Sutradan opet stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio, i reče: "Evo Jaganjca Božjeg!" Te njegove riječi čuše ona dva učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre, i vidjevši da i idu za njim, upita ih: "Što tražite?" Oni mu rekoše: "Rabbi - što znači Učitelju - gdje stanuješ?" Reče im: "Dođite i vidjet ćete." Pođoše, dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura.

Kamo ih je poveo Isus? U svoj dom! Pa on nema svoje kuće. U Betlehemu je nema. Kada dođe na svijet, u kolijevci vlastitog roda, nema za njega stana. Rađa se u špilji i položen je u jasle. I kad se već Josip udomaćio u Betlehemu, mora s djetetom i njegovom s Majkom bježati pred okrutnim Herodom u Egipat. I tu je opet u iznajmljenom stanu, jer to nije njegov zavičaj, već privremeno boravište jedne izgnaničke obitelji.

U Nazaretu Marija ima malu kućicu, a Josip skromnu radionicu. Sad može i on reći da ima svoj stan. Djeca se mogu ponositi baštinom roditelja. Međutim, Isus kaže da to nije njegov stan. Kada su ga njegovi roditelji, Marija i Josip, nakon tri dana, puni boli tražili i konačno našli u Hramu, kaže im: "Zašto ste me tražili? Zar niste znali da ja moram biti u kući Oca svojega?" (Lk 2, 43)

I kad dođe njegov "čas" da se objavi svijetu, napušta i svoj privremeni stan u Nazaretu, tako topao i drag, obilazi gradove i sela svoje zemlje. Svi ga rado primaju. Pozivaju ga pod svoj krov. Ulazi u kuću Petra, Mateja, Zakeja... A on sam nema svoga stana. Sam kaže: "Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin čovječji nema gdje bi glavu naslonio." (Lk 9, 57)

A sada poziva: "Dođite i vidjet ćete!" I oni odu i vidješe gdje stanuje, i ostanu kod njega cijeli onaj dan. Onaj drugi učenik, koji ovo bilježi, spominje i sat: deseta ura. Završava hramski kult i brzo će početi novi dan (dan počinje zalazom sunca!), i taj će dan proboraviti s njime. Možemo zaključiti: Isus noć provodi u molitvi. Ova dva učenika su doživjela to veliko molitveno bdjenje, ono Isusovo "biti u Očevoj kući".

Drugi dan ona dva učenika opet dolaze k njemu. Ali sada u pratnji: Andrija dovodi svoga brata Šimuna-Petra, pa Filipa, Natanela i druge.

Što su vidjeli u kući Oca? Sam će drugi učenik zapisati i posvjedočiti: "I Riječ tijelom postade i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine." (Iv 1, 14) Vidješe očitovanje Ljubavi Oca u Riječi koja se nastanila među nama. Ljubav Božja, koja se pretočila u divnu molitvu Ocu nebeskom u samoći pustinje, pod krošnjama maslina, u Hramu.

Ljubav koja je postala svima sve. Ljubav koja se poistovjećuje s bijednicima, zabačenima, prezrenima. Gubavci Isusu pristupaju kao svom najboljem prijatelju, bolesnici kao svojem liječniku. Svaki nalazi kod njega riječ utjehe i nade, lijek za tijelo i dušu. On je svima liječnik, tješitelj, otac, majka, prijatelj, brat.

"Pojavila se, doista, ljubav Božja, spasiteljica svih ljudi", pjeva zanosno Pavao (Tit 2, 11).

Isus i danas poziva: "Dođite i vidjet ćete!" I mi pitamo: "Gospodine! Gdje stanuješ, gdje ćemo te naći?" On nam odgovara:

U tišini Božjeg hrama, male kapelice, u Svetohraništu. Tu si ti među nama, da zajedno s nama i dalje slaviš Oca nebeskoga, Oca svoga i Oca našega, najljepšim pjesmama i hvalospjevima, koje ti čovjek može pružiti...

"Gospodine! Gdje stanuješ?" Nalazimo te među napuštenima i zapuštenima, zaboravljenima, bijednima, siromasima, bolesnima, u djeci i u umirućima. Zadržavaš se u onim siromašnim četvrtima naših gradova i sela. Ti, neizmjerno bogat, izjednačuješ se s onom najmanjom braćom, malenima, gladnima i golima... i čekaš nas - mene!

Tebe susrećemo na krevetu umirućeg brata. U putniku umornom koji traži malo topline, komad kruha. U zatvorima si i tražiš da te posjetimo. U osobama si zaplakanim, rastuženim, ojađenim...

Sve si to rekao, cijelo svoje evanđelje sažeo si, dobri Isuse, u riječi: "Zaista, kažem vam, što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste!" (Mt 25, 40)

Kod te tvoje braće naći ćemo te: kod braće gladne i žedne, gole i bolesne, kod stranca i utamničenika... Tu stanuje Ljubav koja nam se očitovala na našoj zemlji, koja toliko žudi za ljubavlju, dobrotom, utjehom i radošću. Euharistija nas odgaja za tu Ljubav, da u patniku, bolesniku, umirućem, otkrijemo lice Krista ranjena, raspeta, umirućeg.

Bl. Majka Terezija iz Kalkute svojim sestrama naložila je sat vremena svakodnevne adoracije pred Presvetim, prije nego krenu u traženje Isusova lica u patnicima i umirućima.

Bez euharistijskog života brzo se ohladi naša ljubav prema čovjeku patniku.

