Kada govorim o tome kako je neprimjereno da Isusa Nazarećanina zovemo uvijek i svugdje Isus Krist, a da pritom istinski ne protrnemo od snage te istine, od zahvalnosti, opredjeljenja i ljubavi, onda napomenem da nam je reći Spasiteljevo ime i ono što je on, postalo kao reći Dobar dan. Fraza koju izgovaramo niti ne razmišljajući.

Ja se svakodnevno susrećem s više od četiri stotine gimnazijalaca na hodnicima naše škole, koja se za vrijeme odmora pretvori u uzavrelu i uskomešanu košnicu. Ponekad se pomolim da u njoj bude i reda kao u košnici te da i naši plodovi budu slatki i korisni. Kako su učenici moje škole dobri i pristojni, neprestano slušam Dobro jutro i Dobar dan. Ja sam im, budući da sam dobar i pristojan, odgovarao Dobro jutro i Dobar dan. Na frazu sam odgovarao frazom.

Kako nije moguće na stotine puta izreći jednu od dviju ponuđenih fraza, a da ti to ne zasmeta, počeo sam razmišljati što bi se moglo učiniti. Mislio sam, mislio i konačno, poput pravog profesora, smislio.

Na svako Dobro jutro i na svaki Dobar dan odgovarao sam riječima - Bog daj. Time su naši kratkotrajni susreti i formalni pozdravi prestali biti banalni. Postali su prilika da im jedan susret u danu učinim drugačijim, da im jedan pozdrav učinim posebnim.

A ono što sam ja htio poručiti bilo je iskazano više nego jasno. Bog je onaj od kojega dolazi svako dobro. Želim da naš susret bude prilika za posvješćivanje činjenice naše ovisnosti o Bogu. I da bude molitva da nas Bog blagoslovi dobrim danom. Danom u kojemu ćemo biti dobri i u kojemu ćemo činiti dobro.

Postigao sam što sam htio i mogao sam biti zadovoljan. Gimnazijalci su, manje ili više, razumijevali poruku. Prolazili su dani, mjeseci i godine začinjeni našim pozdravom. A onda se dogodilo nešto neočekivano.

S vremenom je moj odgovor gubio na svježini, a poruka je bila sve nejasnija. Ništa u njemu nije bilo neočekivanoga. Učenici su znali kako ću im odgovoriti i nisu ni razmišljali o onome što su čuli. Došlo je vrijeme da se nešto poduzme.

Tijekom rujna sam s maturantima razgovarao o tome kako je odgovor na pozdrav postao banalan i kako ga namjeravam promijeniti od 1. listopada. Zamolio sam ih da mi pomognu naći dobar odgovor. Oni su mi predlagali koješta, a ja sam se divio kako mladi ljudi mogu biti kreativni. Na kraju sam se odlučio.

3. listopada, prvoga radnog dana od promjene pozdrava, ušao sam, kao i svaki dan, u školu i na prvo Dobro jutro odgovorio: Može biti. Na drugo Dobro jutro opet: Može biti. Na prvi Dobar dan odgovorio sam: Može biti. Na svaki drugi Dobar dan odgovaram: Može biti.

Doista duboko vjerujem da smo pozvani i poslani činiti dobar dan. Po nama dan može biti dobar. Bog, od kojega dolazi svako dobro ne krati nam svoga Duha, ali želi našu suradnju da se po nama stvori bolji svijet. Svitanjem svakoga jutra daje nam se nova prilika da prođemo zemljom čineći dobro. Po nama može biti više dobra u svijetu. Po nama se može dogoditi da se nasite gladni, odjenu goli, udome beskućnici i raskinu okovi. Po nama može biti više razumijevanja, poštovanja, prihvaćanja i dijaloga. Po nama ovaj svijet može biti više u skladu s Božjim planom i s Božjom voljom.

Osim što moji gimnazijalci reagiraju onako kako sam očekivao i priželjkivao, dogodila mi se opet neočekivana popratna pojava. Pretpostavljao sam da će mi biti jednostavno prijeći s Bog daj na Može biti. No treba mi izuzetno puno koncentracije da pri svakom pozdravu kažem ono što želim. Ponekad se zbunim i odgovorim starim pozdravom.

Time sam se još jednom životno osvjedočio kako je teško odvikavati se od navika i kako je zahtjevno mijenjati se. Iziskuje veliku odlučnost i neprestani trud. Takav je hod prema obraćenju i savršenstvu. Istina je da svatko od nas teško postaje bolji, ali istina je i da svatko od nas to može biti.