Na trećem "Zagreb Film Festivalu" (ZFF), koji je od 17. do 22. listopada održan u prostorima Studentskog centra u Zagrebu i bio praćen nezapamćenim gužvama i navijačkom atmosferom studentske mladeži, uvedena je posebna selekcija hrvatskih filmova, zvana "Kockice", koja promiče domaći film i dodjeljuje posebnu nagradu "Zlatna kolica", uz računalo sa softverom za profesionalnu montažu. Za nagradu se natjecalo šest hrvatskih filmova - kratkometražnih, srednjometražnih i dugometražnih.

Žiri "Kockica" činili su, uz vrlo kompetentnog člana, redatelja i scenarista Ognjena Sviličića (prisutnog na mnogim festivalima, autora sjajnog i nagrađivanog filma "Oprosti za kung fu", kao i koscenarista - zajedno s Tomislavom Radićem - izvrsne i nagrađivane komedije "Što je Iva snimila 21. listopada 2003."), još i Marija Curić, voditeljica marketinga časopisa BUG, i Igor Rakonić, osnivač distributerske kuće Discovery film i video.

Ova je godina u znaku sjajnih hrvatskih komedija, nažalost izvan Kockica. I u Kockicama dominiraju komedije, ali slabije kvalitete.

Prvonagrađeni "Posljednja pričest" najmanje je loš, zahvaljujući iznad svega izvanrednoj glumi trenutačno najeksponiranijeg hrvatskog glumca Ive Gregurevića. A da se autor Ivan-Goran Vitez još samo malo suzdržao od verbalne eksplikacije vlastitog protucrkvenog fundamentalizma, film bi bio i kvalitetniji. Ovako je grupi desnih okrutnih primitivaca, koji linčuju mladog, antipatičnog i neuvjerljivog svećenika-pedofila, pridodao jednoga koji upada u podugačku lijevo-ideološku tiradu protiv Crkve, uključujući i to da je Vatikanska banka vlasnica Coca Cole. Ovo je izuzetan film, jer jedini ne gleda sa stajališta žrtve, već sa stajališta ubojica, koji su okrutni, ali manje antipatični od svećenika, i nadasve razumni. Publika u dvorani grohotom se smije kada nasilnici maltretiraju svećenika. Može li svećenik uopće biti žrtva?

Za današnje hrvatske filmove kao da vrijedi: samo je mrtav svećenik dobar svećenik, ili bar mrtav za svoje zvanje. U od publike nagrađenom dugometražnom "Što je muškarac bez brkova?", ugledamo, začudo, svećenika koji je dobar čovjek, no takav će, razumije se, napustiti svoje zvanje. Hribarova morlačka ljubavna komedija prema Tomićevom predlošku, prikazana s pravom u svjetskoj konkurenciji, bitno se razlikuje od filmova u Kockicama. Od Vitezove komedije (Posljednja pričest, 45'), Viskovićeve (Ko živ ko mrtav, 27') i Šovagovićeve (Pušća Bistra, 74') odskače ne samo svojom kvalitetom, već i osnovnim stavom. Hribar (Tomić) ne mrzi svoje protagoniste. On ih i ismijava i voli u isto vrijeme, slično na primjer komediji "Tko pjeva zlo ne misli" ili Radićevoj prigušenoj komediji "Što je Iva snimila...".

Hrvatska je politička mržnja, osobito u vidu sustavno izgrađivane mržnje prema kulturno zaostalom puku, imala svoj (više nesvjestan, nego svjestan) upliv i na filmsku umjetnost. To se može osjetiti čak i u Viskovićevom filmu o petero stanara staračkog doma koji se uzaludno trude orobiti poštaricu.

I Hribarov i Vitezov film oduševili su svoju premijernu publiku. Samo što je Hribarova bila brojnija i raznolikija, te u svjetskoj konkurenciji i u velikoj dvorani Studentskoga centra, dok je Vitez u konkurenciji "Kockica" u maloj dvorani Itd-a dobio većinom samo svoje zagrižene fanove.

Sadržaj "Posljednje pričesti" jednostavan je. Darko, vlasnik lokalnog diskonta (Gregurević), usred noći budi mjesnog župnika, kako bi s njim podijelio mračnu tajnu iz svoje prošlosti. On ispovijeda svoj zločin koji je učinio za vrijeme rata nad poludjelim Srbinom, ali se nimalo ne kaje, jer je taj zločin učinio iz samilosti, da ga spasi od okrutnoga linča svojih sudrugova. Mladi se svećenik zgraža nad zločincima i odbija dati odrješenje Darku dok se ne pokaje. Darko je došao s grupom mračnih tipova, koji u prvi mah izgledaju kao udbaši, ali su u svakom slučaju lokalni ljudi, koji ga autom odvode nekamo, i tek kada ga počnu mučiti, župnik shvaća da ga vode na pogubljenje. Jedan od tih mračnih tipova, dok se Darko tobože ispovijedao, krivotvorio je župnikov dnevnik lažnim svećenikovim rukopisom, u kojemu objašnjava samoubojstvo zbog navodnih dugova. Ti ratni i aktualni zločinci, a možda i udbaši, govore vrlo razumno, piju lijekove da umire savjest i udarcima se iživljavaju na svećeniku. Putem smo doznali da je svećenik plašio djecu paklom, potom da je i pedofil.

