Sv. Ignacije rođen je 1491. godine, kao dvanaesto dijete jedne plemićke obitelji. Bio je paž na dvoru jednog španjolskog velikaša, a kasnije časnik kraljevske vojske. U obrani grada Pamplone, Ignacije je teško ranjen, te mu je trebao dulji oporavak. Međutim, dok se oporavljao počeo je čitati životopise mistika i svetaca. Tada je odlučio ostaviti oružje i otići na hodočašće u Svetu zemlju. Njegov se život tada potpuno promijenio. Studirao je u Barceloni, Alcali, Salamanci i Parizu. U jednom viđenju, dobio je spoznaju o tome što je njegova misija. Tako 1534. godine osniva isusovački red.

Ime Družba Isusova nastalo je dok još Ignacije i njegova zajednica nisu odlučili osnovati novi red. Riječ družba se u ono vrijeme upotrebljavala za kulturna, ali i za vjerska udruženja ili bratstva. Zanimljivo je kako su Ignacije i njegovi drugovi izabrali upravo to ime. Naime, dok je Ignacijeva zajednica imala tek samo 9 ili 10 osoba, pitali su jedni druge kako bi se zvali, pogotovo pred onima koji ih budu pitali za ime njihove zajednice. Dok su tako raspravljali počeli su moliti i razmišljati. Tada još nisu imali poglavara, a njihova jedina "glava" bio je Isus Krist, tako su smatrali da je najbolje uzeti njegovo ime za svoju zajednicu, i nazvali se Družba Isusova.

Ovaj je svetac kršten kao Inigo Lopez de Loyola. Međutim, s vremenom, on mijenja ime u Ignacije. Neki pisci njegovih životopisa smatraju da ga je na tu promjenu potakla pobožnost koju je zacijelo imao prema sv. Ignaciju Antiohijskom, mučeniku. Budući da je bio sveta osoba, Ignacije je i sam činio, a i druge poticao činiti razna dobra djela. Zanimljivo je jedno djelo koje je organizirao u Loyoli. Zapravo, svaki su dan u podne zvonila župna zvona i zvona na kapelama koje su pod župnom jurisdikcijom, zbog toga da bi oni koji ih čuju na koljenima molili Oče nas i Zdravo Marijo, za one koji su u teškom grijehu, da bi, naravno, iz grijeha izašli. Drugi Oče naš i Zdravo Marijo se pak molilo na nakanu da sami ne upadnu u teški grijeh. A dok je Ignacije boravio u Azpeitiji, gradsko vijeće je odobrilo njegovu odredbu prema kojoj bi se osigurala dovoljna pomoć siromasima u gradu, a zabranjivalo se prosjačenje onih koji nisu htjeli raditi, iako su bili sposobni za rad. Određeni klerici i laici sastavili su popis svih istinskih siromaha u Azpeitiji, i za njih se uvijek osigurala potrebna pomoć, dok su se zloupotrebe milostinje zabranom prosjačenja spriječile.

Sv. Ignacija okarakterizirali su kao sveca koji je kontemplativan u akciji. Pobožnost je za njega značila naći Boga u svim stvarima. U razgovoru, u izvršavanju dužnosti, hodajući cestom. Često je promatrao zvjezdano nebo, a nakon toga je osjećao prezir prema zemaljskim stvarima. Jednom svom suradniku je rekao da je promatrao Presveto Trojstvo u listu naranče.

Ignacije je imao mnoštvo viđenja. Jedno od najznačajnijih je ono u kojemu se Isus ukazao Ignaciju s križem na leđima. Pored Isusa je bio sam Bog Otac koji mu je govorio: "Želim da ovoga uzmeš za svoga slugu." Tada se Isus okrenuo Ignaciju i kazao: "Hoću da nam služiš." Zamjenica "nama" daje ovom viđenju trojstvenu oznaku. Sam Bog Otac izriče u ovom viđenju želju da se Ignacije posveti Božjoj službi, te Ignacija posebno sjedinjuje s Isusom koji je nosio križ. Ignacije je pozvan na mistiku sjedinjenja i na mistiku služenja. Taj je mistični doživljaj imao i utjecaj na osnivanje Družbe Isusove.

Svoja iskustva u razmatranju o Bogu i o božanskim stvarima, Ignacije donosi u "Duhovnim vježbama". Njih nije napisao u jednom dahu, nego ih je sastavio nakon što ih je sam doživio. Naime, zapisivao je sve ono što je zamjećivao u svojoj duši i što je smatrao korisnim. Tako su njegove "Duhovne vježbe" plod osobnih duhovnih iskustava. U njima govori o "unutarnjoj spoznaji", a to je ona spoznaja koja prelazi od intelekta u intimno iskustvo, tj. od intelektualnog do osjećajnog, odnosno od uma do srca.