Maja je radosno iščekivala svaki Božić. Od djetinjstva je išla na zornice i molila s pukom ono što je svećenik raširenih ruku govorio: "Kad dođe i pokuca, neka nas zatekne budne u molitvi i raspjevane njemu na slavu." Iskustvo jutarnje mise, dok je još mrak, i prelijepe adventske pjesme, bio joj je najljepši završetak godine i priprema za Božić.

I ovoga jutra je radosno izašla iz crkve, pozdravila se s kolegama i kolegicama koji, iako nisu baš "vrli vjernici", ne mogu odoljeti šarmu adventa, jer i sami su nekad dolazili na zornice. Usput je kupila novine i u svom stanu će ih na miru, do odlaska na posao, "bar prelistati". I taj joj je "ritual" također dio Božićnog ozračja: kako je jednom jedan mladi svećenik rekao, i ona uvijek počinje dan s Časoslovom u jednoj i s novinama u drugoj ruci. Na taj način zna za što treba moliti Boga i pred njega podastrijeti potrebe čovječanstva. S druge strane, tom svakodnevnom obroku postojanja i životnog "veza" utkaje Božju prisutnost, Božje milosrđe i Božji blagoslov.

Uz jutarnju kavu, prelistavajući novine i čitajući naslove, birala je nešto za što se posebno mora moliti toga dana. Već je skoro sve prelistala, kad joj je za oko zapela fotografija mjesnog biskupa kako krsti dijete, uz naslov: "Biskup krstio osmo dijete obitelji u prigradskoj župi". Uz biskupa, prepoznala je majku djeteta i sva se raznježila. "Bože moj, danas znam za koga ću moliti! Ipak su dopustili da se ova slika pojavi u novinama." Tada nije znala da je za sve oko medijske prezentacije zaslužan župnik, koji je pozvao biskupa, ali i novinare da fotoaparatom, radijski i TV-kamerom zabilježe danas tako rijedak događaj u crkvi: krštenje osmog djeteta.

Dok je išla na posao s novinama u torbi, koje je željela pokazati kolegama, Maja je mislila na očito čudo koje je Bog učinio s mladom majkom upravo krštenoga osmog djeteta, Emanuelom, jer se, sasvim slučajno, našla u domu njezinog muža, kad ju je on prvi put doveo i predstavio svojim roditeljima, bakama, bratu i sestrama.

Bilo je ljeto, dan prekrasan, u jednom slavonskom selu, obitelj i prijatelji, te susjedi, veliki i mali (seosko dvorište uvijek je bilo puno djece, kako domaće, tako i njihovih malih prijatelja) kad je najstariji sin, Iva, doveo svoju djevojku. Tu je bila i Maja. Ona je ovu obitelj prihvatila kao svoju, voljela je posebno djecu i imala je jednu tajnu za koju nitko na svijetu nije smio znati. Prije desetak godina položila je doživotne zavjete djevičanstva, i tom prilikom, svu djecu svojih prijatelja, jedno po jedno, dovodila je u mislima Isusu i zamolila ga da ih blagoslovi i zagrli, da On, kao njezin Zaručnik vodi živote ove djece, koju mu poklanja, umjesto svoje, koju i tako nikada neće imati. Naravno, Iva, kao najstariji, bio je, u njezinoj mašti i molitvi, prvi u tom redu za blagoslov pred Isusom. Zato je sad bila gotovo šokirana i razočarana djevojkom koju je on doveo svojoj obitelji i predstavio je: "Ovo je moja djevojka. Zove se Emanuela." Bila je to vrlo mlada djevojka, "sedamnaest joj je godina tek", kako su u pjesmama označavali djevojke "koje se još nisu ljubile", lijepa kao da je izašla iz slika ranorenesansnih majstora: nježna, plava, visoka, vitka, sva nekako prozračna. Cijeli njezin izgled (danas bismo rekli "look"), bio je nekako urban, svjetovan. Na prvi pogled se vidjelo da ne dolazi iz kruga ljudi koji se okupljaju u crkvi i oko crkve. Već sama činjenica da je došla s mladićem u njegovu kuću i k njegovim roditeljima, Maji se nije sviđala. Nije ništa rekla, nego je navečer u molitvi pitala Isusa: "Pa zar je to odgovor na moje molitve? Ta mlada djevojka, koja se možda ne zna ni prekrižiti?"

