Oba su filma umjetnički izvanredna, oba su pokupila najnovije Oskare (uz mnoge druge nagrade) i nedavno su igrala u kinima. Oba su izrazito autorska, oba filmovi snažne umjetničke sugestivne moći.

Autorski biljeg Clinta Eastwooda u "Djevojci od milijun dolara" nije samo redateljski, producentski, već i glumački i skladateljski. Eastwood je jedan od najpoznatijih američkih redatelja i slavni glumački veteran kojega ne treba osobito predstavljati. Kao ni njegove westerne i policijske krimiće, neoromantične (postmoderne) akcijske melodrame jasno razlučenih pozitivaca i negativaca. Gotovo je nerazdvojan od svog junaka, šutljivog i prekaljenog kauboja ili policajca (u ovome filmu boksačkog trenera), škrta na riječima, izuzetno poštenog i simpatičnog. "Djevojka od milijun dolara" zasluženo je zaradila četiri Oskara i najbolji je Eastwoodov film. U njemu je autor kvalitetom izradbe nadmašio sebe, ostvarivši svoje najprofinjenije, najsnažnije i najzrelije djelo.

Alejandro Amenabar ("Otvori oči" i "Uljezi"), manje je poznati (premda u posljednje vrijeme sve slavniji) španjolski virtuoz režije i kamere, scenarist mašte i jave. U angažiranom idejnom filmu "Život je more", nije samo redatelj, već i scenarist, montažer, producent, čak i skladatelj. Ovo najnovije njegovo djelo dobitnik je Oskara za najbolji strani film.

Eastwoodov film nije film o eutanaziji, već film o životu i o životnoj borbi, film o junačkoj upornosti, o požrtvovnosti i trudu, film o sudbini boksača, i iznad svega film o ljubavi, i to čistoj. Eutanazija tu dolazi tek kao dio tragičnog svršetka. Motiv je eutanazije tek sredstvo da bi se pojačala tragika života i tragičnost ljubavi. Majstor Eastwood ovdje je premašio sebe i uobičajene domete svojih melodrama, stvorivši djelo izvanredno snažnog realizma i potresne osjećajnosti. Film jednostavne i minimalističke, ali silno emotivne glazbe. Samozatajnim realističkim stilom varira motiv svoje kasne faze, odnos oca i kćerke, neuvjetovanu i čistu aseksualnu ljubav, kakva roditeljska ljubav već jest. S tom razlikom da se u "Djevojci od milijun dolara" ne radi o ljubavi prema pravoj kćeri, već o sličnoj ljubavi, ljubavi trenera prema svojoj jedinoj sportašici, u koju je uložio sve znanje, pa i životni smisao. Utoliko je eutanazija tu da naglasi konačnu tragičnost i apsurdnost toga života i nastojanja.

Kratki sadržaj je ovakav. Nakon što je izgubio kontakt s kćerkom, stari i prekaljeni boksački trener Frankie Dunn (Eastwood) više ne želi biti blizak ni s kim. Kada ga je iznevjerio i napustio njegov mladi boksač, jer ga je (previše strog i zahtjevan) Eastwood kočio na putu prema slavi i uspjehu, Dunn dobiva novu ponudu, 31-godišnju konobaricu Maggie Fitzgerald (Hilary Swank), suviše staru za početak treniranja, ali koja ipak želi poslati vrhunska boksačica. Dunn isprva odbija njezinu ponudu, jer sebi ne želi priznati da je tako nisko pao da mora trenirati ženu. No, kada opazi njenu izvanrednu upornost i marljivost, Dunn se predomisli i počne je trenirati. Njegova velika stručnost i njezina izvanredna požrtvovnost ubrzo naprave od nje jednu od najboljih boksačica svijeta. No, da ovaj film o najglupljem i najokrutnijem sportu ne bi završio sretnim svršetkom, pobrine se pokvarena boksačica (neoromantični zli antipod dobroti dvoje protagonista), koja na ringu tako podmuklo i nepropisno udari Maggie, da ova ostane nepokretni paraplegičar do kraja života. Potpuno uzeta tijela, izgubivši svaki daljnji smisao za život i svako nastojanje, Maggie pokuša samoubojstvo, ali time samo uništi lice (posljednje što joj je preostalo) i dovede se u trajno još puno bolnije stanje. Da bi je spasio velikih muka Dunn, premda užasnut svojim činom, pomaže joj umrijeti.

U ovome profinjenom i mračnom film noir-u, složenih međuljudskih odnosa, koji tematizira životnu borbu, te okrutnost i apsurdnost boksa, eutanazije je tek sredstvo koje naglašava pesimistički tragični svršetak. Dunn joj pomaže umrijeti iz sućuti. Da je spasi velikih muka i bezizlazne situacije. Ne smijemo se na njega baciti kamenom. Jer sućutna ljubav je najviši princip. Dunn bi spremno otišao u zatvor samo da olakša muke Maggie.

Za razliku od Eastwoodovog filma, kojemu je eutanazija tek sporedni motiv, u Amenabarovom filmu "Život je more" eutanazija je osnovna tema i idejni pokretač filma. Odatle i velika razlika u tematiziranju eutanazije u oba filma.

