Život mladog fra Placida sve više naliči Učiteljevu uzoru. Nakon dugogodišnje umne i duhovne priprave, mladi fratar počinje svoje javno djelovanje. To je ono razdoblje o kojemu dugo sanja svaki pripravnik za svećenički poziv, nakon mukotrpnih godina učenja i samoprijegornog rada na usavršenju samoga sebe. Darove primljene od Boga treba darovati i prikazati drugima. Baš kao na svetoj misi; nakon uvodnog dijela, gdje se riječju Božjom vjernici krijepe i pripremaju na žrtvu, slijedi prikazanje, kratkotrajni prinos primljenih darova. Talente koje je Bog dao, vratiti uz dodatne kamate.

Nakon proslave mlade mise u Cresu, kratkotrajnog boravka u rodnom gradu i odmora u Asizu, fra Placido se vraća u Vječni Grad radi svršetka bogoslovnih studija na Fakultetu sv. Bonaventure. Prethodno je položio sve važnije ispite iz Svetog pisma, crkvene povijesti i kanonskog prava, a nedostaju mu još ispiti iz dogmatske i moralne teologije, ali već pomalo razmišlja o tome i samoga sebe pita što će biti kad završi teološke studije. Hoće li mu poglavari dodijeliti rodni grad kao polazište u pastoralnom iskustvu? Znajući dobro da samostan sv. Frane u Cresu nije ujedno i župa, mogao je slutiti da će zbog pastoralnog rada biti dodijeljen nekom drugom samostanu.

U međuvremenu završava dodatne tečajeve iz novinarstva te stječe rana iskustva pišući u glasilu rimske bazilike Dvanaest apostola, a onda čak i u mnogo poznatijem glasniku "Messaggero di Sant'Antonio" u Padovi, gdje će kao svećenik-student petnaestak ljetnih dana kolovoza 1931. zamjenjivati glavnog urednika, o. Giorgia Montica, kojega je bolest bila natjerala u bolnicu. Očito je da kao mladi svećenik fra Placido pokazuje naglašenu sklonost prema medijskom apostolatu, što zarana nagovještava i usmjerenost njegova daljnjega svećeničkog djelovanja - sve do smrti.

Po svršetku studija u Rimu, fra Placido se našao u Padovi, u sjedištu svoje matične Provincije sv. Antuna, ne poznavajući još odluke poglavara, znatiželjno i otvoreno očekujući njihov dekret o smještaju u određeni samostan i o povjeravanju prvih dužnosti. To su trenuci koje s velikim iščekivanjem prate mladi svećenici, pa i fratri. U neizvjesnosti iščekivanja, u rujnu iste godine iz Padove piše svojoj obitelji u Cresu: "Stavimo sve u ruke Sveca kojega svakog jutra zazivam u misi. Ne spominje se više moj dolazak u Cres? Nije vam ništa rekao o. provincijal kad je bio u Cresu? Ni ja još ništa ne znam. U svakom slučaju, ima vremena, ako nas Gospodin uščuva zdravima."

Bez osobitih programa i dodatnih pitanja, fra Placido se nalazi u padovanskom samostanu sv. Antuna, gdje se skladno i vrlo zauzeto uključuje u apostolat. Tako će i dvije godine kasnije, u rujnu 1933. iz Padove pisati svojima: "Nakon tolikih kapitulskih prevrtanja, ja ostajem na svojem mjestu, nastavljam s mnogo žara sa svojim radom u bazilici i vidim kako mi Gospodin, i preko granica mojih zasluga, neprekidno pomaže." Poznati grafolog o. Giovanni Luisetto, osobni prijatelj fra Placida u Padovi, priznaje kako je "pater Cortese prihvaćao svaki posao s mnogo ravnodušnosti, ali uvijek i zauzeto, u duhu jednostavnosti", svjedočeći pred crkvenim sudom kako mu je bilo poznato da su ga cijenile mnoge duše kojima je mladi svećenik bio ispovjednik.

