Liturgija kao da u sebi čuva i neku cvjetnu poetiku, kako zgodno zapaža domaći liturgičar Šaško u svojem djelu o liturgijskoj simbolici (s kojim smo se obilato koristili i u dosadašnjim prikazima), jer spaja vidljivost i mirisavost u prostoru s osjećanjem i iščekivanjem u vremenu. I uporabu cvijeća treba dovesti na razinu umjetnosti, ali uvijek u funkciji liturgije. Razloge na praktičnu uporabu cvijeća možemo pronaći u Svetom pismu i u Božjoj riječi koja se naviješta u liturgiji.

U Svetom pismu Starog zavjeta često se spominje nestalnost cvijeća u usporedbi s trajnim djelovanjem Božje riječi, pa tako ono govori i o prolaznosti, čak i o tragičnosti ljudskog života. Ali isto tako ljepota i sklad cvijeća prizivaju ozračje veselja i slavlja. Oslanjajući se na proroka Jeremiju, nije rijedak slučaj u umjetnosti da se Krist povezuje s bademom u cvatu, vjerojatno zato što je bademak prvi koji se otvara zrakama proljetnog sunca i tako prekida zimu. To označava Krista koji omogućava život. I druge su biblijske i patrističke slike česte u asocijacijama. Tako sv. Ambrozije mučenicima pripisuje cvijet ruže, a marijansko čitanje Pjesme nad pjesmama Božjoj Majci tijekom srednjeg vijeka pridaje cvijet ljiljana.

Ipak, valja istaknuti da uporaba cvijeća na oltaru treba proći kroz molitvu u kojoj valja razlikovati ono što izlazi iz pojedinačnog razmatranja od onoga što je plod liturgijskog proživljavanja. Prema tome, na pjesničkoj razini ne valja tražiti alegorijska tumačenja te tako stvarati čak teoriju o oblicima i bojama u službi simbolike koja može biti čak i tuđa određenoj kulturi. Zato treba zaključiti da cvijeće u liturgiji, dakle i ono koje uljepšava euharistijsko slavlje, više pripada molitvenom ushitu, negoli ukrasnoj namjeni.

Danas primjećujemo kako pripravljanje cvjetnih aranžmana za oltare ili oko oltara spada u pravu cvjećarsku umjetnost ili bar umijeće, koje se ne može olako povjeriti baš svakome. To je zadatak "službenicima" za liturgiju, na korist liturgijskom slavlju koje se događa na oltaru ili oko njega. Cvijeće ovdje ima funkciju klanjanja, hvalospjeva, prinosa i zahvale. Ono djeluje kao svijeća koja gori i onda kada više nikoga nema u crkvi, te tako produljuje molitvu i klanjanje i podsjeća na trenutke spasenja. Cvijeće, osim toga, podsjeća na darovanost, jer se ono obično i daruje u svečanim prilikama, a njegova ljepota, nenapadna i skladna privlačnost, govori o vjeri u kojoj euharistijsko slavlje zahtijeva prijelaz iz pojedinačnog svijeta susreta s Bogom u zajednički svijet slavlja spasenja.

U vrijeme došašća sve se češće na oltaru ili oko oltara susreću tzv. adventski vijenci, koji se s protestantskog sjevera sve više proširuju na katolički jug. Iako se osjećao određeni otpor prema uvođenju ove prakse u katoličke krajeve, danas se ti cvjetni podsjetnici došašća sve češće zamjećuju u crkvama i u domovima naših obitelji. Jasno je da se ta praksa može i treba liturgijski iskoristiti i potrebno joj je udahnuti malo više biblijskog duha.

Neki predlažu da se na oltarima ili oko njih u ovo vrijeme umjesto samog vijenca (spleta borovih grančica) upotrijebi panj ili korijen, gdje i naša hrvatska tradicija badnjaka može imati svoju primjenu. Jer vijenac po sebi nije liturgijska figura, već su to korijen ili panj, kako poručuje Izaija u adventskom vremenu: "Izniknut će mladica iz korijena, iz panja Jišajeva". Bilo kako bilo, i ovaj adventski aranžman može djelotvorno pridonijeti čuvanju i promicanju nekih adventskih vrijednosti, kao što je ponajprije kršćansko iščekivanje u radosti, u stavu solidarnosti prema siromašnima i odbačenima.

Za uspješno i plodonosno vršenje "službe" kićenja i ukrašavanja oltara cvijećem treba, ne samo poznavati umjetnost ili umijeće ukrašivanja, jer nije dovoljno samo poznavanje obreda i kalendara, već nadasve valja stalno produbljivati vjerovanu Riječ koja se slavi i živi. Potrebna je i ovdje određena povezanost umjetnika i liturgičara, kao i predvoditelja slavlja. I na ovom području treba izbjegavati nepotrebna alegorijska tumačenja koja se mogu vezati uz cvjetne aranžmane, jer su najbolja rješenja baš ona kojima ne treba dodavati nikakve riječi niti tumačenja. Sve to ukazuje na to da se i ovdje radi o poslu koji traži zajedničku suradnju na dobro slavlja i obreda, a da nije to nikakvo autorsko djelo koje može i ovdje težiti za uzdizanjem i uspjehom onoga koji to radi.