva kao Božje kraljevstvo koje je s Isusom Kristom započelo svoj pobjedonosni hod. Ono je istinsko obrezanje, ne na tijelu, kao ono starozavjetno, nego u nutrini, "pravo obrezanje u srcu, po Duhu, ne po slovu" (Rim 2, 29). To je novo stvorenje: "Niti je što obrezanje, niti neobrezanje."

Ono što je važno: ono je "novo stvorenje" u Isusu Kristu (Gal 6, 15). Ono se očituje u ljubavi-agape. U Isusu Kristu ništa ne vrijedi ni obrezanje ni neobrezanje, nego - vjera ljubavlju djelotvorna. Spasenje je Božja sila i Božja mudrost. "Kad svijet u mudrosti Božjoj Boga ne upozna, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike", piše Pavao. (1 Kor 1, 21 s.) Zato nam je Krist poslao Duha da nas učini sposobnima živjeti ljubav Božju. U Kristu i u Duhu Svetom, Bog nas je učinio dionicima svoje naravi, svoje ljubavi, osposobio nas je za ljubav. I to je sažetak spasenja.

Spasenje je srž Biblije. Ono je obećanje dano Abrahamu i zahtjev: "Mojim hodi putem i neporočan budi!" Ono je Savez kao obveza da ga ispunimo do u tančine. Ono je ljubav prema Bogu koga moramo ljubiti svim srcem, svom dušom i svom snagom, a bližnjega kao samoga sebe. Ono je Kraljevstvo Božje kao nova stvarnost, preobražaj čovjeka i svemira. Ono je Duh Božji koji nam je dan, kao zalog i sila da možemo ispuniti dana obećanja, obveze Saveza i Kraljevstvo Božje.

Za neke protestantske teologe, spasenje dolazi kao nešto posve neočekivano, što u čovjeku ne nalazi nikakva oslona. Čovjek bi bio kao negacija Boga. Ali nije baš tako! Objava nam govori da u čovjeku ima nešto što odjekuje na Božju riječ, da je spasenje odgovor na pitanja što ih čovjek u svojoj egzistencijalnoj tjeskobi postavlja, kao rješenje njegovih mučnih pitanja, kao što su: iskustvo boli, mržnja, porobljavanje svake vrste, smrt. Spasenje je istinsko oslobođenje, kako smo već istakli, od svih naših tjeskoba, strahova, otuđenja; spasenje ispunja mirom ono najdublje u našem biću i postojanju, što je skriveno često i nama samima, ali ono postoji i ono nas od vremena uznemiruje, muči i ubija.

Samo u vjeri u Isusa Krista nalazimo spasenje. "I nema ni u kojem drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti!" (Dj 4, 12), svečano ispovijeda Petar, a i mi s njime!

Svi mi imamo u srcu dvostruku snažnu težnju, dvostruki jaki nagon. Prva težnja: svi želimo nešto postati, da budemo priznati od drugih - to je težnja za veličinom. Druga težnja za lijepim, bogatim, ugodnim životom - težnja je za srećom.

I nehotice se pitamo: ima li smisla moj rad, moja služba? Čemu sve to? Hoću li time doista nešto postići, nešto postati? Hoće li me to zaista usrećiti? Ako se to ne ostvari, lako klonemo. I svaka žrtva, i ona najlakša, postane preteška. Ako mislimo da smo nešto postigli, tada nam ni najteža žrtva nije teška.

Ovaj dvostruki nagon u naše srce stavio je sam Stvoritelj. Od bitne je važnosti da je to Bog stavio u ruke kraljici u našem srcu - slobodnoj volji. O njoj ovisi hoćemo li postići željeni ideal, postati zaista veliki i sretni. Ako promašimo put, to jest ako zalutamo, tada nas ovaj dvostruki nagon neće dovesti do veličine i sreće, nego do bijede i do nesretnoga života.

No najprije postavimo pitanje: Što je istinska veličina, istinska sreća, i koji put vodi do nje? Put i cilj pokazuje nam nježna i ljupka ruka naše nebeske Majke, Gospodarice i Zaštitnice, naše Kraljice. Pokušat ću osvijetliti ovaj životni put i oduševiti vas za njega.

"Našla si milost u Bogu!" (Lk 1, 30)

Najprije promotrimo: što je istinska veličina? U čemu se sastoji prava veličina, istinita vrijednost čovjeka?

