Psalmist se u čudu pita: "Što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohađaš?" (Ps 8, 6) Spominjati se nekoga, pohoditi nekoga u biblijskom jeziku znači s ljubavlju ga zahvatiti, poštivanjem ga okružiti, u svoj vlastiti život ga uključiti.

"Veliko je otajstvo čovjek!", dovikuje sv. Augustin. Najveći umovi i velikani svih stoljeća pokušavaju otkriti tajnu čovjeka. Rečene su velike i značajne riječi o veličini i o dostojanstvu čovjeka.

Čovjeka se pokušava definirati na razne načine. Do početka 20. stoljeća, čovjek je u filozofiji bio definiran kao razumno biće. Svi su tu definiciju čovjeka prihvaćali.

Mnogima se u 20. stoljeću ta definicija pokazala kao nepotpuna. Pojavljuju se nove i uvijek nove definicije čovjeka. Čovjek je ekonomske biće (Marx), spolno biće (Freud), egzistencijalno biće (Heidegger), problematično biće (Marcel), zabavno biće (Fink), povijesno biće (Gadamer), biće radnik, dijalogalno biće (Buber), utopističko biće (Bloch), religiozno biće (Tilich), mitologizirano biće (Tiliade), slobodno biće (Sartre)...

Sve ove definicije o čovjeku kažu tek ponešto, ali nikako ne sve. Tako otkrivaju da je čovjek zaista velika tajna.

Čovjek je duša (duh) i tijelo. Za jedne čovjek je samo duša (Platon), i nalazi se u tijelu kao u tamnici, u grobu. Tek kada se oslobodi tijela, postaje puni čovjek. Za druge je čovjek samo materija, duh u njemu samo je epifenomen materije, produkt materije (Marx, Conte). Za kršćanskog mislioca, u svjetlu objave, čovjek je duh i materija. Čovjek nije samo duša, jer treba materiju da razvije svoje djelovanje; ali nije ni samo tijelo, jer bez duše nije čovjek. Čovjek je duh i tijelo.

Tajna čovjeka ide mnogo dublje. Problem čovjeka je problem Boga. Čovjek je nerazdruživo vezan s problemom Boga. Čovjekovo biće možemo shvatiti samo u vezi s Bogom. Stvorenje ne možemo shvatiti, ako ga promatramo samo u sebi. Moramo ga shvatiti unutar cijelog stvaranja, u povijesnoj zbilji, u sveukupnom svemiru. To nadasve vrijedi za čovjeka.

Biblija nam u tome pokazuje put. Pojavu čovjeka na zemlji povezuje uvijek s Bogom. U najstarijem izvještaju o stvaranju (jahvistička predaja, 10. stoljeće pr. Krista) jasno se kaže: čovjek je napravljen "od praha zemaljskog" (afr min-haadamah) i Jahve udahnjuje "dah života" (mišnat hajiim) i tako postaje "živa duša" (nefeš hajiim). "Dah života" označuje životnu snagu kao i ruah-duh, nosioca višeg života: osjećajnog, razumskog, voljnog, religioznog. Sjedinjenjem tijela i duha postaje nefeš - živa duša, osoba, sjedište svih moći i sposobnosti. (Post 2, 7)

Prema svećeničkoj predaji (zapisana u 6. st. prije Krista) izvještaj stvaranja, čovjekovu ovisnost o Bogu još je jače označena: "na svoju sliku stvori Bog čovjeka" (Post 1, 27). Slika-celem označuje usku i prisnu povezanost s Bogom. Čovjek je Božja prisutnost u stvorenom svijetu. To će sveti pisac još jasnije izreći: "Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite." Čovjek je pridružen Bogu u djelu stvaranja, postaje gospodar nad stvorenom prirodom, mali bog na zemlji.

Psalmist zanosnim riječima odgovara na postavljeno pitanje: Što je čovjek? Pjeva: "Ti ga učini malo manjim od Boga (LXX anđela), slavom i sjajem njega okruni. Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži: ovce i svakolika goveda, i zvijeri poljske k tome, ptice nebeske i ribe morske, i što god prolazi stazama morskim." (Ps 8, 6-9) Pjesnik ostaje zadivljen i bez riječi, promatrajući ljepotu i sklad nebeskih prostranstava, na kojima odsijeva Božja slava, trag njegove mudrosti i dobrote, moći i snage. Ali čovjek sve nadvisuje. On je mali bog. Iz njegova bića zrače Bogu vlastiti atributi: slava i sjaj, te nosi u sebi Božju sliku - on je Božji duh na zemlji.

