Priznajem, u nadi da se to neće pročuti, da mnoge stvari ne razumijem, mnoštvu riječi ne prepoznajem značenje i prečesto ne shvaćam ono što se događa. Najčešće ne govorim o tome, jer me ljudi, kada ih upitam za pojašnjenje, ne shvaćaju ozbiljno. Misle da se šalim ili da ih provociram.

Jedna od najneshvatljivijih stvari mi je čovjekova opčinjenost hranom. Često sam se zaticao na mjestima na kojima se razgovaralo o hrani, o pripremanju i jedenju. S toliko sirovosti, hedonizma i bahatosti. Neshvatljivo mi je da ljudsko biće može tratiti vrijeme i riječi na razlike u kvaliteti krckanja kožice pečenih janjaca ili na nijanse žestine fiš-paprikaša.

Čuo sam da takvi ljudi mogu postojati, ali mi je nepojmljivo da bilo tko, ako drži do svoga dostojanstva, može za sebe reći da je - sladokusac. Da mu je slatko kusati. Da uživa dok jede. Budući da je jedenje primarna čovjekova potreba, njeno zadovoljenje je povezano s užitkom. To razumijem i mogu podnijeti. Ali ne razumijem da ičiji užitak može biti veći od zahvalnoga spokoja što je ta neizostavna svakodnevna aktivnost bar lišena nelagode.

Načuo sam da postoje ljudi koji, oprostite mi što to spominjem, imaju prohtjeve vezane uz hranu i naređuju da im se pripremi određena vrsta hrane. Pa inzistiraju da bude pečenije, krvavije, prepečeno ili tek malo obrađeno.

Mnoštvo je stvari koje ne mogu razumjeti vezano uz načine na koje čovjek zadovoljava potrebu za jelom. Jedna od njih su svečani ručkovi. Oni koji spremaju ručak za, recimo, Božić, a najčešće su to naše supruge i majke, vrijeme slavlja i zajedništva propuštaju radi pripremanja nepotrebno obilatih obroka. Meni se čini normalnijim da nam obrok bude jednostavniji što je svečanost veća. Pa da svi sudjelujemo u svečanosti, a ne da neki izdišu u kuhinjama i prije i nakon jedenja. I zvuči mi kao najprozirnija laž da je našim kućnim kuharicama najveća nagrada kad se jelo pojede u slast.

Ili, samo još da ovo spomenem, jedenje slastica. Fizički bolno osjećam gađenje kada u slastičarnicama ugledam osobe koje same sjede za stolom i pohlepno sladokusaju kolače.

Potpuno se slažem sa starom izrekom da čovjek treba jesti kako bi mogao živjeti, a ne da živi kako bi mogao jesti. Hrani pristupam kao obvezi koju je najbolje što prije i što jednostavnije obaviti, kako bi ostalo više vremena za stvari čovjeku prikladnije. Ipak, postoji nešto što volim jesti. Volim jesti - šipak.

Ili, preciznije rečeno, ni njega ne volim jesti, ali ga volim čistiti. Za mene je šipak poput življenja. Kada ga primiš možeš započeti čišćenje s koje god strane hoćeš. Ali, količina izbora je proporcionalna količini teškoće i opasnosti. Teško je započeti, poglavito ako ne želiš probiti niti jedno zrno.

Opasnost je kod čišćenja šipka da se zrnje prospe, kao što se može i životu dogoditi da se raspadne, da čovjek nad svojim životom izgubi kontrolu.

Valja nježno skidati sloj po sloj onoga što dolazi i polako ići naprijed. Brzopletost je, i kod šipka i kod života, prečesto pogubna.

S vremenom je sve lakše i lakše čistiti šipak. Ostaje ga sve manje i sve se lakše njime vlada. I u životu, kako nam se bliži kraju, sve je više rutine i sigurnosti, ali i sve manje vremena i mogućnosti. Sigurno plovimo prema neminovnosti.

Šipak je zbroj zrnja, sitnog zrnja. I život nije ništa drugo doli zbroj onoga što bi površni gledatelji mogli smatrati sitnicama.

Konačno, premda je princip isti, svaki šipak je novi izazov i na potpuno jedinstven način mu valja prići, baš kao i svakom pojedinom životu, budući da smo svi, premda slični, unikatno Božje djelo.