Najprije postavimo pitanje: U čemu se ona ne sastoji?

Pitamo li nekog studenta koji je stupio u sveučilište s velikim planovima i idealima, odgovorit će: Želim postati profesor, doktor, inženjer..., i tako postići neko časno, ugledno i unosno radno mjesto.

Pitamo li drugog, koji nije tako usmjeren, tražit će svoj ideal, cilj svoga sebeljublja u lijepoj pojavi, u dopadljivosti, u pljeskanju svojih kolega koje nastoji oduševiti, zabavljati, da bude on središte, oko kojeg se sve okreće. Traži lijepo: posjećujući kazališta, kina, izložbe umjetnosti itd.

Zar je u tome istinska veličina i čovjekova sreća? U čemu se ona sastoji?

Pogledajmo na Mariju Djevicu, na najljepši ljudski cvijet, koji je ikad procvjetao na zemlji, na Bezgrešnu. Ima li uzvišenijeg stvora od Marije. "Uzvišena je nad korove anđeoske", pjeva Crkva. Ljepša od anđela, mudrija od svih umnika, crkvenih učitelja... ona je kraljica sviju.

Ali, dobro uočimo: ona je postala najuzvišeniji stvor ne tek u nebu, ona je to već na zemlji, kao siromašna Djevica, skromna zaručnica radnika Josipa, u skromnoj kućici kao toliki drugi. Tu je ona već najuzvišenji stvor kojega je Stvoritelj stvorio.

Pa što je ovo dijete milosti u Nazaretu posebno učinilo? Zar je razlog njena ljepota? Mnoge djevojke su mogle u izvanjskom sjaju ljepote nadvisiti Mariju. Je li razlog možda obrazovanje? Mnoge žene matrone u grčkom i rimskom carstvu su je u tom pogledu nadvisile. Marija nije pohađala nikakvu školu, bila je "nepismena"! Je li razlog njeno plemstvo? Evanđelist spominje samo da je "djevica". Ne spominje ni njene roditelje. Je li razlog njeno bogatstvo? Marija toga nema, itd.

Gdje onda leži temelj i tajna njene veličine? Crkva ovako ispovijeda Marijinu veličinu: "Slavno se o tebi zbori, o Marijo!" Nitko se Bogu nije dopao kao Marija. To i anđeo Gabriel objavljuje: "Našla si milost u Bogu!" (Lk 1, 30) I to sama Marija potvrđuje: "Pogleda na neznatnost službenice svoje!"

Dakle, ni jedno stvorenje nije bilo Božjem srcu tako drago, u Božjim očima tako lijepo i dražesno. Marija je bila pred Bogom najveća, ne po svojoj vanjštini, već je bila velika cijelim svojim bićem, nedostiživo velika, upravo jer je bila ponizna, neznatna, i kao Majka Božja će ostati samo ponizna "službenica Gospodnja".

Sada vidimo u čemu je prava veličina: ukoliko smo veliki pred Bogom. Što smo u Božjim očima, to smo stvarno i ništa više. Tko nije malen, neznatan, ponizan pred Bogom, taj je doista bezvrijedan, zaista malen, pa bio on i neka zemaljska veličina, priznat i slavljen od ljudi. A tko je malen u očima Božjim, taj je zaista velik pa bio on odbačen od ljudi, prosjak, jadnik, bijednik.

Cilj i svrha naših težnji mora biti: postati velik pred Bogom, u Bogu, po uzoru na našu Majku i Kraljicu, ostvarivati ona djela koja imaju vrijednost pred Bogom i čine nas velikima pred Bogom.

Moramo težiti da nešto postignemo u životu, da naravni nagon ostvarimo za velikim idealima, na velikim dostignućima i uspjesima. Jadna je mladost koja ne teži stvarati bolji i ljepši svijet. Ali prema idealima i ostvarenjima koja ne propadaju, već ostaju za vječnost, za djelima koja se Gospodinu sviđaju, koja su velika pred Bogom.

Tada će nam samo naš rad donositi radost i sreću, što smo našli smisao svojega života. A jedini put k istinskoj veličini i sreći jest biti malen, neznatan, ponizan, jer takvi su doista veliki u očima Božjim, ali i u očima ljudi.