Evo, Božić je blizu. Samo što nije stigao. Već poodavno sve je u gradu okićeno, blještavo, šareno. Odasvud zvuci glazbe, smijeh, radost. Trgovci zovu, mame, nude. Ljudi jure natrpani paketima, vrećicama, samo da sve kupe na vrijeme. U svoj toj živahnoj, iskričavoj žurbi sjeti li se netko usamljenih, tužnih, zaboravljenih?

Još kao malenu djevojčicu roditelji su je vodili sa sobom kad god bi odlazili obići i posjetiti stare, bolesne, očajne. Tako je s ocem redovito odlazila u dom, posjetiti i skromnim, ali od srca spremljenim, darovima obradovati nečije djedice i bakice koji su živjeli zaboravljeni od svojih najbližih. S majkom je posjećivala obitelji, koje je fizička ili psihička neizlječiva bolest njihove djece, učinila udaljenim od ostalih ljudi.

Ljudi su različito reagirali na te njihove aktivnosti. Jedni su prigovarali kako malo dijete ne bi trebalo vidjeti ljudsku bijedu, drugi su samo odmahivali glavom, a neki su im odobravali - priznajući kako oni sami to ipak ne bi mogli. A obitelj je tu svoju vezu s potrebnima nastojala održavati kad god je bilo moguće, pogotovo pred blagdane - kada su sretni bivali još sretniji, a usamljeni, ostavljeni i tužni, još usamljeniji i žalosniji.

Kako je rasla, djevojčica je kod svakog takvog posjeta sve više toga uočavala i zapažala i sve više pitanja postavljala. "Tatice, zašto ovog dragog djedicu nikad ne posjete njegovi?", ili: "Ona pogrbljena i mila bakica, tako me čvrsto zagrlila i šaptala mi kako bi rado zagrlila svoju unučad. Zašto joj ne dođu bar za Božić? Kako mogu dopustiti da bude sama i žalosna. Zar je njezini ne vole? Zar je baš nitko ne voli?"

Nije bilo lako odgovoriti na sva ta pitanja. Reći istinu, a pri tom ne podržati ljutnju koja se nazirala u pitanjima djevojčice, prema onima koji su zaboravili svoje starce. I tata je vješto odgovarao: "Ne znamo što se dogodilo i zašto nitko ne dolazi posjetiti bake i djedove i zato ne smijemo osuđivati. Bolje činimo ako obradujemo starce, već da se ljutimo na njihove mlade."

Posebno je znala biti tužna kad bi se s majkom vratila iz posjeta ženi čija je kćer godinama živjela u svom čudnom svijetu. Sjedila bi danima uz prozor, očekujući čovjeka kojeg je neizmjerno voljela, a koji nikada nije došao. Trzala bi se na svaki korak u hodniku, poravnavala odjeću, namještala kosu i sa silnom željom gledala u zatvorena vrata. A kad nitko ne bi ulazio, zapadala je u očaj i tugu. Starica, njena majka, gotovo i nije izlazila iz kuće, bojeći se ostaviti je samu. Tako su, malo po malo, obje postale zaboravljene gotovo od svih. "Mamice, kakav je to čovjek koji joj nikad ne dođe? Pa bar na pet minuta!" - željela je znati. "Drago dijete, ne postoji taj čovjek. Ona je bolesna i sve je to u njezinoj glavi i baš zato je toliko tužno. Nažalost, ne možemo joj pomoći drugačije, nego ponekad doći, otvoriti ta njihova vrata i saslušati, pa makar i po stoti put, priču njezine nestvarne ljubavi." - žalosno je pojašnjavala majka.

Rado je odlazila k obitelji čija su dva sina od rođenja bila vezana uz invalidska kolica. Nisu mogli, kao druga djeca, hodati, trčati, igrati se. Čak su i teško govorili i ograničeno se služili rukama, ali bili su posebni, jedinstveni. U njima je bilo toliko nježnosti i topline, toliko ljubavi i dobrote koja ju je nevidljivo vezivala uz njihova kolica. Mogla je sjediti i sjediti uz njih, gledati ih, slušati nerazumljive riječi, razumjeti ih i voljeti. Ipak, kad bi se vratila kući, gotovo bi uvijek s tugom postavljala mami isto pitanje: "Mamice, što će biti s dečkima kad njihovi roditelji odu u nebo, tko će se za njih brinuti? Nitko ne može prema njima biti tako dobar kao mama i tata? Valjda neće morati u neki dom?"

"Ne brini dijete, ima netko tko se brine za sve. On posebno voli osamljene, tužne, bolesne, zaboravljene. On njih ne zaboravlja, iako se ljudima čini baš suprotno, jer vide samo sada i tu, a On, On zna i danas i sutra. Ne brini se, pobrinut će se On i za dečke." - nježno bi je grlila i tješila majka.

