Ušli smo u osunčani rujan što se na proplancima modri u lišću zrelih vinograda. Veličanstveni bljesak radosti ispunja nebo, oteščalo od medijske zagađenosti, preplavljeno bujicom ispraznih, ali ubitačnih riječi. Ljepota ispire nataložene nanose srpanjskih i kolovoških fantazmagoričnih uprizorenja.

Dok se pomalo stišava brezovačka halabuka, Premijer umirovljenička srca blaži novom radosnom viješću. Konačno će im država nadoknaditi zakinute mirovine darivanjem dionica, koje će uskoro ionako u bescijenje rasprodati, to jest privatizirati. Svi oni koji se odluče za gotovinu, bit će isplaćeni u cashu. Da, upravo je tako uglednik izjavio na dalekovidnici, služeći se stranim izrazom, jer mu domaća, hrvatska, riječ jednostavno zapinje u grlu. S obzirom da se general nikako ne da uhititi, pozamašna suma navedena na tjeralici bit će najvjerojatnije dostatna za isplatu strpljivih umirovljenika. I gle čuda, već se u kolovozu obistinila ova pretpostavka. Naime, najsiromašnijima su zakinute mirovine već i preplaćene, ali plemenita vlast ni od koga neće tražiti povrat davno potrošenog novca. Ona manjina malo bogatijih penzića dobit će u cashu već podebelo ukamatnjeni novac namijenjen uhidbeniku ratnika Gotovine.

U Londonu izbio građanski rat. Mladi Englezi, čiji su se roditelji, kad se počelo tresti imperijalno carstvo, odani i privrženi svojim gospodarima, nastanili na Otoku, sada vlastite sugrađane raznose bombama, nezahvaćeni plodovima multikulture i farsičkog suživota. Vlasti, koje ni do koljena nisu dorasle hrvatskoj demokraciji, prijete zatvorima i protjerivanjem. A u nas abolirani psihopati, jadna ljudska stvorenja, čiju krv i srca preplavljuju krikovi nevinih žrtava, nose policijske uniforme i štite pravni poredak. Ali to što uopće ne stanuju u domovini i što nimalo ne mare za zakone "samostalne i neovisne" Lijepe naše, nikoga posebno ne zabrinjava. Kako ih izvesti pred ljudski sud? Samo uz svjedočenje žrtve! Ali dokazi su već otišli u propadljivost pa bi i takvo svjedočenje. Na pamet mi pade i dogodovština o zaštićenim vukovima, koje su pri kraju Domovinskog rata donijeli u Dalmatinsku zagoru. Tih životinja, svaka čast vukovima i oni su Božja stvorenja, nikada u Zagori nije ni bilo. Danas su se toliko namnožili da zadnji, rijetki stočari, odustaju od uzgoja ovaca, jer za svaku zaklanu ovcu država plaća simboličnu sumu. No, vlasnik stada mora predočiti ostatke pojedene životinje, a kako znamo da vuci ništa nepojedeno ne ostavljaju poslije gozbe, materijalnih dokaza najčešće nema. Čovjek onda samo može zaključiti: pojeo vuk ovcu, kad već nije magare. A nikome ni na kraj pameti da donese zakon o zaštititi ovaca.

S obzirom da je Hrvatska na kraju svijeta, mnogi je tek sada otkrivaju. Osupnuti ljepotom raskošnih krajobraza, kao suvenirčić kojem će se neprestano vraćati, žele kupiti bar mali otočić, ali budući da ih nema dovoljno za sve zainteresirane, mnogi se zadovaljavaju vilama i hotelima. Ovog ljeta iznimka bijaše jordanska kraljevska obitelj kojoj je dosta i vlastitog bogatstva, pa se nije previše zanimala za hrvatske nekretnine. Ali zato vlasnik dubrovačkog hotela Palace, u kojem su zanoćili i počastili se društvom Predsjednika, naumio je kupiti otočić Jakljan i to od države kojoj ne pripada zemljište okruženo morem, od onih koji nikada nisu ni priznavali privatno vlasništvo, koji su gospodarili kad je sve bilo društveno. A sada, poslije razgraničenja, otočić ostaje tamo gdje je oduvijek i bio, u državi Hrvatskoj. Ili se nama to samo čini?

Tek što smo proslavili obljetnicu nedorečene i nedovršene Oluje, gdje su se riječima najviše razbacivali oni što su se u vrijeme mraka i teških iskušenja skrivali u mišjim rupama, južnu obalu SAD-a poharao je uragan Katrina. Bijesna oluja kojoj je uzrok ljudska pohlepa, gomilanje bogatstva i nemilosrdno uništavanje planeta kojeg nam je Svevišnji darovao. Nakon svega, poslije novog poskupljenja nafte, sve će se nastaviti po starom, zagadjenje i nemilosrdno uništavanje kugle zemaljske. Sjetih se jedne međugorske Gospine poruke u kojoju nas opominje da sotona želi uništiti nas i planet na kojem živimo.

Evo me opet pogledom uprtim u brežuljak, okupan modrim rujnom, pun zreloga grožđa i raskošne svjetlosti. Kako nam malo treba da budemo sretni! Kako je neizmjeran zdenac ljepote, ispunjen radošću vjere, ufanja i nade!