Uz g. Tutiša za đakone su zaređeni još šestorica kandidata za prezbiterat, a samo ređenje bilo je 30. listopada 2005. u katedrali sv. Petra u Đakovu. Zaredio ih je biskup Marin Srakić, a ređenje Ivana Tutiša je istaknuo kao presedan i kao novu avanturu za cijelu biskupiju.

- Moja želja da budem trajni đakon je proces koji u meni raste već dvadesetak godina. Naime, tamo negdje do 22. godine, dok se nisam bio oženio, živio sam kao i većina našeg kršćanskoga svijeta, kao tradicionalan vjernik u pravom smislu riječi. Nakon što sam se oženio, dogodile su se čudesne stvari koje su promijenile moj život. Prva čudesna stvar je bila rođenje prvog sina, Gabrijela, koji se već nakon sedam dana razbolio. I u svojoj dvadeset i jednoj godini, koliko sad ima, on je devet puta imao operaciju glave, jer ima hidrocefalus i psihomotorno je zaostao u odnosu na svoju generaciju. Potreban je svake pomoći. Pa evo, njegov je život Bog iskoristio kao znak da se dogodi nešto u našim životima, što je bilo nezamislivo do sada i u našoj biskupiji. Neki dan sam pročitao jednu knjigu od Henria Nouwena "Kalež našega života" i tamo sam otkrio nešto što sam na specifičan način već doživljavao u svojem životu i tad sam shvatio da kalež patnja koje nosimo u svojem životu može biti kalež našeg blagoslova i radosti. A prihvatiti patnju je spasenje, jer čovjek tada pronalazi smisao svoga križa, smisao svoga života. Jer živjeti, a ne prihvatiti križ najgori je izbor. U križu je spasenje, kaže Sveto pismo. Po križu našeg Gospodina, koji je dao smisao našoj patnji ja sam pronašao smisao života i želim tu radost, tu Radosnu vijest koju duboko doživljavam u svojem životu prenijeti i drugima.

- Ne, to je proces obraćenja koji u čovjeku traje otkada Duh Sveti čovjeka zahvati. Ne može čovjek pronaći jedan trenutak i reći: to se tada dogodilo. To sjeme vjere koje je posijano u ljudsko srce - raste tijekom vremena. Kako čovjek sazrijeva kao osoba, tako raste i u svojoj vjeri. Mnoge druge okolnosti su pridonijele da sam se opredijelio za službu trajnog đakona. Npr. susret s drugim ljudima, posebno sa svećenicima s kojima sam radio u župnoj zajednici. Godine 1989. upisao sam izvanredni studij na Institutu za teološku kulturu laika pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Bilo je to bez namjere da radim u školi, jer tada još nije bilo te mogućnosti pošto još nisu bile započele demokratske promjene. Evo, ja sam u želji da dublje upoznam svoju vjeru upisao taj studiji, pa sam redovito iz Tovarnika išao tamo u školu. Radio sam 10 godina u poljoprivrednom poduzeću VUPIK u Tovarniku, a svejedno sam išao studirati. Onda je izbio rat pa sam sa svojom ženom i s troje djece izbjegao i tada sam kao prognanik bio na šest mjesta - od Bjelovara, preko Zaprešića, a najviše u Gundincima kod Đakova. Iako sam kao prognanik bio odsutan od svoje kuće studij sam uspio dovršiti, a da sam u školi mogao raditi kao vjeroučitelj trebao sam završiti katehetski dodiplomski studij na Katehetskom institutu pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Ta dva studija su bila komplementarna. Na ITKL-u sam diplomirao 1992., a 1996. na Katehetskom institutu.

- Kao kandidat za službu vjeroučitelja već 1991. sam dobio pozitivan odgovor od mjerodavnih u svojoj biskupiji. Tada je to povjerenstvo vodio pokojni prof. Marko Jerković. Mada je rat bio pred vratima u Crkvi su se, u dogovoru s prosvjetnim vlastima, vršile pripreme za organiziran ulazak vjeronauka u školski obrazovni sustav. Kako smo u rujnu 1991. zbog ratnih aktivnosti na našem području morali izbjeći, prvi susret sa školskim vjeronaukom imao sam u Bjelovaru. Naime, mandat za rad u školi u to vrijeme mi je dao pok. kardinal Franjo Kuharić. No, traženje boljih životnih uvjeta za obitelj urodilo je promjenom više mjesta boravišta da bi se na kraju Bog za nas zauzeo te potaknuo prijatelja Franju Matasovića iz Gundinaca da mi omogući dolazak u to mjesto. Kvalitetan smještaj i dobri uvjeti rada te prava kršćanska sredina dali su mi poticaj da završim studij uz redoviti radni odnos. Ondje smo ostali punih šest godina i stekli mnoštvo prijatelja. Osobita mi je radost sjetiti se njihove župne zajednice u kojoj smo se obostrano izgrađivali i rasli u svojoj vjeri slaveći Gospodina.

