Duša, tijelo, razum, osjećaji - sve je bilo sleđeno, kao što su bila sleđena slavonska polja, kao što je bila sleđena i mrtva priroda onoga dana kad je pred očima sviju nas - i međunarodne zajednice, koja je mogla, ali nije htjela pomoći - ubijen jedan grad. Vukovar je pao, CNN je donosio jezive slike iz onoga što je od njega ostalo, "pobjednici" su pijani na njegovim ulicama pjevali pjesme takvih tekstova od kojih se diže kosa na glavi, a beogradska televizija slavila je "oslobođenje srpskog Vukovara". O sudbini njegovih stanovnika, branitelja, ranjenika iz bolnice i civila, pogotovo muškaraca, bez obzira na životnu dob - ništa se nije moglo doznati... Njihovi životi bili su kao svemirska crna rupa - potpuna tama i beznađe... Pred uredima za prognanike i Crvenim križem stvarale su se kolone onih koji su željeli saznati bilo što o svojima (prijateljima, rodbini, djeci, unucima) koji su se našli u Vukovaru kad je svakodnevno i svakonoćno bombardiranje počelo, i grad se našao u potpunom okruženju... Bez vode, bez hrane, bez lijekova, bez struje i telefona.

Već je bilo prošlo tjedan dana od pada Grada, kad se na vratima samostana sestara Sv. Križa u Đakovu pojavio mladić i časnu sestru vrataricu zamolio da, ako je ikako moguće, vidi svoju vjeroučiteljicu iz Vukovara. Tražio ju je u Vinkovcima, ali mu je rečeno da je premještena u Đakovo. Tih dana Hrvatska televizija objavila je vijest da su iz Vukovara, nakon tri mjeseca užasa, kao pratnja ranjenicima koji su bili otpušteni nekoliko dana prije kobnoga 18. studenog, izašle i časne sestre Sv. Križa. Njihov samostan postao je svojevrsni "press centar" u koji su, tražeći ekskluzivne informacije i priče "iz prve ruke" dolazili i strani i domaći novinari, ali i običan svijet - tražeći bilo kakav trag o svojima. Ipak, ovaj mladić se razlikovao od svih njih. Bio je vrlo mlad - koju godinu s ove ili s one strane dvadesete, bijedno obučen i za kraj studenoga, blijeda lica i nekako zapuštenog izgleda. Izgledao je kao netko tko, biblijskim rječnikom rečeno, "dolazi iz velike nevolje".

Kad se njegova vjeroučiteljica pojavila, prišao joj je, pružio ruku na pozdrav i rekao: "Hvaljen Isus, časna! Sjećate li me se? Ja sam Dejan." Sestra se odmah, sjetila svoga vjeroučenika i ministranta, jer je bila i sakristanka, i s osmijehom ga pozvala u sobu za goste. Izašla je i za koji trenutak vratila se s poslužavnikom na kojem je bio čajnik, pun toplog čaja, šalica, te dosta domaćih kolačića sasvim dovoljno za razgovor, jer je bilo jasno da Dejan dolazi s mnogo neizgovorenih riječi i da je s velikim razlogom potražio - upravo nju, koju je poznavao iz vremena prve svete pričesti.

Naslonio je laktove na stol, prstima "zagrlio" šalicu s čajem da malo ugrije ruke, ali i cijelo tijelo, uzeo je kolačić, duboko uzdahnuo i počeo tiho, vrlo tiho i polako, isprekidano, pričati. Sestro... ja više nemam nikoga... Ja sam posve sam. Ne znam gdje mi je mama… Tata je već u ljetu napustio mamu i mene i otišao na drugu stranu, dok smo mama i ja ostali u gradu... Branio sam mamu, i branio sam grad... svoje prijatelje… I neki od njih su otišli na drugu stranu. I to je bilo strašno… Molio sam Boga da ne pucam u oca, ili da me ne pogodi rođeni otac, ili prijatelj, ili rođak... Sad beogradska televizija priča kako su "srpski borci oslobodili srpski Vukovar". Oslobodili od koga? Pa sjećate se koliko je bilo miješanih obitelji u kojima je, kao u mojoj, majka bila Hrvatica, a otac Srbin, ili obrnuto! Vjerujte, nitko od njih nije bio ugrožen! Ja sam osobno raznosio kruh i vodu po skloništima i najprije bih dao djeci čiji su očevi, kao i moj, razarali grad. Znao sam kako se ta djeca, i te žene, i ti roditelji (a bilo je staraca, koji su ostali u gradu iako su im sinovi otišli) osjećaju... Ja sam ih potpuno razumio… Ovo mi je pomoglo da ne mrzim... i da opraštam... Ispod košulje izvadio je krunicu. Nakon nekoliko trenutaka nastavio je... Kad je Vukovar pao, bio sam u onoj grupi koja je pokušala proboj do Vinkovaca… Bilo nas je šestorica... Svi su, osim mene, izginuli... Upali smo u minska polja, prijatelji su umirali oko mene, a nisam im mogao pomoći... Moji prijatelji, svi su mrtvi... Ja sam ostao živ... Do Vinkovaca sam se probijao 24 sata... I što sad? Kako dalje?... Sestro, hvala Vam što ste me saslušali…

Nije htio ništa uzeti osim sličice Gospe Međugorske, koju mu je sestra dala kao znak da nikada, nikada nije bio, i nije sam... On je uvijek Marijino dijete, ljubljeno Marijino dijete. S isprikom da se nada da nije smetao - tiho je otišao...

Biskupijsko hodočašće u Vukovar uoči blagdana Svih Svetih već je postalo tradicionalno. Tisuće vjernika iz svih krajeva Slavonije sa svojim biskupima najprije se misnim slavljem u franjevačkoj crkvi sjete svih žrtava agresije, a potom svi zajedno pješače nekoliko kilometara do Memorijalnog groblja, gdje se nastavi moliti i gdje biskupi (tu je redovito dubrovački biskup, u ime mučenika grada Dubrovnika) i ostali uzvanici polože vijence pored spomenika u sredini groblja.

Dejan je bio među hodočasnicima, kad je prepoznao svoju vjeroučiteljicu. Pristupio joj je, kao onda u Đakovu: "Hvaljen Isus. Ja sam Dejan. Sjećate me se?" i tiho, da ne ometa ritam molitve (molile su se Litanije Majke Božje) rekao: "Vidite, sestro, Vukovar je pobijedio! Ne onako, doduše, kako smo mi mislili da će pobijediti, ali - mi smo pobijedili. Naša je ljubav pobijedila... Pogledajte što nam ovi sada rade. Opet nas ponižavaju i izjednačavaju s onima koji su razarali grad, ali mi im opraštamo. Ja opraštam... Sjećate se ove sličice? (Iz novčanika je izvadio sličicu Majke Božje koju mu je sestra prije više od deset godina dala...) Uvijek je sa mnom! To je moja snaga. Moja utjeha... Moja pobjeda".

Na ulazu u groblje opet se pridružio braniteljima. Sestri je još jednom mahnuo rukom i nasmiješio joj se - sjetnim osmijehom pobjednika.