Govoriti o ulozi svijeće na euharistijskom stolu neizbježno podsjeća na obred posvete crkve i na paljenje ognja na golom oltaru, gdje će potom, zazivom Duha Svetoga, Božja riječ postajati Tijelom i Krvlju, pod vidljivim prilikama kruha i vina. Govoriti o ulozi svijeće na oltaru povezuje nas i s vazmenom noću, gdje paljenje svijeće nije samo u funkciji tjeranja mraka, već još više, ono ima puno simboličko značenje. O tome ovisi bogoslužna uporaba svakoga drugoga ognja ili svijeće, počevši najprije od one koju vjernici drže u rukama u istoj vazmenoj noći.

Treba istaknuti, odmah na početku, da su u prva kršćanska vremena vjernici bili prilično suzdržani glede paljenja žižaka, uljanica, svjetiljaka ili svijeća, jer se to prakticiralo i kao sredstvo poganskog štovanja bogova, čak i careva. Tako se početkom 4. stoljeća u Elviri, na koncilu održanom 303. godine, kršćanima čak zabranjuje paljenje svjetlila na grobljima, zbog sličnosti s poganskom praksom, koja je u tome gledala način tjeranja demona. No, kad je uspostavom slobode za kršćane počelo nestajati tih opasnih dvoznačnosti, oni sve više počinju rabiti svjetiljke i svijeće, kao izraz vjere u Krista, koji je istinsko svjetlo što prosvjetljuje svakog čovjeka. Tako sv. Euzebije u Konstantinovu životu spominje da je u vazmenoj noći crkva osvijetljena svjetlom koje noć pretvara u dan. Onima pak koji su počeli zamjerati kršćanima što uzaludno troše svijeće tijekom dana, sv. Jeronim u spisu Protiv Vigilancija odgovara da se svijeće pale pri čitanju Evanđelja, ali ne zato da bi osvijetlile prostor, već kao izraz velike radosti.

Tijekom daljnjih stoljeća ipak su kršćani stalno bili izloženi svojevrsnoj napasti da svijeću shvate samo kao čin prinosa koji izgara, umjesto čina vjere u prihvaćanje Božjeg dara, kao što se jasno poručuje kod krštenja, kada se kumovima ili roditeljima predaje svijeća. Ove znakovite liturgijske geste daju puno značenje i ostalim slučajevima kada se ističe uloga ognja ili svijeće, radilo se o svijećama koje se pale pred slikama svetaca, bilo pak u slučaju kada se plamičak polaže na grob pokojnika, ili opet kada se radi o bakljama u procesiji ili na svetkovinu Duhova, kada velika vazmena svijeća posljednji dan izgara pokraj oltara ili uz ambon. U kršćanskom bogoslužju svaki plamen koji izgara podsjeća na Duha Svetoga, znak je one vjere Božjeg dara koji prosvjetljuje prostor, koji pročišćuje život i koji grije srca.

Praksa paljenja svijeća, odnosno postavljanja svijećnjaka u misi potvrđena je prilično kasno. Premda nije posve jasno kada se tako počelo raditi, zanimljivo je zapaziti da su se svijećnjaci sa svijećama najprije stavljali na pod, a ne na sam oltar. Prva svjedočanstva o postavljanju svijeća na oltar sežu u srednji vijek, kada papa Inocent III., početkom 13. stoljeća, izričito spominje ovu praksu. Iz raznih prikaza tog vremena vidi se da se radi o jednoj svijeći, često kao o ravnoteži križu koji je postavljen na drugoj strani oltara.

Broj svijeća posebno pobuđuje pažnju kad govorimo o ovoj praksi. Obično je to propisivala vrsta i stupanj slavlja. Pa tako u 11. stoljeću postoji propis o sedam svijeća ispred oltara kad se slavi npr. blagdan sv. Tome ili nekih drugih apostola, a dvanaest na Božić i Uskrs, s time da se na ovaj najveći blagdan upali još deset svijeća iza oltara. No, tijekom srednjeg vijeka broju svijeća počela se pridavati nepotrebna simbolika, pomalo se čak unosilo i praznovjerno značenje, pa su se tako kod mise u čast Presvetog Trojstva palile tri svijeće, u čast anđelima (koji imaju devet zborova) palilo se devet svijeća, a u čast apostola (zbog njihova broja) palilo se čak dvanaest svijeća. Zaista neobične, pomalo i čudne paralele koje s liturgijom nemaju puno veze. Takav pristup broju svijeća ukinuo je tek Tridentinski koncila sredinom 16. stoljeća.

Budući da se u to vrijeme misa definirala po stupnjevima svečanosti, tako se određivao i broj svijeća: šest za svečanu, četiri za pjevanu, a dvije za običnu tihu misu. I najnovija Opća uredba Rimskog misala, ipak s drugačijim shvaćanjem broja, određuje da se u redovitim misama na oltar ili pokraj njega postave bar dva svijećnjaka sa zapaljenim svijećama, a može ih biti i više, osobito ako se radi o blagdanskim ili nedjeljnim misama. Biskupski ceremonijal pak za izlaganje Presvetoga određuje da gore četiri ili šest svijeća, ako se ono izlaže u pokaznici, a bar dvije ako se izlaže u ciboriju.