Unutarnja sloboda i naravna prirođenost kojima se fra Placido sve više otvarao stvarnosti, uz poneki treptaj nemira kao odgovor fizičkoj krhkosti, omogućile su ovom creskom fratru, sada već mladom svećeniku, da sa svojim tijelom održava prijateljski odnos. Uspio je uspostaviti, i to iz dana u dan sve više i dublje, odnos jednostavnosti, koji se istovremeno i prividno kontroverzno očituje u njegovanoj brižljivosti i u prividnoj nemarnosti.

Fra Placidovo prijateljevanje s fotoaparatom potvrđuje doista njegovu pažnju prema izvanjskom svijetu, a tjelesni izgled ovdje zauzima istaknuto mjesto. Odavno je u Crkvi prevladan manihejistički pogled i stav suprotstavljanja duha i tijela, jer jedino ispravno rješenje dovodi do punoga sklada, u čemu važnu sastavnicu te harmonije pruža fizički profil jedne osobe.

Oni koji su ga poznavali govore da su dobro poznavali i upamtili njegov vedar osmijeh na licu, koji se otvarao svakome, pružajući i tražeći ljubav. "Bilo je divno pogledati tog čovjeka", svjedoči jedan njegov subrat, a drugi nadopunjuje: "Ovaj plavokosi, mršavi, creski šepavac, neodredive dobi, za sve je čuvao osmijeh, koji je morao naučiti negdje u nebu, osmijeh koji je odmah ulijevao mir i povjerenje u dušu; potom bi uslijedila dobra riječ, i ono što je još više vrijedilo, stvarno djelo kojim te izvlačio iz neprilika."

Bivši milanski nadbiskup, kardinal Martini, u svojem djelu o tijelu, "Sul corpo" (2000), dobro izdvaja i naglašava skladan odnos tijela i duha, odnosno duše: "Mogu reći da moje tijelo, a napose moje lice, predstavljaju sedimentaciju i povijest mojeg duha. Kada susrećemo osobu bogatu dobrotom, odanu za druge, blagu, velikodušna srca i spremnu oprostiti, zapažamo da njezino lice - bilo ono naborano kao ono Majke Terezije iz Kalkute - odiše pravom ljepotom, sjajnom, unutarnjom, duhovnom ljepotom koja privlači, jer izžarava radost, vedrinu, sklad i mir."

To su mnogi prepoznali i na licu creskoga fratra, koji se nije sramio pokazati i otvorenu simpatiju prema svome krhkom tijelu, dobro svjestan da ono i duhovnoj osobi služi kao sredstvo komuniciranja. Tako mu je, nakon povratka s ljetnog odmora u Cresu, bilo drago slušati kako mu subraća zapažaju i zamjećuju potamnjelost lica od sunca i osobito izvanjsko raspoloženje. A kada su mu ipak, u duhu tadašnjega gledanja na frizure, neki prigovarali čuperku i valovitoj kosi koju je nosio na glavi, malo prije nego što će ići brijaču, jednom je priznao: "I ovo malo taštine - ako je to uopće taština, ja kažem da to nije - nestat će pod rukom brijača koji će sve to ošišati."

Pažnja prema tijelu, dakako, ne umanjuje tradicionalnu potrebu odricanja, kao put odgoja i evanđeoske mjere samokontrole. Zbog toga i kod fra Placida u isto vrijeme, uz brigu za njegovanje fizičkog izgleda, susrećemo i zapanjujuću strogoću prema onome koga sv. Franjo naziva "brat magarac". I na toj franjevačkoj strogosti prema sebi, fra Placido gradi svoj odnos prema drugima. Ako su Franju Asiškoga definirali kao čovjeka stroga prema sebi, blaga prema drugima, umjerena u svemu (sv. Bonaventura), onda se to isto, dakako u manjoj mjeri, uočava i kod našega creskog fratra.