Puno je rečeno o čovjeku. Pjesnici i umjetnici na svim razinama pokušali su nam opisati čovjeka i uzveličati njegovo dostojanstvo i moć. I ni jedan nije uspio izreći o čovjeku ništa ispravnije i potpunije od nadahnutih pisaca knjige Postanka i Psalma 8.

Problem je definirati čovjeka, kao i Boga. Shvatiti čovjeka kao duh, dušu, jastvo, možemo shvatiti samo u svjetlu Boga. Nemoguće je shvatiti čovjeka bez njegova odnosa s Bogom. Bilo bi to izobličenje njegova razvoja, kao baciti čovjeka u vrijeme kad još nije bio Čovjek, već "čovjekolik", tek u smjeru razvoja da postane čovjek.

Još time nismo sve iscrpili. Čovjek je stvoren na "sliku Božju". Novi zavjet nam otkriva da je samo Isus Krist, "trajni lik Božji" (Fil 2, 6), "slika Boga nevidljivoga, prvorođenac prije svakog stvorenja" (Kol 1, 15). Krist je stvarnost što u punini ostvaruje Čovjeka. Čovjek je čovjek, ako je Krist. "Čovjek je biće stvoreno od Boga da postane osoba u Kristu", veli sv. Grgur Nicejski.

Sada bolje shvaćamo zahtjevnost evanđelja i apostola Pavla da se moramo suobličiti Kristu, živjeti u Kristu, rasti u Kristu. Kristovo poslanje i njegova proslava, njegovo djelovanje u Crkvi preko vlastitih službenika, ide samo za tim da "opremi svete za djela služenja, dok svi ne prispijemo do jedinstva mjere uzrasta punine Kristove" (Ef 4, 13), da svaki čovjek dođe do savršenstva u Kristu (Kol 1, 28), da Krist u nama živi (Gal 2, 20). Sav Pavlov napor i trud usmjereni su samo na ovo: "dok se Krist ne oblikuje u vama." (Gal 4, 19)

Čovjek je velika tajna. Tu tajnu čovjeka možemo shvatiti samo u njegovu odnosu s Bogom. Stoga je otajstvo čovjeka otajstvo Boga; problem čovjeka je problem Boga.

Još dublje: otajstvo čovjeka otkriva nam se u punini tek u Isusu Kristu. Samo u njemu čovjek ostvaruje svoje puno biće, postaje istinita "Božja slika", "živa duša", Osoba.

Vjera u uskrsnuće mrtvih postupno raste s rastom objave u Starom zavjetu. Puno svjetlo u ovu istinu vjere zasja u teškim danima vjerskih progona makabejskog vremena. Imamo tada jasno svjedočanstvo u Danielovoj knjizi: probudit će se "svi koji snivaju u prahu zemljinu: jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu propast" (Dn 12, 1-3). I u izvješćima mučeničke smrti sedam braće sa svojom majkom. Vjera u uskrsnuće ih podržava u njihovim groznim mukama. Sigurni su da će od Boga primiti vječni život, dok za progonitelja nema života vječnoga (2 Mak 7, 9. 10. 14). Vjera u uskrsnuće se ne temelji na filozofskim razmišljanjima, nego na Božjem obećanju (Iz 20, 14-19; Ez 37, 1-14).

U Isusovo vrijeme u židovstvu zagriženi protivnici uskrsnuća mrtvih su saduceji. Mala je to grupa, ali zauzima sva ključna mjesta u tadašnjem židovstvu, posebno u Hramu. Surađuju s rimskom vlašću, i ne žele promjenu poretka. Oni su glavni akteri u Isusovu procesu. Prihvaćaju samo Mojsijevo Petoknjižje. Prema Josipu Flaviju, zabacuju svaki mesijanizam i apokaliptičke nade pa i uskrsnuće i vjeru u duhove. Tvrde da Bog nema ništa s onim što ljudi čine ili ne čine, u našoj je moći činiti dobro ili zlo, već prema tome da li nas naša volja nosi prema jednome ili prema drugome. Niječu i besmrtnost duše, a time i kaznu i nagradu u budućem svijetu. Međutim, naglašavaju da je čovjek osobno odgovoran u ovom životu pred Zakonom.

