Svaki razgovor počinjao je zazivajući prošlost, od nekada. "Onda kad sam bio zdrav, zdraviji nego sada, kad sam mogao hodati, kad sam…" I potekla bi priča. Čas kao da je od nekad, čas kao stvarnost i sada. Bilo bi im čudno da nije tako, da nije govorio o sebi nekadašnjem. Navikli. Osjećala se posebna moć u toj njegovoj nemoći. Govorio je tako zanosno, izražajno. Slušajući ga gotovo su čuli huk vjetra, topot koraka, lepet prepelica koje je plašio hvatajući leptire.

Nije želio da ga pamte po bolesti, ovakvoga kakav je sada. Slušali su ga rado. Imao je iskustvo odraslih i djetinju dušu. Zanesen. Nitko to ne bi rekao vidjevši njegove jake ruke, dok ne pogleda naniže, na noge, da je u invalidskim kolicima. Kroz njega su progovarali bezimeni, a znani po riječima, po mudrosti stečenoj u patnji. Jedna od njegovih omiljenih rečenica, kojima je započinjao kazivanja, usjekla se mnogima u pamćenje.

"Ležim ja tako na travi, a nemoć u meni. Ponad mene nebo. Izgovaram svoje ime, urezujući ga u Božje pamćenje."

Pripadao je svakodnevici grada, kao što joj pripada daleki zvonik, vodotoranj kroz kojeg plove oblaci. Kroničar. Bilo je u njemu nešto posebno, prepoznatljivo, po čemu su ga pamtili svi nakon samo jednog susreta. Često je razgovor započinjao o smislu života. "Ovo što je ostalo od mene, moja je predsmrt. Već sam napola mrtav, a živ. Čudan smisao u besmislu. Nekoristan."

Od roditelja nije primio vjeru. Mješoviti brak između oca Hrvata i majke Srpkinje nije imao nešto što obitelj čini dijelom cjeline u kojoj živi. Stanovali su u učiteljskom stanu. Nedostupni. Nisu slavili blagdane niti išli u crkvu. Bog se kod njih spominjao samo u psovci, u kletvi. Na policama, u crvenim omotima, djela Lenjina i Marksa.

Sve što su druga djeca, vršnjaci, imali: od prve pričesti do krizme - on nije imao. Nekršten. Sjeća se kako su im smetala zvona. Uza sve ostalo imao je i iščašene kukove. "Pri porođaju", rekoše. Hodao je uvijek za drugima, nikad prvi. Svoju nemoć nadoknađivao je ustrajnom vježbom. Prostorija u dnu dvorišta, njegovo utočište u samoći, bila je prepuna sprava. Izrastao je u mladića jakih ruku i širokih ramena.

Javio se kao dobrovoljac u obranu domovine. Hrvatsku je osjećao svojom. Prošao je sve što jedan ratnik može proći: od ranjavanja, zarobljeništva do slobode. Kad bi ga pitali za zdravlje odgovarao bi na sebi svojstven način: "Još sam živ, ja čovjek pred Bogom, a među nama vječnost." Začuđeni odgovorom, govorili bi mu: "Spominješ često Boga, a nisi kršten". "Osvajam prostor u njegovu srcu" - odgovara bi on.

U crkvu nije ulazio. Vjera mu se pričinjavala kao odgovor na nemoć, "štap za starost", a on je žudio za moćnim korakom, za zdravljem. Nedjeljom bi odlazio u kafiće, na "prozivku". Bio je začuđen kad bi se oni što su netom iz crkve izašli stopili s ostalima - jednaki u piću, u psovci, u nečovještvu. Znao bi reći prijateljima: "Nedjelja je običan dan, a ipak nimalo nalik na druge".

Jutrima se budio mamuran, s glavoboljom, nervozan. Osluškivao je korake, očekujući pomoć. Nakon rata ostao je s majkom, neoženjen. "Otkud ova praznina u meni?" - pitao se često. I sve češće otkad je upoznao prijatelja kojemu vjera nije bila dio nasljeđa, već stvarnost utkana u svagdašnjost. Nije spavao dugo. Nemiran, u predjutarje bi dozivao djetinjstvo. Plovio bi, prozračan, rasterećen od briga i bolesti - da sve zaboravi.