- Nakon mirne reintegracije stvorili su se uvjeti, pa sam se u jesen 1998. sa svojom obitelji vratio natrag, a u školi sam samo napravio prijelaz na novo radno mjesto i tu sam vjeroučitelj sve ove godine.

- Imao sam zadatak u školi poučavati djecu kroz redoviti plan i program. Ostalo je bio osobni angažman u zajednici gdje sam se priučio svirati, gdje sam vodio župne zborove. Radio sam s liturgijskim grupama, bio sam animator molitvene zajednice. Sve su to bili poticaju u kojima sam osjetio da mogu puno više pružiti svojoj zajednici kojoj pripadam, nego samim radom u školi s djecom. Ne možete dati djeci kao što možete odraslima, a to čovjek može kao posvećena osoba. Kao službenik Crkve možete ne samo navijestiti, nego i protumačiti, objasniti, rasvijetliti ono što Bog hoće reći. Velika je to čast i odgovornost kada se Bog i po vašim usnama i vašem srcu želi približiti drugom čovjeku.

- Radio sam ne samo u Tovarniku, već i u drugim školama kako bih popunio satnicu te sam tako jedno vrijeme radio i u Slakovcima. Često sam razgovarao sa župnikom Petrom Petrovićem o svojim nakanama i željama koje sam nosio duboko u sebi, ne znajući da je on biskupu još prije četiri godine napisao pismo u kojemu je iznio svoje mišljenje o mome radu i kako bi bilo zgodno da promisli bi li me mogao zarediti za trajnog đakona. Ja sam znao za tu službu još 1991. godine, ali nitko u Hrvatskoj tada još nije bio zaređen. Prije dvije godine, u prosincu 2003., poslao sam biskupu molbu u kojoj sam ga zamolio da, promatrajući znakove vremena i imajući u vidu crkvene prilike, u duhu Sinode koja je bila u to vrijeme u našoj biskupiji u tijeku, da me zaredi za trajnog đakona. Čekao sam na odgovor 8 mjeseci, dok se biskup nije savjetovao sa svojim suradnicima. U dekretu mi je pružio mogućnost da se kroz još jedan hod pastoralne formacije za tu službu osposobim na što kvalitetniji način. Tako da sam godinu dana išao u Selce Đakovačke kod prof. doc. Grge Grbešića, gdje sam uza sve obveze u župi, uz zajedničku molitvu, a najviše uz njegovo vlastito svjedočanstvo doživio radost i ljepotu službe trajnog đakona.

- Ona me prati cijelo vrijeme. Da ona nije imala razumijevanja ne bih mogao u to ratno vrijeme završiti niti studij. Onda kad nam je bilo najteže, kad smo bili prognanici, bez svoga doma i bez ikoga svoga, ona je imala razumijevanja, ostajala je s djecom - iako joj je bilo izuzetno teško. U svoj slobodi dala je pismeni pristanak da se mogu zarediti. Što drugo, nego hvala Bogu što mi ju je podario.

- Što se tiče znanstvene formacije još sam trebao položiti nekoliko ispita iz Crkvenog prava. U samoj župnoj zajednici u Selcima Đakovačkim, gdje sam dolazio na praksu, posvetio sam se radu s postojećim zajednicama i grupama koje su već bile aktivne. I u tim susretima s ljudima čovjek doživi koliko vremena, truda, strpljivosti i ljubavi treba posvetiti drugome. Shvatio sam da uistinu Isusov učenik osobito, onaj koji je zaređen, treba biti most koji će sve koji su mu povjereni voditi na drugu obalu. Po mostu se može i gaziti, može ga se pokušati i srušiti, ali ako je građen na temeljima Božje ljubavi - čudesa može podnijeti.

- Ja vjerujem da neće. Služba đakona koju sam primio biskupovom posvetnom molitvom i polaganjem njegovih ruku, zapravo je priznanje za ono što sam do sada radio u više župnih zajednica. Naime, različiti su putovi kojime netko može biti trajni đakon. Može se formirati u posebnoj instituciji za trajni đakonat, ali toga još nema kod nas, a netko može biti zaređen zbog svog već dokazanog načina vjerskog života i angažmana u kršćanskoj zajednici u kojoj ga podržavaju župnik, a i cijela zajednica prihvaća njegov rad. Nakon ređenja moram samo još odgovornije prihvatiti zadaće koje su preda mnom.

- Ovaj suvremeni svijet uistinu je za vjernički život težak, zahtijeva cijelog čovjeka. Unatoč najboljim čovjekovim željama i ono što čovjek zajedno planira ponekad je teško provesti. Ima tu i uspjeha i padova. Nastojimo u obitelji imati zajedničku molitvu, ne samo za vrijeme jela, već i zajedničku obiteljsku večernju molitvu. Djeca najviše vole moliti krunicu, osobitu krunicu Božanskog milosrđa. Ali veliki je uspjeh što sa suprugom u molitvi mogu naći zajednički jezik i duhovno rasti u zajedništvu.

