Uoči samog susreta mladih u Kölnu mnoge njemačke biskupije i župe primile su u goste brojne hodočasnike iz raznih krajeva svijeta. Tako je i naša skupina od oko 600 hodočasnika bila u gostima u župi Obing i okolici. G. Hubert je organizirao svoje župljane koji su nas rado primili na nekoliko dana. Tu smo doživjeli bavarsko gostoprimstvo i uvjerili se u veliku vjeru tih ljudi.

- Dolazim iz Obinga, mjesta koje leži između Münchena i Salzburga, u zavičaju našega pape Benedikta XVI. Imam 37 godina i već sam 10 godina oženjen i otac sam troje djece (Rupert, Maximilian i Maria). Radim kao bankarski savjetnik i konzultant za veće firme jedne Reiffeisenbanke i zadužen sam za 120 firmi i za njihovo kreditno poslovanje. Živim sa svojim roditeljima u zajedničkoj kući. Oni su me pred Bogom odgojili u velikoj ljubavi i strahopoštovanju. Moja sestra je majka tepero djece, a stariji brat je svećenik u gradu Ingolstadtu. Više od 20 godina aktivan sam i angažiran unutar Katoličke Crkve, koju sam prepoznao kao Kristovu obitelj. Već s 14 godina, za vrijeme priprave na krizmu, osjetio sam poziv pomagati ljudima u nevolji. Od toga vremena organiziram u svojem selu tzv. "Sternsingen" (akcija obilaženja djece odjevenih u tri kralja) s naših 70 ministranata. Na taj način pomažemo 20 misijskih postaja u Africi, Južnoj Americi i Istočnoj Europi. Već sam 1985. godine hodočastio na biciklu, zajedno sa svojim bratom, u Međugorje preko Beča, Budimpešte i Zagreba i prešao put od 2.000 km. Godine 1992. nastala je uz Božje vodstvo pomoć Hrvatskoj pod imenom "Junge leute helfen", u prijevodu "Mladi ljudi pomažu".

- Akcija "Mladi ljudi pomažu Hrvatskoj" (to je bilo prvotno ime) nastala je za vrijeme proslave imendana jednog mladića. Htjeli smo jednim malim kamiončićem krenuti za Sisak i ondje izravno podijeliti pomoć pred Božić 1992. godine. No, naše selo Obing, darovalo je tada, u samo dva tjedna 65.000 DEM i tisuće paketa pomoći za 17 kamiona. Tako je 35 pomoćnika otputovalo nakon Božićne mise s jednim od svećenika, s blagoslovljenom upaljenom svijećom prema Sisku. Oni nisu imali nikakve carinske deklaracije ili dokumente, no uz pomoć Božju prošli su sve granice. Već 6 tjedana kasnije naše obitelji iznova su darovale istu svotu novca i po prvi put smo otputovali sa šleperima u Odru i u samostan franjevaca konventualaca na Svetom Duhu u Zagrebu. Od tada do danas organizirali smo 390 transporta humanitarne pomoći. Oko polovica toga bilo je namijenjeno Hrvatskoj. Uz Pučku kuhinju na Svetom Duhu opskrbljujemo šest Caritasovih podružnica. U Albaniji je uz našu pomoć izgrađen jedan dom za djevojke, dva dječja vrtića i jedan seoski društveni dom, budući da se tamo mora ublažiti duhovno siromaštvo, koje je gore nego materijalna oskudica. Naša akcija nema formalnih struktura, to znači da je bez statuta, bez imenovanog predsjednika. Nemamo čak niti pisaći stroj. Naše blago i naš kapital su oko 100 odgovornih osoba u 60 mjesta pokrajine Chiemgau, koji s mnogim ostalim volonterima provode sakupljanje pomoći u svojim mjestima. Tako su npr. za ovaj Božić sakupili 17.000 paketa pomoći i 140.000 eura (do sada oko 1,5 milijuna eura). U kartoteku naši su mladi zapisali i obuhvatili oko 3.700 obitelji, koje su iznova pomagali. Životni primjeri naših brojnih mladih kršćana i njihov oblik života za ljubav i odgovornost naš je najveći kapital. U isto vrijeme svaki se mladi čovjek može angažirati i preko putovanja za Hrvatsku i u druge zemlje te osjetiti obraćenje srca. To je od velike koristi i za nas u Njemačkoj.

- Dani vaših mladih u našim župama ostat će nezaboravni za nas. Vjerujem da je za mene to vrhunac i najljepši doživljaj crkvenog rada s mladima. Sve župe i obitelji koje su nas udomile bile su potpuno iznenađene i oduševljene prijateljstvom, radošću i vjerom vaših mladih. Vjerujem da je vrlo malo naših kuća u kojima vi, kao naši gosti, niste ušli u naše srce. Isto tako i naše župe doživjele su posebnu atmosferu, koja ih upućuje na univerzalnu, svjetsku Crkvu, te na određeno vrijeme dopušta da se zaborave domaći problemi, poput bolnog raskola od kršćana-protestanata. Naša očekivanja posebno su nadmašili hodočasničko slavlje s vama i s drugim gostima na Fraueninselu. Grupa "Fides" i vaše oduševljeno slavljenje dalo je naslutiti Svjetski dan u malom i naše prijateljstvo je usmjerilo na jednu sasvim novu razinu, što naš zajednički angažman za Caritas pokreće i obasjava u jednom novom svjetlu.

Nakon Bavarske sreli smo se opet u Kölnu. Gdje je bila smještena Vaša grupa i kako ste proveli ove dane u Kölnu?

