Promatrajući fra Placida u najboljem izdanju svježe mladosti kao da se zamjećuje određeni treptaj nemira u njegovu osjetljivom srcu. To ga raspoloženje prati cijelog života i očituje se u različitim oblicima: od predbacivanja što se bolje ne koristi vremenom koje leti, straha od tame i mraka, do naslućivanja naglog prekida života. Pomisao na smrt, potkrijepljena svakodnevnim iskustvom pa i nekim slučajevima iz vlastite obitelji (nagla očeva smrt, a ubrzo zatim i smrt brata Mate). Kao da je problem umiranja i prolaznosti opčinio i članove njegove obitelji, posebno sestru Ninu, kojoj iz Asiza, odmah nakon mlade mise, piše brat Placido: "O tvojem neprekidnom razmišljanju da moraš umrijeti htio sam ti napisati cijeli traktat." Osjeća se izvjesna zabrinutost što vrijeme tako brzo leti. Kada mu sestra iz Cresa javlja da je umro prijatelj Crulich, fra Placido odgovara: "Ne bih nikad pomislio da će tako brzo otići: prošao je put koji ćemo isto tako svi mi prije ili kasnije proći. Želim svima da to bude što kasnije."

Nakon što je iz Milana posjetio Camposampiero, gdje je bio proveo lijepe sjemenišne godine, da bi dopratio dva kandidata iz Milana, fra Placido bilježi: "Camposampiero, sa svojim antunovskim uspomenama, koje žive u Sobici i Orahu, progovorio mi je kao nekoć da ne treba boravak učvrstiti ovdje dolje, nego radije misliti na sreću u nebu."

U povodu Dušnog dana 1929., na prvu obljetnicu smrti oca i brata, povjerava preostalim članovima svoje obitelji da jako osjeća prolaznost vremena: "Jučer nije bila samo svetkovina Svih svetaca iz kalendara i litanija, nego svih duša koje su umrle u milosti Gospodnjoj. Evo zašto sam jučer uživao s našim svecima, blaženim posjednicima sretnoga kraljevstva, gdje nas očekuju i kamo, uz našu dobru volju i milost Gospodinovu, koja nam nikada ne manjka, i mi idemo: samo što ne znamo kada. Ali vrijeme ne govori ništa: tako brzo leti… Tko bi rekao: prošla je godina dana! Čini mi se da sam jučer došao i vratio se iz Cresa. Sve mi je pred očima: sve boli, sve suze, i mali val veselja koji nam je Jure prouzročio svojim motociklom. A ipak, ako razmislimo, gotovo je prošla jedna godina. Vrijeme leti."

Odmicanjem godina kao da se ništa ne umanjuje dojam onoga groma koji je tresnuo u Placidov život pri vijesti o očevoj smrti, kao i onoj brata Mate: "Ne mogu zaboraviti te tragične dane", pisat će još u studenom 1933. iz Padove. Taj izraz danas tako snažno podsjeća na slutnju o vlastitoj tragičnoj smrti. No, kao iskreni kršćanin, fra Placido ovim osjećajima nemira i straha nastoji odgovoriti radošću i vedrinom, pa tako iz Milana piše početkom 1934. godine: "Moramo uvijek biti zadovoljni, a ja to jesam!" Pravi odgovor, unatoč svemu. A imao bi razloga za nezadovoljstvo.

U korespondenciji s obitelji u Cresu neprekidno se vraća na temu zdravlja. Nije se sigurno radilo o Placidovoj urođenoj mani na jednoj nozi, zbog koje je čitava života malo šepao, i zbog čega ga nimalo nije progonio osjećao inferiornosti. P. Pacifico Masetto, sjemeništarac kojemu je fra Placido bio asistent preko ljeta, svjedoči o tome: "Divio sam se što ne pokazuje nikakav kompleks zbog one mane. On se s nama dječacima igrao veselo i založeno, izdižući se nad nama određenim sportskim trikovima." A njegov sugrađanin, Marino Coglievina iz Cresa, potvrđuje gotovo isto: "Upoznao sam p. Placida 1930. godine, kad je bio uz dječake koji su ljeti posjećivali samostan: organizirao je izlete, odlazak u prirodu, hodočašća i ekskurzije."