I ovdje se radi o paraplegičaru slomljena vrata, koji je već 28 godina prikovan za postelju, potpuno nepomičan svime, osim glavom. Ramon Sampedro (Javier Bardem) s 25 je godina doživio nesreću, skočivši u odviše plitak dio mora, i ostao potpuno paraliziran. Iako se njegova obitelj rado brine za njega, za njega takav život predstavlja robovanje vlastitom hendikepu, pa već odavno želi umrijeti. Pet godina bezuspješno pokušava dobiti zakonsku dozvolu za eutanaziju, a nakon što dobije negativnu sudsku presudu, zatraži pomoć prijatelja koji ga poštuju i vole, te se na kraju filma ubije popivši otrov pred kamerom.

Zadnjih godina svog života Ramon postaje medijski slučaj borbe za prava eutanazije. U jednoj ga sceni katolički svećenik (također paraplegičar) pokušava odgovoriti od toga, ali svećenika ne mogu odnijeti s kolicima po uskim stepenicama na kat gdje junak leži, pa njegov mladi pomoćnik mora trčkarati gore dolje kako bi prenosio argumente njih dvojice. Groteskna slika koja autoru filma služi da bi kritizirao crkvenu organizaciju: neuki crkveni aparatčiki slijepo prenose mišljenja crkvenih intelektualaca.

Lakše je shvatiti zašto Crkva zabranjuje eutanaziju (ne ubij!), premda bi u tome trebala biti dosljednija (smrtna kazna, obrana), jer je ljudska smrt toliko značajan čin, toliko (bez)graničan, "opasan" i duboko osoban, dublji od čovjeka, da ga treba prepustiti samo Bogu. No, mnogo je manje jasno zašto država zabranjuje eutanaziju, premda nikada ne kažnjava samoubojstvo. (S pravom ga ne kažnjava!)

U svome ideološkome žaru Amenabar zaboravlja u kojoj je mjeri ozakonjenje eutanazije Pandorina kutija iz koje bi mogle izmigoljiti neslućene zlorabe! (Sućutna je ljubav ionako važnija od zakona i spremna je ispaštati kaznu.) Amenabar ironizira državu i Crkvu, bori se za eutanaziju kao za jedno od osnovnih ljudskih prava. "Život je more" ideološki je motiviran, ali umjetnički vrijedan i sugestivan film, bez suvišne patetike, s puno životnosti i složenog skrivenog smisla.

Problem filma nije u artificijelnosti i dekadenciji, kako neki pišu, već u ideološkoj jednostranosti. Ako pažljivo promotrimo film, vidimo da je tu paraplegija tek izgovor da bi se progovorilo o ljudskome pravu na smrt. Ako netko želi baciti kamen na čovjeka koji želi okončati velike muke, neka ih prvo sam iskusi, tada će, možda, počiniti isto što i čovjek kojega osuđuje. Pošto čovječanstvo ne posjeduje objektivno mjerilo nečijih muka, pošto nepoznate duševne muke mogu biti veće čak i od najjačih tjelesnih, kako suditi samoubojici? No, kod Amenabara nje uopće riječ o muci, koja kod paraplegičara Ramona i nije osobito intenzivna, tu je riječ o slobodi kao takvoj, o pravu na smrt bez obzira na okolnosti, o ljudskome pravu da u potpunosti odlučuje o svojoj sudbini. Ovo pravo na smrt vuče svoje porijeklo iz ideološke borbe protiv onih koji to pravo niječu: iz borbe protiv Crkve i države. Upravo zato što mi to zabranjuju, zato želim umrijeti, da bi za čovječanstvo otvorio novo područje slobode. "Život je more" agitira emancipaciju, i to umjetnički snažno.

Ramon je prorok slobode i osoba velike energije i blagosti. Duboko je uvjeren da je smrt oslobođenje, a ne kraj svega što postoji. Ramon, smiješeći se, govori o smrti, a mršti se kada ga nagovaraju na život. U sebi nosi želju da postane more (vječni transcendentni život). Zaljubljen u more koje ga je razorilo i prilijepilo uza zemaljsko tlo. Onemogućilo da u njega zaroni zauvijek. (Metafora Boga i vječnoga života.) Gipkost njegova tijela pretvara se u savršenu nepomičnost ležećeg kipa. Njegov vječni osmijeh i sugestivna vitalnost pogleda govore da u smrti nalazi razlog za život. Amenabar uvodi u film mirnu, samozatajnu i orkestracijski vrlo bogatu glazbu, punu smirene tuge u tonalitetu mola. Uvijek je to topli jezik koji zna što hoće, samo treba u to uvjeriti i svoju okolinu.

Upravo Ramon daruje gledateljima želju za životom. Redatelj ga okružuje djecom svih dobi, trudnicama, majkama i ženama zaljubljenim u njega. Film pršti od želje za životom koja paradoksalno izvire iz slobode za smrt. No, to nije ništa novo. To je prastari motiv samožrtvovanja za ideal. Razlog za koji smo spremni umrijeti, unaprijed osmišljava čitav život, daje razlog našem životu. Sam Logos, sam Isus Krist, upravo tako djeluje. Odatle Amenabarovom filmu neslućena snaga. On koristi dva osnovna kršćanske motiva: želju za vječnošću i želju za samožrtvovanjem.