VERITAS - br. 7-8/2005

>[SADRŽAJ]<

EUHARISTIJSKI IZRIČAJI (7)

Kada svećenik kod oltara slavi svetu misu, on nosi tipičnu liturgijsku odjeću koja tijekom vremena, a i u raznim krajevima, ima različite nazive. Možda je, bar za starije ministrante koji još poznaju latinske odgovore kod mise, najuobičajeni izraz "kazula", koja se nosi iznad štole i albe, a potječe od staroga rimskog plašta okruglastog oblika, koji je u sredini imao otvor namijenjen za provlačenje glave. Tim su se ogrtačem imućniji Rimljani služili kad je bilo hladno ili ružno vrijeme. Sam izraz "casula" u latinskom govoru znači "kućicu", na što donekle njezin kroj podsjeća onoga koji ima nešto mašte. Izraz "planeta", kojim se u nešto modificiranom obliku ponajviše služe u susjednoj Italiji, potječe iz grčkog jezika, a znači nešto okruglo, nešto što se vrti (odatle i takav naziv za tijela koja kruže oko Sunca). Što se pak tiče izraza "boromejka", koji i danas znamo susresti pri razgovorima u sakristiji, vezan je očito uz sv. Karla Boromejskog, koji je poslije glasovitoga Tridentinskog sabora predlagao oblik široke gotičke misnice, koja izvan Milanske nadbiskupije i nije odmah prihvaćena, da bi tek u 20. stoljeću taj tip misnice počeo sve više prodirati. Tako se može zaključiti, bar za naše krajeve, da je "boromejka" gotovo potpuno istisnula "kazule", koje su možda imale praktičniji kroj za slobodno rukovanje, ali im je gitarasti izgled znao izazvati i ironične asocijacije (kao npr. "tamburica" u nekim našim krajevima).

Da se nekadašnja misnica istodobno rabila i u svagdanjem, ali i u liturgijskom životu, svjedoče razne freske već iz 3. stoljeća, kao i neki stariji pisci, poput Tertulijana, ili pak Sulpicija Severa, koji spominje sv. Martina biskupa kako misnu žrtvu prinosi u takvom ruhu. Prvi pak koji izričito spominje ovo liturgijsko ruho kojim se svećenik služi kod mise bio je Pseudogerman Pariški, koji tvrdi da je "kazula, koja se zove još i amfibola, a koju odijeva svećenik, spojena nerazrezana, neotvorena, već cjelovita i bez rukava". Iz ovih riječi lako je zaključiti kako je misnica bila zatvorena, bez rukava. Nosili su je svi liturgijski službenici, dok su đakoni, iz praktičnih potreba, imali nešto drukčije oblikovano ruho. Naime, ovi su službenici oltara tijekom liturgije trebali imati slobodnije ruke, pa su ubrzo prvotnu planetu morali odlagati, posebno pri pjevanju Evanđelja, kada bi je dolično složili i stavili na lijevo rame, vezujući je ispod desne ruke. Đakoni su, kao i podđakoni, s vremenom dobili posebno gornje ruho, nazvano "dalmatikom", koja je više odgovarala praktičnoj ulozi ovih služitelja oltara.

Misnice su tijekom vremena dobile vrlo zanimljivu dekoraciju. Već u počecima susrećemo dvije vertikalne pruge, u što se najbolje može uvjeriti onaj koji pažljivo promatra liturgijsko ruho na starim mozaicima i freskama. Prvi zaseban ornamentalni motiv na misnici, izgleda, bio je rašljasti križ, koji će u različitim varijantama ostati prepoznatljivom konstantom do danas. Od srednjeg vrijeme na stražnjoj se strani izvezivao određeni motiv, ponekad s ljudskim likovima, kao što je Krist ili Djevica, ponekad i svetac zaštitnik. U anglosaksonskim se zemljama kao motiv sve više uvodi križ s vodoravnim krakovima, samo na leđnoj strani misnice. Ta konstanta nazočnosti križa, u različitim varijantama, plod je dugotrajnog dozrijevanja i procesa pa današnji liturgičari podsjećaju da bi ta stalna prisutnost Kristova križa trebala zauzimati važno mjesto i kod novijih promišljaja oblikovanja i stvaranja liturgijskog ruha.

Što se pak tiče materijala, pri izradi liturgijskog ruha, posebno misnice, uvijek se nastojalo paziti da to bude od dragocjenog i najskupljeg platna. Tu na prvo mjesto svakako dolazi svila, što je osobito uočljivo od 5. stoljeća dalje. Tada su za nabavu toga skupocjenog materijala bila poznata neka središta, kao što su Damask, Aleksandrija, pa i Carigrad. Kasnije na cijenu sve više dolazi arapska svila, da bi od 13. stoljeća na Zapadu bio poznat brokat, damast i samt iz talijanskih trgovačkih gradova (Genova, Lucca, Venecija). Dakako, uz svilu se ponekad, makar dosta rijetko, upotrebljavao pamuk i lan, a u praškoj katedrali postoji sačuvana misnica čak i od slame!

S dragocjenošću materijala tijekom vremena počelo se sve više razvijati i obogaćivanje u umijeću vezenja, osobito na Istoku, da bi se u 11. stoljeću u Carigradu, kao i kod obližnjih Arapa, sve više usavršila ova umjetnost koja postiže zavidnu razinu. Uskoro je liturgijska odjeća preplavljena zlatom i draguljima, sve se češće kao ukrasi rabe arabeske, cvjetni i životinjski motivi, biblijski ornamenti, što je sve dovelo do razvitka "iglenog slikarstva", posebno u flamanskih i engleskih umjetnika. O tome govore i danas mnogi očuvani primjerci koje čuvaju brojni biskupijski muzeji širom Europe.

Lj. M.