Kada govorimo o knjigama za slavljenje euharistije, neodvojiva je pomisao na Božju riječ, jer liturgijske knjige imaju svoju znakovitu snagu samo ukoliko upućuju na nešto drugo ili, točnije, na nekoga Drugoga, a to nije zapisana riječ, već ona Riječ koja se ponovno ostvaruje i neprekidno živi u Crkvi.

Ona knjiga iz koje se "čita misa", prema latinskoj riječi "missale", naziva se već mnogo stoljeća i u hrvatskoj jezičnoj liturgijskoj praksi - misalom. Nije tako bilo baš od početaka, kada se kod slavljenja euharistije upotrebljavalo više knjiga, koje se tijekom 9. i 10. stoljeća ujedinjuju u jedan svezak, u jednu poveću knjigu. Te zbirke su s vremenom najprije bile prerasle u tzv. sakramentare, koji su sadržavali razne molitvene tekstove, ali bez naputaka o načinu vršenja obreda. S vremenom su nastajale razne knjige koje su služile za opisivanje obreda te su zajedno s tekstovima molitava iz sakramentara tvorile jednu cjelinu. Između 10. i 12. stoljeća sve se više počinje širiti knjiga s misnim molitvama, čitanjima i naputcima za slavljenje, koja poprima naziv koji i danas rabimo, samo što su kasnije iz misala čitanja premještena u posebnu knjigu.

Rimski misal definitivno je uređen tek u 16. stoljeću, za pape Pija V., te se po njemu i zove Misalom Pija V. Glavni su mu dijelovi sadržavali "Ordo" i "Canon" (tekstovi što se mole kod svake mise). Osim toga, taj je misal sadržavao obrasce misa za blagdane, nedjelje i obične dane (tzv. "Proprium de tempore"), obrasce misa za pojedine skupine svetaca, kao što su apostoli, mučenici, djevice i ostali ("Commune sanctorum"), obrasce misa za pojedine prigode ("Missae votivae") i one za pokojne ("Missae defunctorum").

Neke zahvate u taj misal pape Pija V. izvršio je papa Pio X. početkom 20. stoljeća, te je po njemu tako nazvan Misalom Pija X. Rimski misal temeljito je obnovljen u naše vrijeme, odredbom Drugoga vatikanskog sabora, te ga je 1969. potvrdio papa Pavao VI., po kojemu se i zove Misalom Pavla VI. Prije nekoliko godina papa Ivan Pavao II. dopustio je neke nebitne preinake i dopune, tako da sada u latinskoj verziji već imamo najnoviji misal, koji će se uskoro pojaviti i u hrvatskom prijevodu.

Ona knjiga koja se upotrebljava na ambonu ima nešto dulju i bogatiju prošlost, premda ne i različitu poruku. Naime, knjige u liturgiji, napose lekcionar (i evanđelistar), govore o tome da u liturgiji ne čitamo samo Božju poruku iz prošlosti, već da slušamo ono što nama danas Gospodin govori i poručuje. Gledajući površno, možda nam se čini da takva pisma nemaju mnogo toga poručiti današnjem vjerniku, ali je od prvih vremena izbora čitanja, kada se obično improviziralo, pa sve do danas, kada imamo strogo predviđeni raspored, stvoren jedan divan i razgranat sustav koji očituje svaku pojedinost euharistijskog slavlja. Zato liturgičari kažu da su te liturgijske knjige najdragocjenija podloga za dopiranje do tanahnih titraja crkvenog života (Šaško).

U prvim vremenima dakle nisu još postojale knjige u današnjem obliku, a sve do pronalaska tiska, potkraj 15. stoljeća, ova liturgijska pomagala ispisuju uglavnom dobro školovani redovnici i uvježbani pisari, koji često unose umjetničku značajku u ove rukopise. Zato gotovo kod svakoga europskog naroda umjetnički ispisani lekcionari predstavljaju često temelj i izvor likovne i jezične umjetnosti određene nacionalne kulture. Sjetimo se samo hrvatskih glagoljskih misala i lekcionara.

Ti rukopisi, dok nisu postojale knjige u današnjem smislu riječi, imali su najprije formu svitaka ili pergamenskih rukopisa, rođeni iz potrebe da tekstovi imaju i svoju ljepotu, dorečenost, vjersku ispravnost i da ih se može češće rabiti. Organizirani sustav čitanja za razne prigode i dane u rimskoj liturgiji susrećemo već tijekom 7. i 8. stoljeća. S vremenom knjiga koja sadrži biblijska čitanja sve više dobiva na cijeni i poštovanju, izrađuje se od najboljeg materijala, oblikuje istinskim umjetničkim zahvatima, jer je zaista pravi simbol samoga Krista.