Čini se ipak da je Placido u djetinjstvu imao zdravstvenih tegoba, pa tako u školskim dnevnicima iz razdoblja 1918-1919. i 1919-1920. susrećemo za dva polugodišta zabilježbu o dječaku: "Odsustvovao zbog bolesti." Zbog toga možemo podsjetiti na činjenicu kako su njegovi u Cresu stalno strahovali da se mladić ne osjeća dobro. Tako možemo shvatiti njegovo stalno ponavljanje iz brojne korespondencije, gdje jamči kako se "divno osjeća", kako je "jako dobro", čak da se "nikad nije tako dobro osjećao"! Često se pri tome šali, a ponekad nije lako raspoznati kada šala prekriva tamne slutnje. Tako iz Rima 1931. piše: "Odgovaram odmah jer, kako piše teta Marija, ako za vas još nisam umro, onda sam svakako na tom putu, kao što su uostalom i svi ostali." A iz Milana, 1936. fra Placido opet načinje istu temu, aludirajući na župsko glasilo koje je on počeo uređivati u novoj milanskoj župi Bezgrešnog Začeća i sv. Antuna: "Pismo kao ovo glasilo ne može se reći da je kratko pismo, a pišem ga ja, živ, ne mrtav, jer samo živi mogu pisati."

No, kao što su njegovi bili zabrinuti za Placidovo zdravlje, koje doista nije bilo savršeno, tako i on u svojim dopisima rodbini stalno propitkuje za njihovo zdravlje, posebno sestre Nine: "Da se Nina ne osjeća možda loše? Ako je to istina, nemojte se bojati to meni javiti", poručuje još za vrijeme rimskih studija. Ponekad čak jasno izražava svoju zabrinutost: "Uvijek se bojim da mi ne govorite ništa, a ja sam u prošlosti imao dokaze za to. To su pomalo žalosna vremena", piše iz Padove početkom 1933. godine.

Povezano s tim nemirom kod fra Placida često susrećemo osjećaj straha, koji se očitovao često i na izvanjski način. Znao bi se stresti ili zadrhtati kada bi ga netko nehotice dotaknuo ili u polutami potapšao rame mladog fratra. P. Beniamino Costa u pismenom svjedočanstvu ističe ovu Placidovu karakteristiku, koja je sigurno usko povezana s unutarnjim stanjem koje je prožimalo dušu fra Placida, sve do smrti: "Ako bi ga ponetko, iz šale, malo gurnuo ili potapšao po ramenu, glasno bi uzdahnuo ili čak kriknuo." A stručnjak za parapsihologiju, p. Mariano Scaini, analizirajući poznati Placidov strah u tami, u tome otkriva fenomen predviđanja tragične smrti kojoj je ovaj fratar išao u susret.

Teško je odgonetnuti neke Placidove izreke koje kriju aluzije na zdravlje. Kada je u prosincu 1933. premješten u Milano, odmah piše sestri Nini: "P. Serafin Bagatella rekao mi je (poput mnogih drugih) da će to koristiti i mojemu zdravlju. U Padovi bih brzo umro, ovdje ću dugo poživjeti." A nešto kasnije, pred Božić iste godine, s nešto urođene ironije piše: "Bolja je ova raznolikost od smrtonosne nepomičnosti u Padovi. I ja tako mislim. Ondje su očekivali da ću brzo umrijeti (očekivali: govorili su tako da me uplaše kako će mi zdravlje brzo otići), a ovdje ću naprotiv procvasti."

Često ističe temu svjetla: "Drugačije je ovdje i drugačija je gusta tama padovanske ispovjedaonice." A teško je doista to shvatiti ako se zna koliko je oduševljenje ispunjala ova svećenička služba mlado Placidovo srce. Gusta tama ispovjedaonice, ili smrtonosna nepomičnost u Padovi, očito se odnose na misteriozni strah creskog fratra za tamu i bolest. Svjetlo mu naprotiv unosi mnogo veselja, što do izražaja dolazi i u pismu sestri Nini odmah po dolasku u Milano: "Draga moja Ninetta, reći ćeš da nema prozora: baš naprotiv, imam veliki prozor-vrata, sa sedam velikih stakala koji propuštaju svjetlo i toplinu. Otvaram ih i mogu se čak utopiti u zraku! Evo ti osobiti detalj: tako danas rade arhitekti i danas sam i ja takav!"