Farizeji vjeruju u uskrsnuće mrtvih, ali smatraju da to čovjek sam ostvaruje svojim dobrim djelima. Uskrsnuće je nagrada čestitom životu.

Jahvini siromasi su mesijanski i apokaliptički raspoloženi, čekaju uskrsnuće kao milost od Gospodina.

Saduceji temelje svoju nevjeru u uskrsnuće na jednom tekstu Biblije (Pnz 25, 5). Pristupe Isusu i navode mu taj tekst da pokažu besmislenost uskrsnuća: "Umre li tko bez djece neka se njegov brat oženi njegovom ženom te podignu porod bratu svome." I sad mu postavljaju jedan školski primjer: Sedmero braće bijaše. Prvi se oženi i umre bez potomka i ostavi bratu ženu. Tako i drugi i treći, sve do sedmoga. "O uskrsnuću, kojemu će od te sedmorice biti žena? Ta svi su je sedmorica imali."

Rabini odgovaraju da će žena pripasti prvom mužu, a Isus ovako odgovara saducejima: "U zabludi ste, jer ne razumijete Pisma ni sile Božje. Ta u uskrsnuću niti se žene niti udavaju, nego su kao anđeli na nebu."

Farizeji dokazuju uskrsnuće na temelju Zakona. U budućem kraljevstvu neće imati udjela oni koji govore, kako "iz knjige Zakona jasno proizlazi da uskrsnuća nema". I dokazuju: Vječni će dati zemlju "njima", ocima i potomstvu, zemlju obećanja, zemlju kojom teče med i mlijeko. To znači da mora biti uskrsnuća da se ostvari Božje obećanje dano u Pnz 11, 9. Dalje uče da će se u budućem svijetu živjet kao što se živi i u ovom.

Isus, naprotiv, govori o novom, vječnom životu, u kojem prestaju ovozemne uvjetovanosti rađanja i umiranja, nema više smrti. Jednom rođeni za vječni život, više ne umiru. Nije potrebno rađanje.

Isus donosi za dokaz uskrsnuća Božju riječ iz knjige Izlaska koju saduceji priznaju nadahnutom: "Zar niste čitali što vam reče Bog: 'Ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev?' Nije on Bog mrtvih nego živih." Dakle, patrijarsi su živi, uskrsnut će, jamstvo su za uskrsnuće svih sinova Kraljevstva.

Evanđelist Luka nadodaje. "Ta svi njemu žive!" (Lk 20, 38) Gdje Bog postane Bog čovjekov, nitko i ništa to više ne može poništiti, pa ni smrt, izuzev samog Boga. Tko zbog Boga umire, živi za Boga (u Bogu) kao i očevi: Abraham, Izak, Jakov.

Evanđelisti donose ovo svjedočanstvo koje govori jasno o uskrsnuću i to o uskrsnuću mrtvih. Gospodin je Bog živih i mrtvih. To je jezgrovit izričaj što ga je Isus upravio teolozima svoga vremena. U njemu imamo sve elemente.

Nema drugog temelja uskrsnuća, osim Boga samoga. Uskrsnuli imaju samo onaj život koji im je Bog dao. Slijedi da je njihova nova opstojnost u tome što su se našli dostojni, kao "sinovi uskrsnuća", Božjega kraljevstva. Konačno: Bog daje život, a čovjek ga prima.

Kršćanin ima svjedočanstvo Kristova uskrsnuća. Krist je nadvladao i pobijedio smrt, a to je jamstvo i za nas - ako ostanemo u njemu.

K tome, kršćanin je već u ovome životu po svetom krštenju dionik Isusova uskrsnuća. Suuskrnuo je s Kristom. Ali to će se u potpunosti očitovati tek u uskrsnuću mrtvih. Stoga mora već sada razarati okove smrti kao što su samodostatnost, sebičnost, težnja za vlašću i moću, nesposobnost oprostiti, lažne bogovo, jednom riječju - sve ono što se protivi životu, životu u punini koji nam je dan u Kristu.