- Ja sam također u Köln vodio jedan autobus od 50 mladih ljudi. Spavali smo u Wuppertalu, a odande nas je čekao jedan dugi marš (oko 15 km) pješice do Marienfelda. Naš novi pokret "Jugend 2000" došao je s ukupno 17 autobusa, odnosno s oko 850 mladih iz naše biskupije. To za nas znači doista puno, budući da proživljavamo dosta jaku krizu među mladima. Ona je obilježena težnjom samo za materijalnim bogatstvom i traženjem jednog posve svojevoljno slobodno izabranog Boga, koji ne poznaje ni zajedništva ni morala. Upravo kad sam bio u Denveru (USA), i Parizu (Francuska) na Svjetskom danu mladih, upoznao sam i organizacijske probleme, koji su neizbježni (problem prostora, higijene, hrane, gužve). No moj je pogled bio uvijek usmjeren najviše na našega Svetog Oca, koji je s našim dolaskom svijetu poslao jednu poruku: Ova Crkva živi. Ivan Pavao II. naložio je mladim ljudima, ovlastio nas je da budemo "straža jutarnja", "apostoli nove evangelizacije" i "suradnici jedne nove civilizacije pravednosti i ljubavi". Vjera tako mnogih mladih ljudi, skoro iz 200 različitih zemalja, u slavlju s 800 biskupa i s 10.000 svećenika za nas znači golemu milosnu snagu, koju se može dobro razumjeti tek u miru - nakon svih napora ovih dana.

- Njemačka je bila potpuno iznenađena veličinom ovih dana. Mi živimo u zemlji koja je trpjela nakon bolnog rascjepa kršćana na braću protestante i katolike (50% - 50%, takav je omjer baš u Bavarskoj). Uz sve naše napora oko ekumenizma i za jedinstvo, uz pozitivne pomake, došlo je i do toga da su npr. sakramenti i druge vjerske istine došli u pitanje. Godinama se nastojalo u našu njemačku Crkvu unijeti više "svijeta", a vjeru s pretjeranom tolerancijom učiniti "lakom". U ovim smo danima zajedno pokazali jedan kršćanski "profil" našeg stanovništva. I to ne preko beskrajne rasprave, nego preko vašeg prijateljskog i radosnog vjerskog svjedočanstva i našeg zajedništva u Kristu. Mnogi se ponovno podsjećaju na onu možda već uvelu ljubav prema Kristu i postavljaju si ponovo mnoga pitanja u vezi s time radosnotvornim životnim nacrtom s Kristom. Sada je važno da mi te snažne poticaje preko naše molitve i našeg socijalnog angažmana dalje razvijamo. "Gradite zajedništvo u vjeri" doviknuo nam je papa Benedikt. Naša akcija "Mladi ljudi pomažu" nastala je upravo iz takve jedne povezanosti, da ne kažem radne mreže mladih kršćanskih vjernika. U listopadu ćemo organizirati veliki susret, obljetnicu, u mjestu Sigsdorf (blizu Maria Ecka), gdje ćemo se preko slika sjetiti svih naših akcija i onoga što je važno, s misom i klanjanjem kroz 3 dana sa stotinjak mladih nastojati dati zamah za daljnji nastavak tog puta.

- Vjerujem da ne postoji neki posebni poziv za Nijemce ili za Njemačku, nego je sve upućeno cijelom svijetu. Naš Sveti Otac ima vjere, to je očito, i nije dao neki posebni slogan za ovaj blagdan vjere, nego je uvijek euforiju mladih usmjeravao prema "svetoj Euharistiji". Obnova Crkve može se dogoditi samo preko Euharistije, jer u njoj je otajstveno Božje djelovanje prema ovome svijetu - najbliže i najsrdačnije. Stoga on nije kod svakog pljeska uživao u svojoj popularnosti, nego je naš pogled usmjeravao prema Kristu. "Mi smo se došli NJEMU pokloniti", stoga je On ključ s kojim se mogu riješiti svi naši problemi i jedino s njim naše srce postaje sretno. Posebna poruka možda nam je stigla od vas, kao od naših posebnih gostiju, koji ste nam pokazali da ova svjetska Crkva i dalje kroči, a da naše specifične njemačke rasprave (koje su djelomično počele 1968. godine) postaju beznačajne.

- Prijateljstvo prema Hrvatskoj i njezinim ljudima za mene je kao jedna velika ljubav, koja je postupno rasla. Na početku je to bila samo apstraktna pomoć i zauzimanje za izbjegle i prognane. Ali u ovih 13 godina ona početna humanost postala je puno više, jedno međusobno povjerenje. Danas mi osjećamo međusobnu odgovornost za siromašne, koji u našoj pomoći mogu prepoznati dobrostivo Božje djelovanje. Jer bez Božje providnosti sve to bi doista bilo nemoguće! Hrvatska je često bila povezana s nama, a Njemačka je u nedavnoj povijesti dvaput izgubila rat i zbog toga je platila visoku cijenu (platili su oni koji nisu htjeli te ratove), a i vi ste radi tog prijateljstva s nama dosta pretrpjeli. Dakle, već smo povijesno postali obvezni biti solidarni s vama. Za mene je Hrvatska postala puno više - moja druga domovina. To je zemlja gdje žive moji najbolji prijatelji, gdje žive dobri vjernici, koji vole Krista, njegovu Majku i Crkvu. Molimo stoga jedni za druge, kako bismo uvijek slijedili svoj poziv i našu zadaću mogli što bolje ispuniti.

(Preveo: Miljenko Hontić)