Kao da je bio u pravu "najveći um" marksizma-lenjinizma Staljin kad je tvrdio da količina prelazi u kvalitetu, jer se čak i japanska animacija, koja je nevjerojatnom količinom svoga šunda preplavila svijet, pokazala sposobnom stvarati umjetnička remek-djela. Za takva se opredijelio japanski Studio Ghibli sa svojim talentiranim redateljima i crtačima na čelu s Miyazakijem. Japanski Disney, kako ga nazivaju, veteran animacije, svestrano talentirani autor izvornih priča i scenarija, redatelj je Hayao Miyazaki. Uz brižljivu izradu i izvanrednu vrsnoću djela, nisu mu promakli ni neočekivano veliki financijski uspjesi. Miyazakijeva "Princeza Mononoke" (1997.) ostvarila je najviši bruto prihod (od 150 milijuna dolara) za domaći film u povijesti Japana. Njegov idući film "Avanture male Chihiro" (Spirited Away, 2001.) dobio je nevjerojatnu gomilu nagrada po svjetskim festivalima, među kojima su Oskar i berlinski Zlatni medvjed (2002). Jedino u svom najnovijem filmu (2004.) nije potpuni autor priče, već je posegnuo za romanom "Howlov pokretani dvorac", britanske autorice Diane Wynne Jones. No, Miyazaki je i previše samosvojan autor da bi vjerno slijedio zaplet knjige.

Svi su spomenuti filmovi preintenzivni za manju djecu, ali, kao da su stvoreni za tinejdžere, i za odrasle. "Mala Chihiro" pomalo nalikuje na "Čarobnjaka iz Oza" i na "Alicu u Zemlji čudesa", s kojima se ravnopravno nosi sa svojim paralelnim svijetom šintoističkih duhova, s čudnim preobrazbama i logikom sna. Vizualno bogat film spaja tradicionalnu japansku odjeću i arhitekturu s obje vrste viktorijanskih i današnjih predmeta. Pun je ljudskih likova, antropomorfnih životinja, bogova, duhova i raznih drugih grotesknih stvorova. Miyazaki i njegova ekipa rukom crtaju slike prije nego što ih digitalno oboje i animiraju, što im daje umjetničku vrijednost koja vidljivo nedostaje suvremenoj američkoj proizvodnji.

Dok "Chihiro" ostavlja dojam izvornog japanskog slikarstva, "Pokretni dvorac" smještan je u zapadnjačku Nigdjezemsku, u kasno XIX. stoljeće Europe, gdje se zbiljske zgrade i kostimi miješaju s fantastičnim Verneovim primjercima letećih brodova i Wellsovim vratima koja vode u druge prostore ili dimenzije, a obični se ljudi druže s vješticama i čarobnjacima koji su pod radnim ugovorom s kraljem, i bivaju mobilizirani služiti svojim čarolijama državi, kad izbije rat.

Za protagoniste Miyazaki odabire mlade žene. Desetogodišnju djevojčicu Chihiro, ili, u "Pokretnom dvorcu", mladu djevojku Sofiju, čarolijom vještice pretvorenu u staricu, koja ostavlja grad i obitelj, pa kreće na put pronaći nekog da je razriješi čarolije. Osim tog vanjskog, počinje i svoje duhovno putovanje, od sumnje u sebe do samopouzdanja i zrelosti.

Junakinja filma u liku bake nalazi utočište kod mladog i zgodnog čarobnjaka Howla (Jauk, Urlik, Truli), u njegovu pokretnom dvorcu, koji izgleda kao riboliki i pticoliki masivni splet nasumičnih kućnih elemenata, zupčanika i kotača, zvonika i krila, koji, pokretan parom, hripajući, zvečeći i lupajući koraca preko dolina i planina na četiri velike pileće noge. Dvorac s planina ne mora silaziti u gradove, jer mu se čarobna ulazna vrata otvaraju na četiri različita mjesta: u prijestolnici, u Sofijinom lučkom gradiću, na divnoj planinskoj livadi i u misterioznom mraku. Kada izbije rat Howl dezertira i pokušava ga spriječiti. No i taj pacifistički motiv samo je mali dio bogatog i vrlo složenog zapleta.

Sofijina priča nije toliko izvorna i iskonska kao Chihirina. Ali nije riječ ni o klišeju plošne bajke, već o duhovnoj potrazi punoj čežnje za rajem i za bajkovitim simbolima transcendencije. Ono što se isprva čini nalik međuljudskom sukobu, polako se otkrije kao unutarnji, osobni sukob. Ni jedan zlikovac nije bez humane kakvoće. Ni jedna junakinja nije bez tamne tajne ili sebične navike. Miyazaki majstorski navodi gledatelja da dešifrira suptilne motivacije karaktera. Iako je ponekad teško ustanoviti što se događa, film nikad nije dosadan. Zaplet je tako višestran da će zbuniti djecu. Nema crno-bijele podjele na junake i zlikovce, tipične za animaciju.