Jedan od kasnijih suradnika fra Placida, kada će ovome biti povjerena glavna skrb za izdavačku djelatnost u njegovoj Provinciji sv. Antuna, gosp. Mario Gobbin, u svojem svjedočanstvu o creskom fratru posebno ističe njegovu ljubav prema ispovijedanju: "Pater Placido Cortese je bio čovjek veoma human i osjećajan: zaista je ljubio bližnjega. Više od samoga sebe, i intenzivno je proživljavao drame, zabrinutost i tjeskobe ljudi koji su mu se utjecali, ali i ostalih osoba, bez razlikovanja ideja i principa, osobito u teškim trenucima žalosti, progona, razaranja i umiranja. Za sve je imao osmijeh i riječi ohrabrenja da nastave živjeti i nadati se. Rezultat se mogao čitati ili bar nazirati na licu ljudi nakon susreta s njime."

Možemo samo zamisliti osmijeh milosti koji je fra Placido dijelio u službi ispovijedanja, kojoj je bio jako vjeran, kako se prisjećaju njegova subraća. A gospođa Francesca Tedeschi dodaje: "Imala sam šesnaest godina i bila sam njegova penitentica nekoliko mjeseci. Sjećam se vrlo jasno njegove ljubaznosti, njegove ljubavi i njegove intuicije u vođenju duša."

Fra Placido se dobro snalazio i ugodno osjećao u velikom samostanu sv. Antuna, kojim je kao rektor tada upravljao poznati o. Giacomo Gorlatto, pulski fratar i uvaženi glazbenik, za kojega se godinama u Padovi duhovito govorilo da predstavlja pravu "instituciju". Oni koji poznaju određeni crkveni žargon, znaju što se krije iza ovih riječi. I baš taj pulski fratar mladom je Cresaninu pružao podršku u prvim godinama svećeničkog života. A da su bili zadovoljni djelovanjem fra Placida, svjedoči i creski fratar koji je prethodno priznao: "Sa mnom su poglavari zadovoljni. Uostalom, nastojim svjesno vršiti svoju dužnost i razborito postupati u služenju dušama."

On se s velikom lakoćom osjećao bliskim i sa skromnim i običnim ljudima, kao i s onima koje drugi smatraju važnima. Dok opisuje svoje prijateljstvo s profesorima, ili s domaćom groficom, ili pak sa škotskom plemkinjom, fra Placido sa žarom govori o poniznoj povorci pobožnih penitenata koji čekaju pri njegovoj ispovjedaonici. Sačuvano je pisamce profesora Alda Martinollija, liječnika i docenta pri Padovanskom sveučilištu, koji je prijateljevao s creskim fratrom i kojemu kratko javlja: "Danas sam došao u baziliku sv. Antuna oko podneva i zastao malo kod vaše ispovjedaonice, u nadi da ćemo se vidjeti, ali je bilo toliko penitenata koji su čekali na red da sam odustao ni ne pokušavši progovoriti riječ s vama."

Ispovjedaonica padovanske bazilike sv. Antuna nije bila jedino radno mjesto mladog fratra. Uostalom, on je bio još toliko mlad i željan raznih oblika apostolata da nije mogao mirovati. Ostalo vrijeme, ono izvan rasporeda ispovijedanja, mladi je svećenik provodio najčešće za radnim stolom svoje sobice, pišući članke i prikaze za razne katoličke novine i časopise, čak i za vatikanski dnevnik "L'Osservatore Romano". S oduševljenjem prihvaća ponudu da u mjesečniku "Messaggero di Sant'Antonio", koji će uskoro postati njegova "sudbina", vodi kontakt-rubriku "Urednikova pisma", koju obično uređuje glavni urednik. I ovdje fra Placido ima velikih mogućnosti duhovnog djelovanja i povezivanja s brojnim čitateljima ovoga sve popularnijega katoličkog mjesečnika. Ipak, bila je to, kako se neki ironično znaju izražavati, samo "papirnata" prisutnost, ona koja se uspostavlja vezom preko pisama i dopisivanja.