Blista morska obala na suncu. Bolesnici u hladu. Uokolo ostavljena kolica čine nestvarnu kulisu. Unutar kruga mladi momci i djevojke. Razigrani. Pod krošnjama borova vedrina. Nemoć se očituje tek onda kad netko zaželi promijeniti mjesto. Nije siguran tko ga je "ugurao" u program kojega je vodio "Caritas". Jutro su započinjali molitvom. Niti je znao, niti je htio moliti. Gledao je izvan kruga, ne osjećajući povezanost, izbjegavajući uplesti svoje ruke u otvorene dlanove onih do njega. Jedino što mu je ostalo bila je misao koja mu nije dala mira. "Potraži nebo u sebi" - rekla mu je časna sestra Branka nakon razgovora. Dugo mu je, nakon što je tu misao rekao roditeljima, tutnjao bjesni očev glas u ušima. Od tada je kriomice, a danas i javno nosi medaljicu sv. Antuna oko vrata. Bakin dar.

Nerado je govorio o onom kobnom jutru kad je pogođen. Bili su izvidnica. Ponekad, samo ponekad, kad bi se dobro napio, dozivao je u sjećanje to krvavo jutro, jauke, molitve i kletve ujedno.

Načuo od nekih, kako se obično priča, da je to Božja kazna zbog očeva grijeha. Otac, dok je bio ravnatelj, slomio je preko koljena križ. Godinama je taj križ visio u predvorju stare škole. Tijelo Isusovo prepuklo je po sredini. Proširio se raspon ruku za taj rascjep. "Da nas što šire zagrli" - reče stara spremačica, prekriži se i zaplaka. Sakrio ga je na tavanu škole. Zastidio se oca pred vršnjacima. Tog se događaja sjetio pogođen. Bolovi u kralježnici nesnosni. Činilo mu se da ga je granata rascijepila na dvoje. Batrgao se krvavim rukama tražeći sebe izgubljena. Želio je naći odgovore na tisuće pitanja, vjerovati, a mislio je da je Bog nemoćan pred zlom, neosjetljiv na čovjekovu patnju.

"Plače Bog sa svima koji plaču. Trpi s bolesnima" - tješio ga je prijatelj. "Jedino je nemoćan kad je u pitanju naša sloboda. Zar mu mnogi nisu odavno rekli da se udalji iz njihova života? On je unatoč svemu tu."

Nekoliko je puta mijenjao spleteni konac na kojem je visjela medaljica. Jedno se jutro probudio uznemiren. Uobičajenom kretnjom potraži medaljicu. Nije je bilo. Njegovateljica je sve prevrnula u krevetu, u kući. Uzalud. Prvi puta se molio Svecu za izgubljenu stvar. Našli su je zaglavljenu u kolicima, između vanjske oplate i sjedala.

"Pođimo na blagdan u svetište" - prijatelj će mu. "Ništa ne gubiš, a dobiti možeš" - zaključi.

Svetište je odisalo nekim posebnim mirom. Unatoč vrevi mnoštvu uokolo osjećala se neka mistična tišina. Pogledom potraži Sveca. Prihvati ga rijeka hodočasnika, proguta ga i ponese. Na pamet mu dođe izreka koju je negdje pročitao: "Nije vrijeme za uspravan hod. Samo pognuti zapažaju neravan put i ispravljaju ga u uspravni horizont". Između uzbibana mnoštva otvori se vidik. Kip, ukrašen cvijećem, postavljen u sredinu crkve. Gledajući ga s kolica učini mu se velik, golem, u nebo urastao.

Oko njega molitelji. Primijeti ženu i dijete. Bolest se malome u očima nazirala. "Moli!", začu prijateljev glas. Riječi nije nalazio. Molio je pogledom.

Osjeti se malen i nemoćan. Uznemiren i znojan tražio je svjetlo i hvatao zrak, žudeći za prostranim dvorištem. Mladi mu redovnik pruži ruku i osmjeh. Ništa se u njemu nije "pomaklo" od njihove pjesme, gromoglasne molitve, od mirisa tamjana i svijeća.

U sebi je ponio samo redovnikov osmjeh i dodir. Ličio je na kip sveca, s tamnom odjećom i s bijelim konopom oko bokova.

Nakon pola godine našao se među katekumenima. Učio je vjeru, upijao, ponosan na životno iskustvo. Shvatio je da mu Bog nije bio dalek ni onda kad ga nije tražio. Nalazio je mnoge odgovore na davno postavljena pitanja. Iznad kreveta na velikoj četvorini zida, podno onoga rascijepljenog križa, dao je napisati svoje "geslo": "Neka se u tvojoj vjeri zrcale nebesa". Tu je misao dijelio s drugima kao što se dijeli kruh.

Preduskrs. Velika Subota. Krštenje. Činilo mu se da su svi radosni zbog njega. Omami ga miris cvijeća i tamjana. Uzbuđen. Ohrabri ga smirujući dodir kumove ruke na ramenu. Bila je to njegova noć, njegov put preko Jordana na drugu obalu. Nad njim se otvorilo nebo.