Fra Placido je bio pravi graditelj. Najprije samoga sebe. Arhitekt volje i značaja. Graditelj svetosti. I kako dani odmiču, sve se više zapaža njegova skrb da bude svetiji i savršeniji. To posebno dolazi do izražaja u vrlo bogatoj korespondenciji sa sestrom Ninom, koja je ljubomorno sačuvala sva ta pisma. U tom usponu prema Bogu fra Placida je tiho pratila sjena mlađe sestre, koja je poput njega nastojala ići istim putem. S njome Placido dijeli svoje intimno vlastito iskustvo Boga. Tome je posvećivao brojne razgovore za vrijeme sve kraćih odmora u Cresu: "Ono malo dana što smo se vidjeli, nekoliko sati našeg razgovora, nikako nisu bili dostatni da si sve kažemo. Ali, unatoč tim teškoćama sama šutnja bila je uvijek rječita i sve je shvatila ona ljubav koja stalno raste u svjetlu duhovnosti i svetosti."

Ta uzajamna briga sa sestrom da se ostvari svetost prisutna je u fra Placidovu životu do smrti. Njegova posljednja pisma Nini, dvije godine prije mučeničke smrti, gotovo zvuče kao duhovna oporuka ovoga mladoga fratra: "Težak je program dobra i kreposti koji želimo i moramo ispunjavati, ali je mnogo lakši ako nam netko pomaže, ako s nekim možemo o tome razgovarati, ako nas netko može razumjeti, ako nas netko može potaknuti. A ti me znaš poticati, ti mi dozivaš u svijest zadana obećanja za postignuće savršenosti, koju sam već morao ostvariti, ali koji je još daleka želja i odluka svakog dana i svakog časa. Možda ću i ja moći učiniti nešto za tebe, premda izdaljega, s ustrajnom molitvom, da bi se i tvoje odluke okrunile pobjedom i svjetlom."

U vezi s temom svjetla, tame i prolaznosti svakako nije baš posve slučajno povezati i fra Placidovu sklonost fotografiranju. Na taj način on želi zaustaviti "događaje dana koji bježi", kako se obično izražavao kad je u ruci imao fotoaparat. Osjećao je vrijednost fotografije, pa se više puta sam spremno dao fotografirati. Tako je u Rimu, odmah nakon svećeničkog ređenja, potražio fotografa i dao se uslikati u roketi koju mu je za tu prigodu bila izradila i poslala sestra Nina.

No, redovito je sam Placido fotografirao, pa se često služio tim aparatom, što je njegovo vrijeme i nije bio redovit slučaj u samostanu. Mnogi su to sredstvo smatrali nečim što bi trebalo držati izvan samostanskih zidina. No, fra Placido, čovjek koji dobro osjeća važnost sredstava komunikacije, nije se ustručavao javno rabiti taj fotoaparat, što je ponekad znalo izazvati i čuđenje kod ostale subraće. Za fra Placida je fotografija komadić života otkidan od vremena: "Uvijek je lijepo imati žive uspomene: a fotografija je nešto živo", piše u rujnu 1935. iz Milana. Ovdje već otkrivamo pravi lik fra Placida novinara, u što će po službi vrlo brzo "upasti" nakon trogodišnje milanske epizode, kada je creski fratar uvježbavao prve pastoralne korake.

Ovdje već možemo nazirati vezu sa zajedničkim nadnaslovom ove rubrike, koju smo nazvali "Creski Kolbe". To je trostruka veza, o kojoj će biti mnogo više govora u daljnjim nastavcima. Prvu smo već dobro upoznali. I sv. Maksimilijan Kolbe i sluga Božji Placido Cortese pripadali su Redu franjevaca konventualaca. Obojica su glavni dio života proveli u apostolatu tiska, a o trećoj vezi bit će govora u završnom dijelu serijala, gdje ćemo se uvjeriti u obostranu žrtvu vlastitog života iz ljubavi prema drugima, i to za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Sada nam je pak jedan fotoaparat otvorio nove stranice jednoga života posvećenog Bogu i braći ljudima. Kao što je sv. Maksimilijan odbacio kritike da dobri i skupocjeni tiskarski strojevi odudaraju od franjevačkog siromaštva, pa je na glasni prigovor što bi poduzeo sv. Franjo kad bi vidio tako modernu tiskaru, sv. Maksimilijan duhovito odgovorio: "Zasukao bi rukave i pomogao u radu!", slično je fra Placido odbacio prigovore da se fotoaparat ne priliči rukama fratra. I ne samo fotoaparat, nego i velika tiskara.