Bit ćemo suđeni po ljubavi. Isus je tu činjenicu iznio u potresnoj prispodobi Posljednjeg suda. Cijelo evanđelje je u njoj sadržano. Blagoslovljeni Oca primaju u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za njih od postanka svijeta. Zašto? "Što god ste učinili jednom od ove najmanje braće, meni ste učinili." Prokleti odlaze u "oganj vječni", jer nisu učinili ništa da otklone patnje, muke, stradanja, glad i siromaštvo Isusove najmanje braće, u stvari sve to nisu učinili "njemu" samome.

Bog je ljubav. Prva zapovijed je ljubav prema Bogu, ali je neraskidivo povezana s ljubavlju prema bližnjemu. Tko ne ljubi bližnjega, ni Boga ne ljubi, veli sv. Ivan (1 Iv 4, 21). Ljubiti Boga i ljubiti bližnjega su kao dva plamena iste vatre, dvije ljubavi istog Duha. Jedna vertikalna, prema gore, druga horizontalna, u širinu. Isus nam je dao primjer: sav izgara za Boga i sav izgara za čovjeka.

U Novom zavjetu je ljubav prema Bogu neraskidivo vezana uz ljubav prema bližnjemu. Ove dvije ljubavi su vrhunac i ključ razumijevanja Zakona i Proroka. U dnu svega je jedna ljubav (Iv 15, 12), jedan čin istinske žive vjere.

Ljubav je raspoznajni znak Isusovih učenika. Danas mnogi postavljaju pitanje oko identiteta njihova kršćanstva. Identitet je kršćanina upravo to da bude ono što smo u Božjem planu, slika Božja koja nam se otkriva u svojoj blistavoj jasnoći u Isusu Kristu, koji je "slika Boga nevidljivoga".

Za prve kršćane pogani su govorili: "Gle, kako se ljube!" To je bio njihov raspoznajni znak i osvajalačka snaga. Je li to i danas raspoznajni znak? Vjetar oholosti, sebičnosti, mržnje gasi i suši mir, ljubav u mnogim srcima, slogu u našim obiteljima, dobre nakane i svaku požrtvovnost.

Majka Terezija iz Kalkute svojim sestrama, misionarkama ljubavi, kaže: "Ne unosimo oholost i taštinu u naš rad. Naš rad je Božje djelo. Siromasi su Božji siromasi. Radite za Isusa i Isus će raditi s vama. Više zaboravljate sebe, više će Isus misliti na vas. Više se udaljavajte od sebe, više će Isus biti privržen vama."

Ako mislimo samo na sebe, na svoje probitke, kako steći novac, ugled, naslade... ostajemo u smrti, gradino na pijesku, svoju kuću zidamo na mostu (Heb 13, 14). A naša domovina je na nebesima.

Otajstvo Božje ljubavi prolazi preko križa. Vertikala i horizontala Božje ljubavi povezuju se u križu. Sv. Franjo Saleški u svom traktatu Teotimu o Božanskoj ljubavi, piše: "O Teotime! Brdo Kalvarija je brdo zaljubljenih. Svaka ljubav koja ne izvire iz Spasiteljeve patnje, bezvrijedna je i opasna. Nesretna je smrt bez ljubavi Spasiteljeve, nesretna ljubav bez smrti Spasiteljeve. Ljubav i smrt tako se povezuju u spasiteljevoj muci, da je nemoguće imati u srcu jednu bez druge. Na Kalvariji nemoguće je imati život bez ljubavi, ni ljubavi bez smrti Spasiteljeve... Pred nama je život i smrt. Što želiš, dat će ti se. Ili ljubiti ili umrijeti! Umrijeti i ljubiti! Umrijeti svakoj drugoj ljubavi da živimo u ljubavi Isusovoj i ne umrijeti nikada."

Ljubav i križ, ljubav i mučeništvo, ljubav i patnja su povezane u Isusu. Izvan puta smo, ako ljubimo bližnjega iz koristi, iz zemaljske privlačnosti, iz samodostatnosti. Takva je ljubav varava, ništavna. Samo ljubav koja izvire iz božanske ljubavi, koja gori u Božjem srcu, donosi život, radost, blaženstvo.

Jao nama ako nemamo očiju te ne vidimo onoga koji plače uz nas, ako nemamo ušiju te ne čujemo njegove vapaje, ako nemamo srca te ne osjećamo njegovu bol i ne pružimo mu svoju pomoć. Moj bližnji je Isus! Zato ga moram ljubiti svim srcem, svom dušom, svom snagom. Siromasi su Isus, predstavljaju Isusa. U njima moramo gledati Isusa.

"Dok služite bolesne, služite Isusa, u osobi siromaha je Isus Krist", govorio je sv. Kotolonko, utemeljitelj "Male kuće".

Majka Terezija iz Kalkute govorila je svojim sestrama: "Nemajte straha, ljubiti do patnje, jer je to način na koji nas je Isus ljubio. Svijet je izgubljen radi pomanjkanja nježnosti i dobrote. Ljubite jedni druge! To je Isus došao da nas pouči. Cijelo evanđelje je veoma jednostavno. Isus je došao da nam kaže samo jednu stvar: 'Ljubite jedni druge!'"

Veliki apostol ljubavi, sv. Vinko Paulski, volio je reći: kad je čovjek prisiljen ostaviti molitvu da bi pomogao jednomu siromahu u nevolji, on je ne prekida, jer "ostavlja Boga radi Boga".

Sv. Ivan Kalasancije govorio je bratu kojemu se gadila nečist bolesnika: "To su dragulji za nebo."