A onda, pomalo nenadana promjena. Na blagdan Bezgrešnog Začeća Bl. Dj. Marije, 8. prosinca 1933. fra Placido biva premješten u Milano. Unutarnja sloboda i duh poslušnosti olakšale su mladom fratru posvemašnje uključenje u ne tako brojnu redovničku zajednicu. Nakon velikog samostana u Padovi, sada fra Placido iskušava sve radosti, ali i teškoće, male samostanske zajednice, koju fratri nazivaju bratstvom, ali ponekad zna biti zatvorena tvrđava u koju se teško ulazi, a još teže izlazi. U stvari, iz jednoga povjerljivog pisma sestri Nini doznajemo da je premještaj iz Padove ipak teško pao na dušu mladog franjevca. Mnogo kasnije, 1942. godine, pisat će joj brat: "I ja sam imao svoje kušnje i uspio sam ih, uz Božju pomoć, dobro nadvladati. Ti znaš kako je bolan bio moj odlazak u Milano, ali i koliko mi je dobra omogućio, te sam možda tamo i ja nešto učinio za druge."

Franjevci konventualci, nakon što im je napoleonskim dekretima 1807. oduzeta velika crkva sv. Franje u Milanu, obeščašćena, profanirana i konačno srušena, vraćaju se u Milano 1927. godine. Samostan i crkva dobivaju dvostruke patrone kao nebeske zaštitnike, Bezgrešno Začeće i sv. Antuna Padovanskoga, te se i danas pod tim nazivom u ovom lombardijskom velegradu nalazi franjevački pastoralni centar. Godine 1931. položen je temeljni kamen za novu crkvu, a donja prostorija, kripta, sve do 1938. godine služila je za vršenje liturgijskih čina. A to je baš razdoblje koje se dijelom poklapa s boravkom i djelovanjem fra Placida u Milanu.

Istog dana kad je došao u milanski samostan Bezgrešnog Začeća i sv. Antuna Padovanskog, fra Placido piše svojima u Cres: "Nemojte se čuditi što vam pišem iz Milana, jer je to od danas moje novo odredište." Krijući svoje unutarnje osjećaje, creski fratar vedro i s dozom samoironije komentira ovaj premještaj iz Padove: "Možete si zamisliti koliko je tužaljki ostalo u Padovi: penitenti i penitentice p. Cortesea ostali su razočarani. Ali, provincijal je tražio jednu povjerljivu osobu i odabrao mene. Ovdje imamo župu koja niče uz velike nade."

A tadašnji provincijal, Cresanin o. Vittore Chialina, priopćivši odluku o premještaju, piše padovanskom rektoru: "Poznajem dobru revnost i odlično vladanje patra Cortesea, te je i meni žao njegova odlaska, jer je on u ovoj bazilici sv. Antuna vršio izvanredno djelovanje."

U Milanu će se fra Placido tri godine posvetiti župskom pastoralu i kao kapelan stjecati dragocjeno iskustvo koje će upotpunjavati njegovo djelovanje kad se nakon ovoga trogodišnjeg izbivanja vrati u Padovu. Njegove nove odgovornosti i naporan rad neće mu ometati razvijanje projekta pokretanja povijesne revije, kojoj je bio dao čak i ime ("Archivio Francescano Veneto"), za što je bio dobio suglasnost i pristanak poglavara i stručnjaka svojeg Reda, ali će ipak to ostati samo neostvarena želja. Povijesno prekopavanje po kodeksima, kako je on slikovito opisao svoju znanstvenu strast, postat će životni hobi koji prekida preuranjena smrt. Fra Placido je mnogo slobodnog vremena ostavio tragajući i bilježeći svoja zapažanja po provincijskom arhivu u Padovi, u državnim arhivima u Veneciji i Padovi, a napose u Ambrozijanskoj biblioteci u Milanu. Nešto tih zapisa uspio je objaviti, a drugo je ostalo u rukopisu.

U Milanu je fra Placido imao mnogo vedrih prilika i trenutaka ispunjenih grozničavim radom koji zna osvojiti srca mladih dušobrižnika. S mnogo franjevačke otvorenosti prihvaća sve radosti i tegobe zajedničkog života, kao što duhovito zapaža u pismu svojoj rodbini: "Vrlo sam zadovoljan: imam dva zlatna druga. Zabavljamo se i nikada ne vrijeđamo." No, nije to dugo potrajalo. Ubrzo dolazi do prijelomnog trenutka u njegovu svećeničkom djelovanju.