"Znam, mamice, misliš na Isusa, ali kako možeš biti tako sigurna?" - htjela se uvjeriti mala.

Bilo je predbožićno vrijeme. Jaslice su već bile uređene i jelke okićene u maloj kapucinskoj crkvi. Mama, tata i dijete prvo su potiho izmolili Očenaš i pozdravili Malenoga. Roditelji su kleknuli kraj svoje djevojčice kako bi joj mogli potiho govoriti.

"Znam da si ove jaslice vidjela već puno puta, ali sad pogledaj drugačije, srcem, ne samo očima. Dovoljno si velika, možeš ti to." - šapnula je majka i nastavila: "Pogledaj u kakvom ležaju spava Maleni! Vidi kako su trošni zidovi štalice, hladnoća probija kroz pukotine. I vatra ih jedva može ugrijati. A što On radi? Ne ljuti se što ga bocka slama, za obraze štipa hladnoća, a vol i magarac dahću mu nad glavom. Gledaj, smiješi se! Raduje se tebi, nama, svima. Voli nas."

"Pogledaj" - nastavi otac - "pastiri dolaze, skromne mu darove donose. Ali što će dijete s tim darovima? Nisu to igračke, poslastice, mirisava i meka odjećica. A, ipak, On se smiješi zahvalno i s radošću prima svaki dar. On, Kralj, Sin Svemogućeg Boga, leži u najsiromašnijem ležaju, na najbjednijem mjestu - i ne ljuti se, ne prigovara, već se raduje."

"Dođi, vidi dalje!" - lagano se podiže majka i nježno je vodi od postaje do postaje Križnoga puta:

"Gle, to Dijete, sad je Čovjek! Znaš, učili smo te i mi i svećenici i časne da je svima činio dobro, samo dobro. A vidi što njemu čine. Bičuju ga, trnjem krune, teškim križem ranjavaju, pogrđuju, vrijeđaju i na kraju ga razapinju."

"A On im oprašta. Čak svoju Majku nama za majku ostavlja. Vidiš, umire, a za nas se brine! Stalno se brine!" - pokazuje otac slike na zidu.

"Ali tatice, On je na nebu, visoko, a mama kaže da je s nama?" - zbunjeno zagledava sad u jedno sad u drugo.

"Idemo k Njemu, dođi!" - u glas će roditelji. I povedoše je do svetohraništa.

"Evo, tu je, s nama svaki dan, svaki trenutak. Tu mu dođi reći sve što te muči, tu mu prišapni svoje brige, isplači suze tuge, povjeri strahove. Ali tu dođi reći i hvala za sve radosti, za darove, za život. Tu je On uvijek, sluša i razumije. Ta, rodio se u bijedi, živio u skromnosti, umro u patnji - sve On razumije. I siromaštvo i bolest i neimaštinu i glad i osamljenost i patnju i tugu. Sve je to na svojoj koži oćutio i nije se tužio." - tiho tumači otac.

"Njemu se moli, milo moje, On će pomoći. Ako i ne pošalje unučad i djecu k napuštenim starcima, poslat će im dobre ljude da ih obiđu. Ako i ne skine koprenu s uma bolesne djevojke, taknut će srca ljudi koji mogu pažnjom i nježnošću olakšati život i njoj i njenoj majci. Ako i ne vrati zdravlje nogu i ruku tvojim prijateljima invalidima, dat' će snagu njihovim roditeljima da se još dugo mogu brinuti za njih i naći će anđela u ljudskom liku da to i poslije nastavi. A i za tebe, kad jednom ostaneš posve sama, milo moje, On će se brinuti - vidjet ćeš!" - nježno ju je k sebi privinula majka.

"A mi, kad budemo jednom kod Njega, još ćemo jače moliti da ti pomogne živjeti ispravno, po svojoj riječi, da ti srce sačuva čisto, otvoreno i spremno pomagati svima koji su u potrebi, jer samo se tako dolazi k Njemu." - poljubi je otac u čelo.

Predbožićno je vrijeme. Odavno više nisam dijete, ali Božić još uvijek volim djetinjom jednostavnošću. Kakav će mi ovaj biti, ne znam. Bit će bez mojih milih roditelja. Božić u kojem sam posve sama. Sama!? Tako to samo naizvan izgleda. Kao što su obećali svojoj malenoj curici, to i čine, mole Isusa za mene, a On mi pomaže, okružuje me dobrim ljudima, anđelima nevidljivih krila, koji moju samoću čine podnošljivom i tugu izdrživom. Ljudima, čija mi lica, djela, osmijeh govore "Ne, ti nisi sama, vidiš, Isus se brine za tebe!" Isus i moji roditelji.