Vrijeme je došašća, iščekivanja i radosti, vrijeme u kojemu priznavatelji Presvetog Trojstva u Djetetovu dolasku prepoznaju Božju blagost, milosrđe i dobrotu. Vrijeme je nade, pogotovo za male i odbačene, za ponižene i prezrene, za duše koje vapiju za pravdom i koje zahvaljujući toplini betlehemskog Svjetla, nesalomljive koračaju pod križevima. To su oni koje prožima nada, koji u mraku špilje jasno vide bljesak novorođenog Svjetla, koji osjećaju nježnost Majčinih ruku i čuju pjesmu probuđenih pastira.

No, u mudrosti svijeta, nada je tek tlapnja i jedina slamka spasa što preostaje onima koji ne uspješe u borbi gdje prevladava zakon jačega, snalažljivijega, prepredenijega i okrutnijega. Ali tumači ovakvih umotvorina zaboraviše da put bez vjere donosi tek očaj i da je nada koja izrasta iz ljubavi najveći Stvoriteljev dar. Po logici bi svijeta svi bolesni, umorni, gladni i obespravljeni trebali izvršiti samoubojstvo. Ionako su teret sebi i bližnjima. Poriv i volja koja čovjeku daje snagu da ne poklekne, da u malim stvarima i radostima traži smisao i ljepotu, najveći je dokaz života vječnoga. To je milost koja struji iz kolijevke postanka, to je sjećanje duše kojim se srce hrani, to je slika Tvorčeva koja plamti u nama.

Prisjetimo se one davne večeri kad je Sveta Obitelj, koračajući pod hladnim i vedrim zvjezdanim nebom, kucala na mnoga vrata, tražeći meki ležaj i toplu riječ, prenoćište, san, predah i osvježenje za umorna i iscrpljena tijela. Jesu li im srca, dok su upijali nezainteresirane poglede i slušali ravnodušne riječi potencijalnih domaćina, ovijali žalci, je li Dar nebeski zadrhtao u utrobi Djevičinoj, jesu li se posramili bijeli oblaci na tamnomodrom obzorju i odlepršali iza brda? Svijet ni onda, kao ni danas, ne htjede upoznati ljubav, ne htjede prigrliti spasenjsko svjetlo i otkupiteljsku dobrotu, već neosjećajan, iza zatvorenih vrata, nastavlja uživati u uzoholjenoj sreći i u lažnoj sigurnosti materijalnih dobara. A vezati se za zemaljsko, znači postati ovisnikom kratkotrajnoga i propadljivog, biti sužnjem navezanosti koja vodi u sljepoću, bolest i smrt.

I danas, kad nam Gospa u svojim porukama ponavlja da se molimo za one koji ne upoznaše ljubav Božju, nikada ne naglašava da se molimo za nevjerne. Zašto? Pa zato što su vjera i ljubav usko povezane, jer čovjek može duboko povjerovati tek onda kada upozna ljubav i kada se ravna po ljubavi, kad se djelima i životom pretvori u ljubav, kad postane darivanje, kad se suobliči s nježnošću i čistoćom Djetetovom. Tek kad se vjera i ljubav izjednače, kad se dodirnu na istoj razini, kad se prožmu istom istinom, možemo reći da su se upoznali, da je okopnjela nesigurnost, da je prestala sumnjičavost, da su pobjegli strahovi, da je isušila mlakost i ishlapila dvoličnost. U ozračju ljubavi grabežljivost se pretvara u sebedarje, proklinjanje u blagoslov, oholost u poniznost, srdžba u blagost, požuda u nježnost i mržnja u praštanje.

Oni koji su ostali u djetetu Isusu, koji su se priklonili svjetlu iza odškrinutih rajskih vrata, koji su pustili da ih prožeže plamen očišćenja, kojima nebo nije daleka i nedohvatna stvarnost, postaju kvasac novoga svijeta, neutrnuti proplamsaj vječne vatre, svjetlosne kapljice slapa života. Na svjedočkom i mučeničkom putu pomažu Mariji nositi betlehemsku zipku u kojoj tinjaju i počeci naših duša. Neugasla svjetlost, prividno zapretana u kratkotrajnom blještavilu kneza laži, rasplamsat će se jednoga dana u nezaustavljivi plamen ljubavi, koji će protjerati sjene, tamu i bijedu svijeta, jer ni vrata paklena neće razoriti ni utrnuti posijanu ljubav.

Onoga časa kad Krist Gospodin u znaku svjetlosnog križa najavi svoj drugi dolazak, na nebu će se pojaviti žena odjevena suncem i okrunjena zvjezdanom krunom, s Djetetom u naručju i sa zmijolikim tamom pod nogama. Na prijestolju njezina srca zasvjetlucat će otkupljene duše, a novo nebo i zemlju obasjat će sjaj iz betlehemske štalice. Stopit će se davna radost početka punine vremena s glazbom i žuborom vječne ljepote.