Nije znala da je Emanuela bila dijete željno ljubavi, prihvaćanja, smisla i dobrote. Nije znala da je upravo ta mlada djevojka zaista bila odgovor na njezine molitve. Ivina obitelj, ljudi s više životnog iskustva, prihvatili su je od prve, kao još jednog člana svoje obitelji. Oni su se pobrinuli da ta djevojka, s pogledom bespomoćnog laneta, upozna Isusa, da primi sakramente, da svoj život povjeri onom Bogu i onoj Majci koji su svim njihovim životnim iskušenjima bivali pravi odgovor, jedina sigurnost i prava "punokrvna" radost. I zaista, od prvog dana kad je krenula na vjeronauk, Emanuela je kao zemlja suha, žedna, bezvodna, upijala sve što je velečasni govorio. I svoje vjenčanje, s tek navršenih osamnaest godina, dočekala je posve spremna. Samo vjenčanje u "osječkoj katedrali" bilo je prelijepo. Uz svoga muža jednostavno je blistala.

Već slijedeće godine postala je majka. Možda nikada nije čula rečenicu koju je izrekla majka sv. Male Terezije: "Moje je zvanje biti majka", ali je Emanuela u svakom svom djetetu ponovno proživljavala svu ljepotu, neiskazivu istinu da Bog novo biće, za koje je unaprijed dao svoj život oblikuje u njezinu tijelu, da je sam htio biti dijete i imati majku. Sa svakim djetetom, sa svakom kćeri i sinom osjećala je kako se njezina obitelj na čudesan način obogaćuje blagoslovima.

Njezin suprug nikada nije tražio nikakve privilegije zato što ima brojnu obitelj, iz iskustva svoje obitelji vjerovao je da će se Bog pobrinuti. I zaista, imaju i obiteljsku kuću, i dobar auto, i kvalitetan kompjutor, njihova djeca ni u čemu nisu zakinuta, ali su obogaćena međusobnim darivanjima, više negoli djeca-jedinci mogu i slutiti.

Učiteljica je jednom ispričala kako je do suza bila ganuta kad je Ivekov sin u prvom razredu od hrpe bombona, koje su dobili na početku školske godine kao dobrodošlicu, pojeo samo jedan, a na pitanje zašto ne pojede sve, mirno odgovorio: "Ovo ću ponijeti svojim mlađim sestrama i braći." To učiteljica do tada nije doživjela. Jer, ostala djeca su u trenu, još dok oni posljednji nisu ni dobili svoje bombone, sve već pojeli.

Emanuela je u Ivinim sestrama stekla sestre, u njegovom bratu brata, a u svekru i svekrvi - roditelje. U svom mužu našla je sigurnost kakvu je Isusova Majka našla u svom sv. Josipu. Kroz svoje očinstvo i Iva je postao zreliji, odgovorniji i na neki način proživljeniji vjernik. Zna reći: "Isus kaže da onaj tko želi biti njegov učenik mora ponijeti svoj križ, a ne natovariti ga na leđa drugome, ili ga odbaciti. I tu je sva mudrosti."

Ovog Božića rođenje Betlehemskog djeteta bit će posebno nježno i s ganućem proslavljeno u obitelji Emanuele i Ive. U svom najmlađem bratu, četiri djevojčice i tri dječaka gledaju malog Isusa, Emanuela. I nije čudo da je jednom, dok su molili, kćerka rekla sva oduševljena: "Mama, pa ti se zoveš kao Isus. On je Emanuel, a ti si Emanuela! Baš je to super! Ti i Isus ste Emanuel i Emanuela! Pazi, stvarno!" Sa smiješkom su dodali ostali!

U svojoj crkvi, pred jaslicama moli Maja. Zagledana u Isusa i Njegovu Majku, s osmijehom je zaključila: "Ipak si, Isuse prihvatio moju molitvu. Emanuele, hvala ti za Emanuelu!"