Kroz metaforu suca na nogometnoj utakmici, glavni lik Darko (Ivo Gregurević) objašnjava zašto nam je Crkva, takva kakva jest, ipak potrebna. Bez suca nijedna utakmica ne može biti odigrana. Sucima, ako pogriješe, sudi njihova disciplinska komisija. Ipak, sudac mora ugoditi domaćinu, jer inače od gnjevnih navijača neće moći pobjeći. Što je dozvoljeno u prvoj ligi, nije u četvrtoj. I tako mladom svećeniku, koji se gadno zamjerio svojim župljanima, ne sudi Crkva, već mještani.

Očito je da Vitez, a i njegova oduševljena publika, gaje sliku Crkve kao suca iznad društva, koji - pošto ne igra utakmicu (odnosno prljave igre političara) - ima pravo suditi (shvaćeno u smislu osuđivati!).

"Posljednja pričest" prikazuje zločine za vrijeme rata, donekle prikazuje i svećeničko licemjerje, jer je mladi svećenik neuobičajeno (i neuvjerljivo) izvještačen i hipokritičan, ali korumpiranu crkvenu strukturu ne prikazuje filmski, već je ideološki podrazumijeva, što Vitez i ne primjećuje.

Vitez, kada govori o svom filmu, govori o "skupini seljaka", no ti mračni tipovi ne djeluju kao seljaci, već prije kao lokalni ogranak tajne službe. Vitez osebujnost filma objašnjava time što se radnja odvija u "ruralnoj sredini". Kao da su samo kulturno zaostali seljaci sposobni biti ubojice i činiti ratne zločine, zlostavljanje i linč? Možda se Vitez samo pravi naivan?

Kaže: "Nisam vjernik, ali ... potpuno razumijem potrebu nekih ljudi da se skrivaju iza nekog crkvenog nadglednika." On, naravno, ironizira i vrijeđa, no iz njegovih izjava sasvim je jasno koliko poznaje i razumije vjernike.

Ivan-Goran Vitez, nećak Zlatka Viteza, redatelj kratkometražnog filma "Pomor tuljana", zbog kojeg mu Akademija dramske umjetnosti nije dala da diplomira, jer je "moralno neodgovoran", te spletom okolnosti nikada javno prikazanog dokumentarca "Male ruke", za "Posljednju pričest" dobio je iz drugog pokušaja na natječaju Ministarstva kulture 350.000 kn. Izabrao ga je selektor za film Zrinko Ogresta, što je Viteza "iznenadilo". Kad ne režira problematične filmove, radi kao pomoćnik redatelja na hrvatskim filmskim i TV produkcijama. Trenutno je angažiran na televizijskoj seriji "Bitange i princeze", kao scenarist i pomoćnik redatelja. "Posljednja pričest" zaista je najbolji film iz selekcije "Kockice" i Vitez se pokazao kao autor zrele i snažne kreativnosti.

Strani gosti "Zagreb film festivala" bili su iznenađeni u kojoj se mjeri ovdje (uglavnom studentska) publika ponašala kao na rock-koncertu, bučno i navijački, ne samo u velikoj dvorani Studentskog centra, već i u maloj dvorani Itd-a, npr. prilikom premijere "Posljednje pričesti".Takvo ponašanje publike velika je prednost, jer lako doznamo kako se gledalište osjeća i što ljudi misle. Mene nije zabrinuo film, koji je kvalitetno napravljen i koji ima svoj dobar (i provokativan) razlog postojanja, mene je zabrinula publika, odnosno tip publike koji je snažno dominirao predstavom.

Ta je publika znala mnogo više od mene, svima je, valjda, od početka bilo jasno da je svećenik pedofil. Taj se stereotip automatski podrazumijeva, a ja o tome nisam imao pojma, pa nisam odmah shvatio zašto se svi grohotom smiju i oduševljeno plješću dok ovi zločinci oko svećenika pletu mračnu spletku i mlate ga po glavi. No, možda se i varam, ali meni se u početku činilo da je smiješno to što publika smatra da je on pripadnik Crkve koja je stvorila ovakve desničare-monstrume, pa sada ispašta kaznu. Kada se na samom kraju filma u prizoru obješenog pjeva šlager: "sve se vraća, sve se plaća" - publika oduševljeno vrišti. Na koju bi povratnost čina mislila publika? Ne vjerujem da bi banalno kažnjavanje crkvenog pedofila pobudilo toliko oduševljenje?! Prije je riječ o kažnjavanju Crkve za zločin koji je sama počinila, i koji nije tek osamljeni ispad pedofilije. Koji zločin?! Ako ne računamo da je već samo postojanje Crkve svojevrsni zločin, onda je to svakako zagađivanje Zemlje bezgrešnim i nedodirljivim sucima, prodavačima magle?

Taj kvalitetni film na premijeri je ispao kao lakmus-papir očito prilično raširenog protucrkvenog stava. Film koji izgleda nije preporučljiv za nevjernike, bar za dio njih, u kojima budi niske strasti, za vjernike svakako jest. Vjernici bi ga obvezno trebali pogledati, jer samo tako mogu steći uvid u dubinu predrasuda koje još uvijek mnogi u Hrvatskoj gaje prema Crkvi.