- Pa djeca su, osobito ova manja, to sa zanimanjem pratila iako to ne razumiju. Bili su i na samom ređenju. Ovi odrasli vjerujem da su se zamislili i zapitali, a što sad? Ima li to ikakvog utjecaja i na naš život? Pozvani su i oni na malo drugačije ponašanje i vladanje u odnosu prema sebi i drugima, a i prema službi koju imam i prema cijeloj vjerničkoj zajednici. Vjerujem da će nas mnogi promatrati drugačijim očima i tražiti svjedočanstvo vjere od cijele obitelji, a to je vrlo zahtjevno i teško. Zahtjevan je i Pavao u poslanici Timoteju kada poziva cijelu đakonovu obitelj na odgovaran život. Čovjek želi najbolje, no ne smijemo zaboraviti slobodu svakog pojedinca. Tu smo da kao zajedno, kao Crkva u malom, rastemo i svjedočimo da smo Isusovi učenici.

- Što se tiče sela, mislim da nema značajnijih zapreka, ljudima je to uistinu nešto novo i nepoznato. A kada upoznate nepoznato, više nema straha i nesporazuma. Ali na kraju krajeva tko će "ugoditi" selu? Kada sam birao biblijsko geslo, koje će me pratiti kroz moju đakonsku službu, izabrao sam iz Ivanovog evanđelja stih: "Gospodin, kome da idem, ti imaš riječi života vječnoga" (usp. Iv 6, 68). To je geslo koje mene prati cijeli život. Uvijek je bilo onih koji nisu razumjeli što želim i nisu to prihvaćali. Ali vjerujem u Gospodina Isusa Krista - da je on moj Put, Istina i Život i ja tim putem idem i dalje. A ljudi ne vole kad je netko iznad prosjeka, ne vole kad netko ide naprijed. Ljudi to malo teže prihvaćaju. Iako je teško biti prorok u svome mjestu, ipak vjerujem da se uz strpljivost te uz međusobno razumijevanje i poštovanje može graditi zajedništvo.

- On će doći da me uvede u službu pred cijelom zajednicom, da im pojasni, da i njih ih uvede u ono što Crkva želi s trajnim đakonatom. Neće biti posebnih obreda, nego će biti dovoljan i sam njegov dolazak i riječi koje će nam uputiti.

- U razgovoru s biskupom Marinom, kada sam ga molio da dođe u Tovarnik i da tu bude ređenje, on je to glatko odbio i rekao da želi izbjeći dojam da se mene redi za tovarničku župu. Ja sam zaređen za trajnog đakona Đakovačke i Srijemske biskupije, i iz toga proizlaze moje dužnosti i obveze koje će s vremenom doći. Dekret očekujem ovih dana, a u njemu i moje dužnosti i obveze. Meni bi odgovaralo da vodim neke zajednice u svojoj župi kao što su molitvena zajednica, liturgijska zajednica i veliki zbor te obveze koje su vezane uz samo bogoslužje: naviještati evanđelje, propovijedati i sve ono što je dužnost đakona kod svete mise. Kršćanski sprovod ili podjeljivanje nekog od sakramenta koji pripadaju ovom svetom redu podrazumijevaju dogovor i dozvolu župnika Roberta Mackuljka. Zahvalan sam mu što ima strpljenja sa mnom. On mi je sada prvi i pravi pastoralni učitelj koji mi pomaže u mom početnom hodu.

- Pa, ako Gospodin da, imat ću u nedjelju prvo krštenje jedne male Mihaele, moje nećakinje. Roditelji su se već većim dijelom dogovorili sa župnikom, a ja ću malenoj podijeliti sakrament krštenja kod svete mise.

- Pa evo odmah drugi dan nakon ređenja, na blagdan Svih svetih, propovijedao sam na groblju. Ta moja prva đakonska propovijed bila je o temi "Tražite lice Božje i bit ćete sveti".

- Ja vjerujem da će naša Crkva prepoznati u mojoj službi i u službi moga kolege iz Požege koji je također trajni đakon, predivnu priliku koju nam Bog pruža da obogatimo našu Crkvu u Hrvatskoj. U prvom redu meni je jasno da u našoj zajednici nije manjak svećenika. Na Zapadu su redili mnoge đakone zbog nedostatka svećenika, a kod nas to još uvijek nije toliki problem. Možda je još više to važno istaknuti zbog toga što služba trajnog đakona može imati svoje mjesto uz sve svećenike koje imamo, kojih neka bude još više, neka se obogati život naše zajednice. Što bude više trajnih đakona, ako Bog da, ići će lakše i naviještanje Evanđelja ljudima suvremenoga društva, a rasteretit će se svećenike onih silnih obveza koje oni nose.