Ono što je Franjo preporučao tadašnjoj svojoj braći, fra Placido je dobro pamtio i nastojao ostvarivati u svojem vremenu. Posebno je bio zapamtio i usvojio pouku umjerenosti i razboritosti, kako braća nikad ne bi skrenula s puta skromnosti i jednostavnosti. Premda sâm veoma strog prema sebi, sveti Franjo je braći naređivao umjerenost i razumnost, kao ono prigodom poznate i komične scene kad je noću jedan fratar "umirao od gladi", pa je zbog toga bio uzbunio ostale: "Upozoravam vas da svatko vodi računa o svojoj naravi, jer iako se gdjekoji od vas mogu uzdržavati manjom količinom hrane nego drugi, ipak neću da onaj, kojemu je potrebnija obilnija hrana, u tom pogledu nastoji oponašati kojega drugoga. Neka svatko ima pred očima svoju narav i neka udovolji potrebama svoga tijela… kako bude potrebno." Na toj evanđeoskoj, dakle i franjevačkoj primjeni počivao je i fra Placidov odnos prema tijelu i u tim koordinatama valja prepoznati fizički profil ovoga kandidata za oltar.

Kada mu je u Padovi nekom prigodom jedan profesor, koji se kod njega ispovijedao, a zamijetio da mu je hladno, darovao gumenu posudu s toplom vodom radi grijanja nogu u prohladnom prostoru ispovjedaonice, fra Placido sestri povjerava svoju dilemu: "Mogao bih to uzeti da u ispovjedaonici ogrijem noge, ali što je s pokorom? Lako je drugima govoriti o pokori, treba najprije sam to činiti. Što ćeš na to reći?"

Mnogi su poznavali njegovu oskudnost u uzimanju hrane. Tako tadašnji kuhar u padovanskom samostanu, fra Bruno Zamarioi, zapaža: "U blagovaonici sam primijetio da ga susjedna subraća obasipaju pitanjima. A kada bi završili ručak ili večera, opazio bih da je vrlo malo blagovao."

Fra Placidov suradnik u "Messaggeru", fra Rainerio Dainese, prisjeća se: "Da bi konzultirao arhive ili knjižnice u Padovi ili drugdje, kako bi uštedio na vremenu, ostajao bi zaključan unutra i u vrijeme zatvaranja, a kao ručak bi uzimao komad kruha ili jabuku koju je nosio u torbi." I sam će fra Placido priznati u pismu iz Milana (1936) svojima u Cres: "Predragi, sada je 11,30 sati i imam pola sata slobodno. Zamislite me, nalazim se u pošti s komadom kruha u džepu i čekam jedan sat da mognem ući u knjižnicu 'Ambrosianu'."

Početkom ljeta 1941. godine, svjetski rat je svugdje posijao oskudicu i izazvao nestašicu. Fra Placido se baš bio vratio iz Cresa s odmora koji je proveo među svojima, sjećajući se "skuša i crne boce", pa piše iz Padove: "A sada pokora, sine dragi, brate ljubljeni, kao da čujem neprestano, i to radi tvojih grijeha i onih cijelog svijeta! Treba doista to shvatiti ozbiljno i kao napast zaboraviti mjesec koji još nije završio…" I vrlo duhovito dodaje, s mnogo samoironije: "Danas sam kao ručak pojeo kuhanu kapulu, s malo soli, bibera i octa! Boca s uljem previše bi me podsjećala na Cres, bila bi prejaka napast za grlo. Ostala je na čekanju, u prosvjedu, po strani." Otočani i ostali primorci jasno su mogli shvatiti ove riječi i doživjeti ovaj uzdah, posebno u vremenu kada si je malo tko mogao priuštiti porciju pečenih skuša zalivenih čašom crnoga vina ili bar crvene bevande.

I fra Placidovo oblačenje podsjećalo je na spartansku praksu. Fra Geremia Ziggiotti zapaža: "Sjećam se da su nam dolazili i fratri profesori iz teološkog sjemeništa S. Massimo i zajedno s nama provodili rekreaciju. Da bi se nasmijali i pozabavili, podizali bi mu redovničku haljinu da vide pokrpane hlače koje je nosio." Nije se sramio oblačiti zakrpanu i staru odjeću. Tako dok svojima najavljuje dolazak u Cres, 1942. godine, piše: "Brod će zatrubiti i ja ću izići na gat s hrpom zakrpanih i probušenih čarapa."

Listajući njegovu korespondenciju lako je uvjeriti se kako je noćnom počinku posvećivao malo pažnje i još manje vremena. Spomenuti fra Geremia nastavlja: "Kada je odlazio na spavanje, često je lijegao u odijelu, kao da nema vremena skinuti se i potom obući. A ipak, nije se osjećao nikakav neugodni miris. Bio je siromašan i jednostavan." Kao i njegov serafski otac, sv. Franjo Asiški.