Mogu shvatiti nostalgije za djetinjstvom i mladošću jer i sâm osjećam takve nostalgije. Jedino ne mogu shvatiti nostalgiju za nekim totalitarnim režimom. U ovom filmu nije riječ o jugonostalgiji, niti o onoj endehazijskoj. Film gleda iz motrišta malog čovjeka sirotinjske periferije, kojemu su totalitarni režimi nešto strano, poput neizbježne elementarne nepogode. Ipak, nije to tek puka nostalgija za djetinjstvom pod endehazijskim režimom četrdesetih i za mladošću potkraj pedesetih, to je nostalgija za prohujalim vremenom, za mentalitetom periferije kakvog više nema. Prije navale tehničkih novotarija i moderne užurbanosti, među tom sirotinjom čak su i radio-aparati bili rijetki, a televizije nije ni bilo, pa nije čudo da su se svi više družili i često pjevali. Učestalo pjevanje starih šlagera dodaje obol izvanredno upečatljivom dočaravanju duha vremena, kao što ovoj humornoj drami dodaje i osobine mjuzikla.

Riječ je o sentimentalnoj priči o odrastanju i ljubavi, čiji su protagonisti u prvom dijelu filma djeca (četrdesete), a u drugom (1957.) djevojke i mladići. Komedija, s pritajenom tragičnošću u pozadini, ima malo toga tragikomičnog u sebi. Snimljena je prema romanu Ivana Peharnika "Još Hrvatska ni propala" (scenarist Hrvoje Hitrec), prikazuje trešnjevačke purgere (obitelj Škrinjar i susjedi) s dna socijalne ljestvice.

Za razliku od purgera iz komedije Kreše Golika ("Tko pjeva zlo ne misli") ovi nemaju novca ni za samoborček. Poput događaja u obitelji Šafranek, zgode obitelji Škrinjar također su gledane (u prvom su dijelu filma) dječjim očima. No, dok Golik koristi okolinu tek kao pozadinu obiteljske komedije, Hitrec, pak, polazeći od obitelji izvanredno dobro dočarava način na koji je Trešnjevka nekada disala. Za razliku od Golika, u pozadini Hitrecove komedije postojano vreba tragičnost ljudske sudbine. Prirodnom neizbježnošću dohvaća male ljude. Svejedno je radi li se o totalitarnim režimima, ratovima ili prirodnim nesrećama. Odatle tragični i tužni svršetak nije namješten, već prirodno slijedi iz nostalgičnog duha filma.

Redatelj filma Neven Hitrec (1967.) dobitnik je nagrade Vladimir Nazor za 1993. godinu. Iste godine primio je i katoličku nagradu za najbolji film. Redatelj je igranog filma "Bogorodica" iz 1998. (dobitnik Zlatne Arene za najbolji film, mušku i žensku ulogu na Pulskom filmskom festivalu, te nagrade Breza za najboljeg debitanta).

Otac scenarist i sin redatelj Hitrec, koristeći budžet od 13 milijuna kuna, uvjerljivo su dočarali četrdesete i pedesete - dijalozima, vokabularom, kostimima, šminkom, frizurama, mnogim drugim detaljima i brojnim šlagerima. Odlična gluma djece pobrala je ovacije u Puli. "Snivaj, zlato moje" u Puli je osvojio nagradu publike za najbolji film, te pet zlatnih arena: za kostimografiju (Željka Franulović), masku (Snježana Gorup), ton (Toni Jurković), glazbu (Darko Hajsek) i montažu (Slaven Zečević).

Premda nije riječ o mjuziklu, u toj duhovitoj, toploj i tragičnoj priči mnogi pjevaju, sasvim prirodno - prema običajima i duhu onoga vremena. Osobito su raspjevani soboslikari dok slikaju zidove i dok zajedno hodaju ulicom. Obitelj Škrinjar, kao i drugi živopisni likovi s Trešnjevke, kreću se kroz anegdote i životne drame. Tragičnost je konstanta koja se seli iz naraštaja u naraštaj. Spoj humora i tuge podsjeća na češke filmove. Svojim originalnim i raspjevanim mikrokozmosom Hitrecovi su uspjeli progovoriti o društvenoj stvarnosti punoj prijetnji, stradanja i tragike na opušten i humoran način. Baš onako kako su se ondašnji stanovnici Trešnjevke opirali nevoljama i opakoj sudbini: ljubavlju, humorom i pjesmom.

Tijekom protekle godine hrvatski se film u velikoj mjeri priklonio komediji. Iako jedino Hadžićev film možemo nazvati čistom komedijom, humor je prisutan u svim domaćim filmovima na ovogodišnjoj Puli. Sazrelo je vrijeme da domaća društvena i politička stvarnost dobije smiren i zreo duhoviti komentar.